INTERVJU

GORAN TRBULJAK ZA JUTARNJI 'Umjetnici lažu i kradu, lopovi isto, samo što lopovi ne slikaju'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2019. u 14:47

Boris Kovačev / CROPIX

Goran Trbuljak

Izložba Gorana Trbuljaka otvorit će se u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 22. veljače, pod nazivom “Nikada do sada viđen rad neviđenog umjetnika” po jednom od umjetnikovih radova. Paralelno, retrospektiva je Trbuljakovih radova otvorena u Bologni do 23. ožujka, u prostoru Villa delle Rose, i obuhvaća slike, fotografije, filmove, knjige i dokumente. Kustosi izložbe pritom posebno ističu umjetnikov ironični pogled na zbivanja oko sebe, koji ga “odvaja od mnogih drugih autora koji su počinjali između šezdesetih i sedamdesetih godina”.

U Rijeci će pokazati radove na papiru, rečenice od jednog retka, otipkane na pisaćem stroju na dnu vertikalno položenog papira A4 formata, koje često funkcioniraju kao aforizmi, s naglaskom na radovima “Ovojeizam” iz sedamdesetih godina koji još nikada nisu bili u cjelini izloženi.

Goran Trbuljak diplomirao je na dvije akademije, grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti. Na ADU je bio i profesor, u mirovini je od kraja prošle godine, u Galeriji je ove akademije oproštajnu izložbu posvetio Anti Babaji i Nikoli Tanhoferu, svojim profesorima. Kao direktor fotografije snimio je 25 igranih filmova, među kojima se ističu ‘’Izgubljeni zavičaj’’ Ante Babaje, ‘’Ritam zločina’’ Zorana Tadića, ‘’Sokol ga nije volio’’ Branka Schmidta i ‘’Kontesa Dora’’ Zvonimira Berkovića, a dobitnik je i brojnih nagrada za filmsku fotografiju. Nedavno je imao izložbu “Zašto bi netko kupio Glavoper od Gorana Trbuljaka?” u Muzeju za umjetnost i obrt.

U Rijeci nastupate u sklopu projekta Europski grad kulture 2020. godine?

- Ja sam neka vrsta predgrupe, dok ne dođu Rolling Stonesi. Šalu na stranu, bio sam ugodno iznenađen kad me Slaven Tolj pozvao na suradnju prije nekoliko godina. Nije mi bilo sasvim jasno što se od mene očekuje, no rekao mi je da imam slobodne ruke, da mogu raditi što hoću, imati praznu galeriju ako to želim. Pristao sam. Galerija će uistinu na prvu i izgledati kao da u njoj nema ništa. U Rijeci ću, naime, izložiti seriju radova koji su nastali tako da je jedan običan papir A4 formata uvučen u pisaću mašinu te je na dnu te stranice napisana jedna rečenica. To je projekt na kojemu radim dugi niz godina.

Kada bi mi nešto padalo na pamet, uzeo bih papir i napisao rečenicu, bilo bi to obično u serijama od deset, dvadeset komada. Započeo sam ovaj ciklus 1971. godine, izlagao sam ga na Pariškom bijenalu, potom u Beogradu, Novom Sadu, nešto malo i u Zagrebu. U Rijeci izlažem radove koji su nastali u razdoblju od deset godina, od 1971. do 1981. godine. Ovaj je ciklus ujedno i izbor mladog kustosa Tevža Logara, koji je radio moju monografiju, on me zapravo riješio dilema što bih trebao izlagati.

Njega sam upoznao preko Galerije Gregor Podnar. Neke sam od tih rečenica, no mali dio, pokazao u MUO-u, sada ih u puno većem obimu, njih 250, izlažem u Rijeci. Zanima me i ideja običnog komada papira koji dobije status zaštićenog predmeta. Naime, radove iz ove serije otkupila je Erste fondacija i oni čuvaju originale, a za izložbe su mi dali dozvole za skenove.

Ima li neka vama najdraža rečenica među svih 250?

- Za neke od njih, kada ih čitam, pitam se jesam li ih ja uopće napisao, mnogih se i ne sjećam. Jedna od dražih mi je: Umjetnici lažu i kradu, lopovi isto, samo što lopovi ne slikaju.

Pišete li i danas rečenice na pisaćoj mašini?

- Više ne. Imao sam pisaću mašinu koja je stajala u podrumu i onda mi ju je netko ukrao. Bio sam zbunjen, mislio sam da su došli krasti moje radove, no jedino su ukrali pisaću mašinu, ništa drugo.

Galerija Gregor Podnar, koju spominjete, sa sjedištem u Berlinu, vrlo je aktivna u promoviranju upravo umjetnika s ovih područja...

- Zastupaju desetak hrvatskih umjetnika, među kojima Ivana Kožarića i Julija Knifera, ja sam zapravo zaokružio brojku. Galerija je dosta aktivna i upravo sam njihovim posredstvom imao izložbu u Genevi, i sada u Bologni. S Podnarom me upoznao Goran Petercol.

Kako Zapad percipira umjetnost s ovih prostora?

- Zapravo ne znam kako percipira ovaj prostor. Postoji puno kolega, pogotovo mlađih, koji su izašli na međunarodno tržište i dobro kotiraju. Dao sam u Bologni jedan intervju i novinarka me pitala kako se osjećam sad kad više nisam anoniman nego sam postao poznat. Tumačio sam joj da sam i dalje nepoznat, da za mene stvari ostaju nepromijenjene. Nemam neke koristi od izložbe u Bologni. Ne mislim da ću time dobiti nove prijatelje. Ne dobivam ništa niti u lokalnom kontekstu.

Talijanski mediji pišu o vašoj izložbi u Bologni kao o retrospektivi?

- Izložba je postavljena u vili koja ima dva kata, i moram priznati da mi je kad sam prvi put virtualno vidio nacrt vile, sve izgledalo zbijeno. U stvarnosti izgleda sve puno bolje, svaki kat ima četiri ili pet soba. Izložba se zove ‘Prije i poslije retrospektive’. Ja držim da sam svoju retrospektivu napravio 1981. godine plakatom na kojemu sam povezao tri moje izložbe održane kroz prethodnih deset godina i taj sam plakat nazvao retrospektivom. Spojio sam tri rečenice.

Rečenica iz 1971. glasi: Ne želim pokazati ništa novo i originalno; ona iz 1973.: Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onog što će biti pokazano; a na trećoj, na kojoj je bio samo plakat, pisalo je: Ovom izložbom održavam kontinuitet u svom radu. To je, u stvari, ono što sam želio obznaniti u javnosti, samo jednu stepenicu u svojoj skromnoj karijeri. Ne radi se o karijeri jednog velikog, nego lokalnog umjetnika.

Koliko ste imali godina 1971. godine?

- 1948. sam rođen, dvadesetak.

I već nihilizam, tako mladi umjetnik?

- Zašto nihilizam, ja to tako ne vidim. Upravo ono što sam rekao maloprije, ja pokazujem stepenice kojima se kretao moj mali skromni umjetnički opus. Tada sam mislio da sam zaključio taj opus, i zato sam taj rad, tu izložbu prozvao retrospektivom. Radio sam neke druge stvari i samostalnu izložbu vidio kao šansu da izrazim sebe, svoj stav. Čovjek se često pogubi na kolektivnim izložbama.

Ne izgledate kao da ste 1948. godište. U čemu je vaša tajna?

- Izgledam starije? Puno različitih tajni bih volio znati, tajna je da ne znam.

U jednom intervjuu prije nekoliko godina ste rekli da niste nikada bili u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Je li se što promijenilo?

- Ne, nisam nikada bio u MSU niti me itko zvao. Neke su zvali, neke ne, ne žalim se oko toga. Izložili su neke moje radove, plakate, idealan bi postav bio jedan plakat u jednoj sobi. To je, naravno, utopija.

Što ako neki vaš prijatelj tamo izlaže?

- Još bolje, onda ne moram ići pa neću biti ljubomoran.

Sastajete li se još na Krešimircu, vas nekolicina umjetnika, sada, kada više nema Mladena Stilinovića?

- Da, on je bio taj koji je uredno nedjeljom u 11 provjeravao hoćemo li doći. Nema više tih njegovih provjera, no nalazimo se Luka Gusić, Dalibor Martinis, Boris Cvjetanović. Ne priča se uvijek o umjetnosti.

Ne želim ništa novo napraviti, potiskujete li tim radom zapravo umjetničku taštinu?

- Imao sam dobre prijatelje za koje sam mislio da su skromni ljudi. No, kad se počelo razgovarati o umjetnosti, shvatio sam da su uvjereni da su genijalni i da nema boljih od njih. Ne treba vjerovati umjetničkoj skromnosti, mislim da je to poza, ne mora biti tako uvijek, naravno tako nije u mom slučaju (smijeh). Za sebe ionako smatram da ono što radim nije umjetnost već neka vrsta aktivnosti i da sam možda oslobođen grube taštine.

Vi ste i snimatelj i likovni umjetnik. Studirali ste prvo grafiku?

- Na Likovnoj sam akademiji studirao grafiku. Dok sam bio na drugoj godini tog studija, na Akademiji dramske umjetnosti otvorio se studij snimanja, novi odsjek. Učinilo mi se da je to nova mogućnost za preživljavanje, teško je ostvariti egzistenciju kroz klasično slikarstvo, grafiku. Studiji su bili vrlo različiti. Likovna akademija u Ilici bila je sjajna kao prostor, veliki atelje, dok je prostor na ADU bio katastrofalan, bili smo u nekom podrumu, sve je bilo skučeno. Ono što je bilo zanimljivo, bili su nastavnici, Ante Peterlić i Branko Belan, koji su tako sočno pričali o filmovima koje ste mogli istovremeno provjeriti u kinu. Belan je stanovao negdje u mom kvartu, kod Džamije (HDLU),, i znam da sam mu jednom tu morao donijeti seminarsku radnju doma.

Kasnije sam čuo da je otišao u penziju, i živjeti u Split. Iznutra je na ALU, pak, bilo kruto i nerealistično, no možda tako treba biti, teško je reći. Iako, Likovna akademija ima svojih kvaliteta u usporedbi s drugim akademijama na kojima se ne uči crtanje. Crtanje je jedna lijepa disciplina, nauči te promatranju i to je nešto čega se nisam do danas odrekao. Svaki put kad sjednem i popijem kavu, barem nacrtam na papiriću računa šalicu iz koje sam je popio. Mislim da je danas to pogotovo važno, s ovim digitalnim dobom, fotoaparatima u mobitelu, crtež omogućava zabilježiti ono nešto iskonsko u čovjeku.

Paralelno ste studirali, dakle, od druge godine?

- Da, i dogodila mi se mala nezgoda da su mi se preklopila dva najvažnija predmeta na obje akademije. Nije se smjelo izostati kod Matka Peića na Akademiji likovnih umjetnosti i nije se smjelo izostati kod Nikole Tanhofera na Akademiji dramskih umjetnosti. Imao sam dilemu kako riješiti taj problem, no na ruku mi je išao profesor Peić koji mi je dozvolio da izostanem s predavanja i pustio me u neki drugi termin, na čemu sam mu bio beskrajno zahvalan. U školi je bio formalan, no izvan škole je bio zabavan, elastičan. Pratio je što njegovi studenti rade. Razgovarali smo nakon što sam diplomirao, rekao je da to što radim možda i nije njegov svijet, ali da nas razumije, našu težnju za promjenom.

Koji vam je najdraži film na kojemu ste radili u karijeri?

- Čovjek je uvijek nekako vezan uz početak, rekao bih, ne po tome koliko je napravio nešto dobro. To je u svakom slučaju ‘Izgubljeni zavičaj’ Ante Babaje. Što više vrijeme prolazi, vidim u kojoj je mjeri taj film bio poseban. Babaja mi je dao, kao netom završenom studentu, da snimim svoj prvi film. I ja i mnogi moji kolege imali smo osjećaj da nas i naši tadašnji profesori i osobno vole. Kinematografija je, naravno, postojala i prije nego što se odsjek snimanja otvorio. I ljudi koji su stasali u samom poslu, produkciji, snimatelji, montažeri, redatelji, prenosili su nam sve svoje iskustvo. Bilo im je važno kao nastavnicima da što prije počnemo raditi, da budemo prisutni.

Koncept vaše izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt ‘Zašto bi netko kupio Glavoper od Gorana Trbuljaka’ bazirali ste na činjenici da ste pronašli na web prodajnim stranicama čovjeka koji prodaje lavabo za pranje kose u frizerskim salonima, a zove se isto kao vi. Stalno mi se činilo da ne postoji takav čovjek, da je to koncept rada?

- Mnogi mi i moji prijatelji nisu do kraja vjerovali. Ja sam za čovjeka koji se zove isto kao ja prvi put čuo u knjižnici, kada sam vraćao knjigu, knjižničarka mi je rekla pogrešnu adresu. Moj jedan dobar znanac se potrudio i čak otišao u knjižnicu provjeriti priču, no otišao je u pogrešnu knjižnicu. Iz MUO-a su me pitali da pozovu i njega na otvaranje, no nisam znao kako će reagirati, mislio sam da bi mogao imati neki zazor prema tome. No, i dalje se trudim dokazati da postoji. Priznajem, velika je slučajnost što se sve poklopilo sa stotom godišnjicom ready-madea. Postoji još jedan ‘problem’.

Ja ne vidim sudbinu tog predmeta u muzeju. Glavoper sam, dakle, preko prodajnih stranica kupio za 26 eura, potom sam ga pokušao preko istih stranica prodati za 260 tisuća, no to nije prošlo. Pojavilo se na njihovoj stranici, no brzo su shvatili da je to neko pretjerivanje. Sada ga želim prodati za duplo manju cijenu od izvorne, za trinaest eura. No, ideja je da se ponovo vrati u svoju originalnu svrhu, da se u njemu ponovno pere kosa, dakle, da postane uporabni predmet, jedna obrnuta situacija od ready-madea.

Vi ste i kolekcionar, skupljate djela većinom svojih suvremenika?

- Tu postoje dva ključa. Počeo sam kupovati radove kolega u kojima sam pronašao neku sličnost, dodirnu točku s mojim radom pa sam kupio rad da ga sakrijem. Kolekcionar kupuje da pokaže, ja sam kupovao da bih sakrio. Nemam te radove doma na zidovima, da ne konkuriraju. Na zidovima imam jednu sliku Gorana Petercola i jednu Vlade Kristla, sliku koja ima neku svoju priču, a dobio sam je stjecajem okolnosti. Obje su slike prevelike da bih ih sakrio.

Kristl je bio zanimljiv čovjek?

- On je bio anarhist, to je bio dio njegova šarma. Imao sam sreću da sam ga jednom susreo. Išli smo po cesti, na malom je trgu bila zebra koju smo prelazili, u susret nam je došao bijeli Mercedes koji je, po njegovu mišljenju, naglo zakočio. Kristl je skinuo klompu i počeo udarati po haubi auta, održao je neku prodiku. Bio je dosta žestok.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo