Vjerovali ili ne, ovaj prekrasni projekt uskoro će se vjerojatno ostvariti u Hrvatskoj. Mogućnost realizacije je, kako saznajemo, velika. Bit će to golemi vidikovac-toranj od drva i čelika, po uzoru na nekadašnju drvenu piramidu, manju, koja je postojala u Vinici, gdje se gradio tijekom 1940-ih godina. Atmosfera s izviđačima vidi se i na fotografiji iz 1926. godine, koja svjedoči o tradiciji tog izletišta i planinarenja u okolici Duge Rese.
Arhitekti poznatog studija SODDA radili su na ovom idejnom projektu za Dugu Resu kad se otvorio međunarodni natječaj Observation Tower te su se prijavili i s projektom Strobilus osvojili prvu nagradu. U vremenu spektakularnih projekata osvojili su nagradu upravo suprotnim pristupom: suzdržanošću, konstruktivnom jasnoćom i preciznim čitanjem mjesta. Natječaj, koji je organizirao Archibest Competitions, bio je zamišljen kao otvoreni međunarodni izazov bez unaprijed zadane lokacije, s fokusom na promišljanje vidikovca ne samo kao točke pogleda nego kao cjelovitog prostornog iskustva uspona.
Projekt je pritom osvojio prvu nagradu u konkurenciji oko 200 radova iz 25 zemalja, a odluku je donio međunarodni žiri sastavljen od projektanata iz renomiranih svjetskih arhitektonskih studija, među kojima se mogu izdvojiti i uredi poput Zaha Hadid Architects, Foster + Partners, BIG-a i MVRDV-a.
– Tema natječaja nije bila samo toranj, nego journey upward — arhitektura koja uspon pretvara u sekvencu prostora, svjetla i doživljaja – kaže Vedran Jukić, arhitekt i osnivač studija SODDA.
Na taj su zadatak odgovorili projektom smještenim na Vinici iznad Duge Rese, vrhu koji već ima svoju tradiciju: rutu dolaska, planinarski dom i zajednicu korisnika koja mu se vraća. Upravo tu leži jedna od najvećih kvaliteta rada: Strobilus ne nastaje na praznom mjestu i ne pokušava prirodi dodati proizvoljan objekt. Polazi od toga da vrh već živi, da već ima memoriju i naviku boravka te da arhitektura ondje treba biti nastavak postojećeg iskustva, a ne njegov početak.
Posebna je vrijednost projekta u načinu na koji tretira memoriju mjesta. Na vrhu Vinice nekoć je stajala drvena osmatračnica u formi krnje piramide, koja je označavala vrh i bila razlog uspona. Upravo takvi piramidalni vidikovci dugo su bili dio planinarske kulture i prepoznatljiv znak vrhova. Strobilus zato ne pokušava rekonstruirati izgubljeni objekt kao repliku, nego reinterpretira njegovu ulogu: vraća vrhu znak, ali kroz suvremen jezik konstrukcije, materijala i korištenja. Projekt nije nostalgična gesta, nego pokušaj da se izgubljeni arhetip prevede u današnji prostorni i društveni kontekst.
Istodobno, Strobilus, objašnjava Jukić, crpi svoju logiku iz nekoliko tipova boravka u prirodi: iz osmatračnice, iz bivaka kao minimalne arhitekture skloništa, ali i iz šire kulture samogradnje planinarskih objekata — malih skloništa, mostova, klupa i domova koji su nastajali racionalno, popravljali se kroz vrijeme i ostajali u upotrebi upravo zato što su bili jednostavni, jasni i nužni. U tom smislu projekt ne djeluje kao autonomni objekt, nego kao nastavak jedne postojeće graditeljske logike planine. To je arhitektura malih površina, ali velikih ambicija: arhitektura koja ne troši sredstva na gestu, nego ih ulaže u boravak, trajanje i upotrebljivost.
Zato Strobilus nije zamišljen samo kao toranj s kojeg se promatra krajolik, nego kao planinarska mikroinfrastruktura boravka. Niz prostora omogućuje dolazak, predah, rad u prirodi, promatranje krajolika, uspon, kraći ili duži boravak, pa i noćenje. Vidikovac tako prestaje biti jednokratna točka panorame i postaje produžetak boravka u prirodi. U tome je i njegova najveća projektantska ambicija — ne proizvesti novu razgledničku sliku, nego vrhu dati razlog za zadržavanje.
Kroz drvenu opnu, kroz izmjenu svjetla i sjene, kroz male platforme za zastajanje i osjećaj odvajanja od tla, uspon postaje sastavni dio arhitekture. Panorama nije unaprijed dana; ona se gradi kretanjem. Time Strobilus precizno odgovara jednom od središnjih motiva natječaja: da vidikovac bude više od građevine, da postane prostorno iskustvo.
Oblikovno, projekt ne počiva na jednoj slici, nego na slojevitom čitanju. Jednako je važna i konstruktivna logika projekta. Čelična jezgra nosi vertikalnu komunikaciju, stabilnost i sigurnost, dok drvena ovojnica oblikuje atmosferu, filtrira svjetlo i određuje taktilni karakter prostora.
Važan sloj ovog projekta, rijedak u tipologiji vidikovaca, jest i inkluzivnost. Projektanti su ponudili ono što je kod ovakvih građevina još uvijek iznimka: pogled nije rezerviran samo za one koji ga mogu dosegnuti pješice ili stubištem, nego je, zahvaljujući dizalu, zamišljen kao iskustvo dostupno različitim skupinama korisnika. Time vidikovac mogu koristiti i osobe smanjene pokretljivosti, stariji posjetitelji i mala djeca. Pogled se tako ne tretira kao privilegij, nego kao javno pravo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....