JOSIP KONTA

HRVATSKI UMJETNIK PREDSTAVLJA RADOVE NA SAJMU U PARIZU 'Znaju mi reći da sam u slikarstvu kao kipar, u kipovima kao slikar'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 11.10.2018. u 13:52

Zagreb, 091018.
JK Art atelje, Dalmatinska ulica.
Josip Konta, akademski kipar i slikar.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Galerist Marco Antonio Patrizio predstavit će šest njegovih skulptura na nadolazećem sajmu umjetnina Paris Contemporary Art Show

Slikar i  kipar Josip Konta rođen je 1946. godine u Livnu. Od malih je nogu znao da će biti umjetnik pa već kao trinaestogodišnjak od kuće odlazi u Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevo.

U Zagrebu je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti te je ranih sedamdesetih završio postdiplomski u majstorskoj radionici Augusta Augustinčića. Nekoliko godina bio je i direktor Ljevaonice umjetnina na ALU u Zagrebu, danas je samostalan umjetnik.

Veliki učitelji

Sada su mu 72 godine. Kako nam je rekao ovaj umjetnik, galerist Marco Antonio Patrizio predstavit će ga na nadolazećem sajmu umjetnina u Parizu. Paris Contemporary Art Show, skraćeno P/CAS, započinje 18. listopada i na njemu se predstavlja 65 galerija. U Pariz, kaže nam naš sugovornik, ipak ne ide: “Na izložbi se predstavljam sa šest skulptura u bronci. No, meni se više ne putuje, ni u rodnom Livnu nisam bio dugo. Naputovao sam se za života, kao devetnaestogodišnjak sam, 1965., autostopom putovao po Europi kao ambasador mira. Vratio sam se skroz mršav.”

Konta je iz Livna, grada koji ima jaku umjetničku tradiciju, od Gabrijela Jurkića pa nadalje? “Da, a ja sam prvi diplomirani akademski kipar iz kraja. Povukao sam generaciju iz Livna, nagovorio sam Ivicu Šiška na studij, poslije su dolazili i drugi.”

Studirao je, među ostalim, kod Grge Antunca, kasnije je bio u radionici Antuna Augustinčića, te je četiri mjeseca surađivao na monumentalnoj kompoziciji Spomenik seljačkoj buni i Matiji Gupcu. No, nakon nekog nesporazuma s kolegama iz radionice, a koji nisu bili njegova greška, odlučio se povući: “Augustinčić me tada pozvao i rekao mi je da me je u tom trenu upoznao kao osobu, da su mu se drugi ulizivali, a ja ne. Predložio mi je da se vratim, no bio sam odlučan krenuti dalje.”

Sigurno je o kiparskoj tehnici naučio puno od autora kao što su Antunac ili Augustinčić, pitam ga? “Jesam, klasične tehnike. Mogu naslikati ili oblikovati konja u proporciji po sjećanju. No, kad oblikujem skulpture, tražim jednog ‘svog’ konja, lepršavog, ne mora biti u proporciji.” Često kombinira dvije omiljene teme, konje i aktove: “Moj je život uvijek u promišljanju da bih trebao negdje otići, a opet ostanem. Ili, kad odem negdje, vratim se gdje sam bio. Zamišljamo, ako odemo tamo iza brda, tamo je bolje, sve bolje miriše, ljepše cvate, no nije tako.”

Neko je vrijeme bio i u Ljevaonici umjetnina, bio je angažiran na lijevanju u bronci spomenika Nikola Tesle, autora Frane Kršinića, koji je, kako kaže, isporučen u rekordnom roku i postavljen u SAD-u na slapovima Nijagare: “Nitko nije vjerovao da ćemo u zadanom roku moći isporučiti spomenik, no uspjeli smo. Iskustvo u ljevaonici mi je bilo korisno jer kipar mora poznavati zanat. Iz ljevaonice sam otišao jer sam se želio više baviti svojom karijerom, što nisam stizao.”

Obećanje ocu

I ocu, koji je neko vrijeme proveo na pariškoj Sorbonnei, obećao je da će savladati zanat: “Otac mi je rekao da je umjetnički život težak, da ih poznaje mnogo koji nemaju niti za kruh. Ja sam obećao da ću naučiti zanat. Ne žalim ni za čim, bitno mi je da sam postigao svoj rukopis.”

Relativno je nedavno dobio atelje u gradu, ranije se, kako kaže, snalazio, naročito kad je radio kipove.

Doma je češće slikao, bavi se s oba medija: “Znaju mi reći da sam u slikarstvu kao kipar, u kipovima kao slikar, to nije loše, imam prepoznatljiv stil. Za vrijeme promjena stilova morate biti smireni, ostati svoji, inače nastanu lutanja, bježanja od sebe i od istine, a to nije dobro. Nikad me nisu zanimale instalacije, zanimaju me forma, sjena, kako će figura izgledati u bronci...”

Izdvajamo