Ovo djelo sadrži dokumentarne snimke teškog i krvavog nasilja, oštrog jezika i diskriminacije, uključujući homofobiju, rasizam i upućivanje na nacizam - riječi su upozorenja koje stoje ispred jedne od prostorija u kojima se prikazuje videoinstalacija hrvatskog umjetnika Igora Grubića u londonskom muzeju Tate Modern.
Dvokanalni film iz 2008. "East Side Story", ili "Priča s istočne strane", mjesecima plijeni pažnju najposjećenijeg europskog muzeja moderne umjetnosti.
Na licima posjetitelja koje susrećem na mjestu prikazivanja Grubićeva filma jasno se mogu iščitati neugodne emocije. Jedna je djevojka obrisala suze. Gospođa srednjih godina gledala je sa zabrinutošću. Posjetitelji su pognute glave izašli iz prostorije. Neke su to od reakcija koje sam zabilježila dok su se na ekranu mogle iščitati poruke: "Ubi, ubi pedera", "Dobit ćete batina", "Ne pravima homića", "Sieg Heil", "Dao Bog da dobili hemeroide", "Isuse, govna", "Pedere u logore", "Kad tad ću te nać, satrat ću Boga u svima". To je samo dio transkripta koji izgovaraju prosvjednici tijekom LGBTQ+ parade u Zagrebu i Beogradu. Na prvom ekranu pojavljuju se nasilne snimke pucanja na ulici, šutiranja mladića, muškaraca koji pljuju i tuku žene, zvižduka mase koja pokazuje nacističke, nacionalističke ili kršćanske simbole. Na drugom ekranu zagrebački suvremeni plesači imitiraju bolne i mučne pokrete tijela.
Iako je prošlo 20 godina otkako su napravljene snimke u Beogradu (2001.) i Zagrebu (2002.) tijekom Parade ponosa, tema je i dalje "univerzalna", a publika je ponekad "dirnuta do suza", rekao je Grubić u intervjuu za Jutarnji list.
"Na tu količinu netrpeljivosti, brutalnosti i tiranije prema drugima samo zato što su drugačiji ne možete ostati neutralni. Htio sam da film komunicira univerzalnim, svima razumljivim jezikom emocije", objasnio je.
Djelo svjedoči nacionalizmu u društvu, posebno traženju "unutarnjeg neprijatelja" kojeg manjine, u ovom slučaju seksualne manjine, predstavljaju.
"Živimo u patrijarhalnoj, konzervativnoj i tradicionalnoj sredini, svojevrsnom predziđu Europe, gdje je katolički dogmatizam još uvijek poprilično jak, tako da ta situacija uvjetuje i odnos prema raznim manjinama: nacionalnim, religijskim, seksualnim... Diskriminatorni odnos koji je vladao stoljećima ne može se preko noći promijeniti i za to je potreban dugotrajan rad." kaže Grubić i nastavlja: "Kada bi mnoge osobe iz političkih i crkvenih krugova "outale", to bi moglo pridonijeti bržem razbijanju predrasuda. Njihova hrabrost bila bi poticajna i drugima te bi pomogla da se osvijesti da su LGBTQ+ osobe poznate javne ličnosti, naši susjedi, prijatelji, rodbina... Tek tada će stvari biti bitno drugačije."
Kako bi "Priča s istočne strane" izgledala danas, pitali smo Grubića.
"To zaista ne mogu znati, iako vjerujem da bih donio iste kreativne odluke kao i tada", odgovara.
Grubić, koji se niz godina bavi aktivizmom i politikom, u početnoj je ideji filma mislio da će snimati intervjue s navijačima i borcima za ljudska prava koji su bili suprotstavljeni u Povorci ponosa. No, kada je pregledavao dokumentarne snimke, svaki put je bio u nevjerici i zbog brutalnosti i okrutnosti doživljavao je "mučnu tjelesnu reakciju". Zbog toga je u svom djelu odlučio raditi s tijelom i plesačima. U vrijeme stvaranja "Priče s istočne strane" Grubiću se ples činilo originalnom idejom kao izražajno sredstvo. Uvjeren je kako je odluka bili najbolji način da u radu zadrži emociju i "pokrene empatiju kod gledatelja".
"Shvatio sam da je o toj temi dovoljno izrečeno, pa sam odlučio komunicirati čistu emociju bez riječi. Htio sam staviti naglasak na plesače, na sam naš kreativni čin kao simbolički ritual iscjeljivanja traumatičnih mjesta na kojima su se događali ti okrutni događaji i istodobno prosvjedovati zbog njih. Time sam želio sugerirati na još uvijek prisutne kreativne snage u društvu, svojevrsni oblik pokreta otpora koji pokušava promijeniti duboko konzervativno društvo na bolje."
Kustosica Tate Moderna, Jessica Morgan, Grubićev je rad vidjela još na Istanbulskom bijenalu 2009. koji je kurirao hrvatski kustoski kolektiv WHW. Rad je prolazio kroz nekoliko faza i instanci muzejskih odbora, a Tate ga je napokon otkupio 2011. godine. Rad je potom proveo neko vrijeme u fundusu galerije. Tek su 2019. godine, kada je grupa kustosa iz Tate Moderna, predvođena Juliet Bingham, na Venecijanskom biennaleu vidjela novi Grubićev rad u hrvatskom paviljonu, kustosi odlučili izložiti "East Side Story". "Priča s istočne strane" nalazi se u sklopu muzejske zbirke Tate Moderna nazvane "Umjetnik i društvo", u blizini djela poznatih dokumentarnih fotografa Chrisa Killipa i Sebastiãa Salgada.
Za rad i dalje prevladava interes jer film brojni kustosi pozivaju na daljnja izlaganja. Grubić se susreo s pozitivnim komentarima i medijskom pažnjom, a posjetitelji iz cijelog svijeta stavljaju fotografije i snimke na društvene mreže te "tako šire informacije o radu", ali i društvenom fenomenu.
Dosad je "East Side Story" bio izložen na pedesetak svjetskih izložbi i nalazi se u nekoliko značajnih muzejskih kolekcija. Trenutačno je, uz Tate Modern, izložen i u stalnom postavu muzeja Sztuki u Lodzu u Poljskoj. Nedavno je prikazan na festivalu eksperimentalnog filma u Oberhausenu, u sklopu tematskog programa "Solidarnost kao disrupcija" koji su kurirale Aleksandra Sekulić i Branka Benčić, a do 31. prosinca 2022. može se vidjeti u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti na izložbi "Tužne pjesme rata".
Tijekom ove godine Igor Grubić održat će oko 15 izložbi, a njegovi će se radovi moći vidjeti u Parizu, Dresdenu, Materi, Bremenu, Las Palmasu, Sarajevu, Napulju, Ljubljani, Oberhausenu, Podgorici, Labinu, Cetinju, Novigradu i Zagrebu.