“Nismo u svijesti ljudi uspjeli razviti spoznaju da su veliki umjetnici poput Ive Dulčića nositelji važnog segmenta našeg identiteta, kao ni to da je identitet jedno od lica našega opstanka”, kaže Igor Zidić, čija je nedavno objavljena monografija o velikom umjetniku prava mala senzacija i izdavačka poslastica.
Monografija je izašla na stotu godišnjicu umjetnikova rođenja, a požeški biskup Antun Škvorčević napisao je u predgovoru da je Zidić podario djelo dostojno Dulčićeva slikarskog genija.
“Da pršut ili kiseli kupus, vino ili ulje mogu biti dio hrvatskoga (gastro)identiteta, nije sporno, ali da Vidović ili Ivančić, Kantocijeva ili Dulčić jesu dio hrvatskog (kulturnog) identiteta, čini se da je, u nas, manje razgovijetno. Dulčić je dokazano i kroz značenje i djelovanje njegovih slika u vatikanskom Muzeju moderne umjetnosti takav naš vrhunski identitetski promotor koji, premda okružen odličnim strancima, uspijeva potvrditi sebe i Hrvatsku”, kaže za Jutarnji Igor Zidić.
Kako je moguće da Ivo Dulčić dugo nema adekvatan izložbeni postav?
- Dulčić je autor golemoga opusa u cijelom nizu slikarskih tehnika i žanrova i idealan bi izložbeni prikaz njegova djela morao uključiti uljene slike, freske, mozaike, vitraže, gvaševe, crteže. Dakako: profane i sakralne. Po žanrovskom kriteriju, trebali bi se tu naći portreti, pejzaži, mrtve prirode, figuralne kompozicije.To, nažalost, nije ostvarivo. Izbor njegovih slika može se vidjeti u dubrovačkoj Galeriji Dulčić-Masle-Pulitika, najviđenija su mu sakralna djela dostupna u splitskoj Gospi od Zdravlja, u crkvi Sv. Franje na Opatovini u Zagrebu, u crkvi na Košljunu, Brusju, u dubrovačkim crkvama Sv. Vlaha i Sv. Mihajla i drugima, a dobro je predstavljen i u splitskoj Galeriji umjetnina, zagrebačkoj Modernoj galeriji, odnedavno u požeškome Dijecezanskom muzeju, ali i drugdje. U Rijeci, Zadru, Osijeku, Rimu, Essenu...
Ima li iskušenja kroz koja, u svome životu, Dulčić nije s naporom prošao?
- Kao dječarac razbolio se od poliomijelitisa i jedva preživio; trpio je doživotne posljedice. Dok je još bio mladić, umro mu je otac pa je na majku i djecu, naročito starije sestre, pao teret borbe za održanje. Onda je došao red na borbu s institucijama: apsolvirao je Pravni fakultet i potom prešao na Akademiju likovnih umjetnosti. Ni tu nije uspio od prve, nego je izgubio godinu. Već 1941. bio je priključen Prosvjetnoj bojni MINORS-a, Odjelu za ratno slikarstvo, što će mu uskoro postati političkim teretom. U ljeto 1946., zadnjeg dana studija (!), izbačen je s Akademije, ostao bez diplome i na drugom svom fakultetu, ostao bez legitimacije za rad i bonova za život. Morao se vratiti majci u Dubrovnik.
Ni crkvena ga hijerarhija nije jednodušno primila?
- Kada je potkraj 1950-ih počeo raditi za Crkvu, crkvena se hijerarhija odmah podijelila na dva tabora: na one koji su bili za nj i one koji su bili protiv njegova angažmana. Za jedne je bio provjereni domoljub, od mladosti blizak franjevcima i, nadasve, vrstan slikar (za koga su jamčili Ljubo Babić, Cvito Fisković, Kruno Prijatelj, Matko Peić), a za druge je bio nikad dostatno pobožan katolik, incidentan i svojeglav individualac i, na kraju, preveć moderan slikar.
Ali, nije dobro prošao ni kod svjetovnih vlasti?
- Rad za Crkvu, za njega itekako zahtjevan, produbio je, s druge strane, jaz između njega i onodobnih svjetovnih vlasti. Uskraćuju mu putovnicu, zaboravljaju ga pri razdiobi atelijera, no zahvaljujući nekim odanim prijateljima i brojnim privatnim kolekcionarima uspijeva se održati na površini. I kao nepoželjan umjetnik dobit će malu, ali prestižnu monografiju (R. Putar), osvojit će Nagradu grada Zagreba, izlagati na svim reprezentativnim jugoslavenskim izložbama. Zauzvrat, zaobišle su ga sve državne narudžbe, institucije moći trenirale su na njemu strogoću, naročito poslije Essena i njegova zapisa o “crvenoj zmiji” (1966.).
U monografiji ste uspoređivali dva Krista: Michelangelova i Dulčićeva. U čemu je sličnost, u čemu je razlika?
- Izvorno, interpretirao sam poredbu fra Bonaventure Dude: diskretnu, a tako mudru i tako slobodnu. Zamislite, koliko bi hrabrosti trebalo modernom kritičaru, povjesničaru umjetnosti da uopće u istu poredbenu ravninu postavi neprispodobivoga Michelangela i darovitoga Dulčića, a tek da zaključi: “Dulčić mi je bliži”! Naravno, likovni elementi nisu i ne mogu biti zanemareni, ali Duda Krista ne vidi kao onoga koji prijeti, nego kao onoga koji tješi, kao mudraca koji braću-ljude, poučen iskustvom Muke, vodi Dobru i Boljemu. Michelangelov je Krist snažniji, opasan borac bez mane i milosti - ja tu razabirem i renesansni ideal mladoga atleta, u kojemu se očituje i neka nekonfesionalna, profana energija, ljepota i snaga - Dulčićev je onaj koji se vraća iz proživljene Smrti i pun je sućuti za sve koji tim putom tek imaju proći.
Dulčić je, rekli ste, pisao o “crvenoj zmiji”, bio blizak Vatikanu. Koliko su političke prilike u ondašnjoj Jugoslaviji na njega utjecale i kako?
- Neuvijen, on u tumačenju svoje freske u Essenu govori o “crvenoj zmiji” (komunizma), kojoj treba zgaziti glavu. Rečenica zvuči prijeteći, pobunjenički pa i ne čudi da su od njega tražili objašnjenja. Morao je polagati račune za svoje slike i za svoje riječi. Treba, ipak, kazati da je Dulčić bio čestit Hrvat i slikar i da je sanjao o slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, ali da nije bio onaj koji bi zatirao druge i različite - o čemu svjedoči i cijeli njegov život, usmjeren na trpljenje, a ne na agresiju, sve njegovo djelovanje od ratnih dana (kada je uplaćivao i “crvenu pomoć”) do smrti. On se s jugoslavenskom politikom i različitim njezinim emanacijama susreo rano, još 1944. kad je bio likvidiran njegov ujak Sibe Miličić. Miličić je bio politički oportunist, kraljevski diplomat, ali i pisac i slikar o kojemu su vodili računa ljudi poput Tina Ujevića, Petra Dobrovića, Izidore Sekulić i mnogi drugi, i koji je podupirao umjetničke ambicije svoga nećaka, pomažući, usput, i svojoj sestri udovici, Ivovoj majci.
Kako se slikar, koji je bio blizak Crkvi i koji je naslikao niz sakralnih remek-djela, mogao slobodno izražavati u ona “bezbožna vremena”?
- Možda je tajna baš u sakralnim remek-djelima. Te su freske, vitraži, mozaici, slike bili ispunjeni tolikom energijom čistoga slikarstva da su i u protivnika izazivali poštovanje. Ono ga je, možda, i zaštitilo. Osim toga, predlažem da se uvaži i ljepota, intenzitet i majstorstvo njegovih djela profane naravi; nije ih bilo malo, godinama ih je izlagao na redovitim izložbama ULUH-a, ULUH-ove podružnice za Dalmaciju i drugim službenim nastupima svoga profesionalnog društva pa je njegov ugled “jednog od najboljih mladih slikara Jugoslavije” svoju potvrdu nalazio baš u tim djelima, naslikanim za svjetovne, a ne za crkvene prostore. To što je uvelike radio za Crkvu nije značilo da sve vrijeme nije slikao i za drugi dio svoga bića: čovjeka ulice, kavane, gostionice, plaže. Od te je dvije niti - sakralne i profane - ispleteno njegovo slikarstvo. Ali da i nad papom, gdjekad, ima papa pokazuje zorno njegov slučaj sa splitskom freskom Krista Kralja (1959.); to je remek-djelo bilo u nas osuđeno na potpunu šutnju. O njemu se u našem tisku nije moglo pisati, ali se zato javila ruska akademkinja Natalija Sokolova, koja je u časopisu Iskusstvo afirmirala vrijednosti Dulčićeve freske.
Što je Dulčiću značio Dubrovnik?
- Dubrovnik je njegovo polazište. To je mjesto njegova progledavanja, prvih koraka, učenja, prvih poteza kistom, sve se to povezuje s osjećanjem one punine koje čovjeku Grada može pružiti njegov vinograd, roditeljska kuća, životno gnijezdo. To je doživotni grad-model, bachelardovsko sklonište u koje se zavlačio kad god je bio ugrožen. Dubrovačke zidine, tvrđave, zvonici, strmi Srđ omogućili su mu da “ptičji pogled” prihvati kao svoj. Nije se ponavljao, vidio je Dubrovnik, uvijek iznova, okom prvodošloga. Rodni mu je grad čuvao obitelj, darovao prva prijateljstva. U gospara Koste Strajnića upoznao je i prave slikare: Dobrovića, Postružnika i druge. Strajnić mu je prvi otkupio sliku. Poslije se, dakako, družio i s mlađima. Bili su mu društvo, uz druge - kapetane, gostioničare, fratre, profesure - i njegovi slikarski sudruzi Antun Masle i Đuro Pulitika, rjeđe Ivo Vojvodić pa “nasljednici” Tomo Gusić, Pino Trostmann i ostali.
Pedesete godine obilježile su Dulčićevo stvaralaštvo. Je li ono, u to vrijeme, bilo na pravi način valorizirano?
- Pedesetih godina ništa u nas nije na “pravi način bilo valorizirano”, jer jednoumlje to ne može učiniti. Dovelo nas je, uz ostalo, u kulturnu izolaciju. Prekinute su bile naše veze s kulturnim središtima zapada, gdje su se desetljećima školovali i napajali naši najdarovitiji ljudi s kojima je - kao sudionica istih ili srodnih nazora - Hrvatska od Bukovca i Mašića, Medovića i Vidovića do Kraljevića, Račića, Steinera, Uzelca, Plančića i drugih, živjela i participirala u modernosti - uvijek kao rubni dio europskoga kulturnog kontinenta. Pobjeda komunista koja se podudarila s podjelom svijeta na blokove nametnula nam je novo središte svijeta i izvor novih ideala, s kojima hrvatska umjetnost nije imala organske veze. No, pedesetih su se godina počeli javljati zametci modernoga likovnog izraza i oglasila se nova kritika. Putar, Bašičević, Meštrović i drugi počeli su oblikovati nove, modernije kritičke ideje.
Koje biste umjetničke faze u Iva Dulčića posebno izdvojili?
- Dulčićevo je djelo cjelovito i u mnogočemu ga vidim kao kontinuirano rješavanje likovnih problema, tema i sadržaja, no naglasio bih iznimnu važnost onih profanih djela, koja je slikao sredinom 50-ih godina i onih sakralnih, koja izvodi krajem 50-ih i u šezdesetim godinama XX. stoljeća. Ali to je, silom prilika, odveć sumaran zaključak. Izvan tih godina naći ćete i u jednom i u drugom njegovu izričaju izvrsnih slika: tako 1948/1949., tako 1950/1953., tako početkom 60-ih, tako i u sedamdesetima. Od 1944. do Dulčićeve smrti 1975. traje neprekinuti niz izvrsnih portreta i teško bismo to dugo razdoblje mogli dijeliti na važnije i manje važne periode. Za sredinu 50-tih odlučujem se zbog značenja koje je njegov ambivalentni rukopis tada imao za oslobađanje hrvatske umjetnosti od neprirodnih stega, za uspostavljanje nakratko prekinutih veza s hrvatskom - predratnom - modernom i za osuvremenjivanje likovnog jezika u nas.