“Privatni vlasnici imaju neka prvorazredna djela Emanuela Vidovića, poznanstva sam s njima iskoristio i da pokažem neke nepoznate radove, i to je moj odgovor onima koji me znaju pitati zašto djela iz privatnih zbirki pokazujemo na izložbama. U tim se zbirkama nalazi trećina, možda četvrtina najboljeg iz moderne umjetnosti, i ignorirati tu činjenicu značilo bi ignorirati vrlo bitan aspekt jednog čitavog razdoblja u umjetnosti. Uostalom, ako ih se ne verificira, kasnije se tim umjetninama u prodajama zna i izgubiti trag”, rekao je jučer na konferenciji za novinare Igor Zidić, autor izložbe o Emanelu Vidoviću.
127 umjetnina
Nekoliko je slika u Umjetničkom paviljonu koje su prvi put pokazane u javnosti, među njima su i “Praskozorje u splitskoj luci”, slika koja datira u 1919./1921. godinu, i kako Zidić opisuje: “geometrijske strukture upućuju na to kako je Vidović vrlo dobro poznavao kubizam, kompozicija je rigidna”, potom još jedna slika također s motivom splitske luke iz iste, zagrebačke zbirke. Također, i slika “Ribarske barke” koja datira u 1908./1912. godinu.
U godini kada Umjetnički paviljon slavi 120 godina postojanja, priredili su, naime, izložbu Emanuela Vidovića, koja se otvara u petak, a jučer su je na konferenciji za novinare predstavili uz autora izložbe Igora Zidića i ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Obljetnica ima još: obilježavanje 65 godina od slikareve smrti i 150 od rođenja. Podsjetili su i kako je posljednja retrospektiva ovog umjetnika bila daleke 1987. godine, te kako ga mlađe generacije u retrospektivnom kontekstu nisu imale prilike vidjeti.
Ave Maria, 1898., ulje na platnu, privatno vlasništvo
Partner je izložbe Muzej grada Splita, gdje će se izložba kasnije preseliti, a Jasminka Poklečki najavila je predstavljanje Vidovića i u Italiji 2020. godine: “Ne smijem još reći konkretne prostore, no u pregovorima smo s Milanom, Rimom i Firenzom”, rekla je. Izložba obuhvaća, u retrospektivnom pregledu, cjelokupan slikarev opus kroz 127 umjetnina, najranija naslikana datira u 1896. godinu, a najkasnija u 1953. Slike Emanuela Vidovića za izložbu su posuđene iz jedanaest muzeja i trideset i pet privatnih zbirki. “Nismo uspjeli ući u trag svim djelima kojima smo željeli”, rekla je Jasminka Poklečki.
Kraj tridesetih
Igor Zidić najbolji je poznavatelj Vidovićeva opusa, i samo netko tko tako dobro poznaje rad pojedinog umjetnika može baciti novi pogled na njegov rad. Kako kaže: “Ovo je četvrta retrospektiva koju radim posvećenu slikaru. Prva je bila 1971. godine. Zapravo je činjenica da sam radio sve umjetnikove retrospektive splet okolnosti, nije postojao interes da se netko drugi pozabavi njime, mada bih to volio. U ovom prikazu nisam želio inzistirati na kronologiji već pokušati vidjeti gdje se motivi isprepliću, prožimaju jedan s drugim. U tumačenju mi pomaže i bliskost kroz život s njegova dva sina, posebno sa Slavenom, doktorom, koji se iznimno razumio u slikarstvo, puno je učio od svojeg oca.”
Izložba obuhvaća cjelokupan opus, od radova iz ranijega razdoblja, preko razdoblja priprema za prijelaz na motive interijera i mrtvih priroda te interijera crkava i atelijera, kao i mrtve prirode te nekoliko, po sjećanju naslikanih, uglavnom trogirskih, krajolika. Naglasak je na kraju tridesetih godina.
Emanuel Vidović, podsjetimo, rođen je u Splitu 1870. umro u istom gradu 1953. Bio je prvo dijete u obitelji Splićanina Ivana Vidovića i Paškve Vidović iz Solina. Teško se – i uz skrbnike – nakon rane očeve smrti, probijao kroz život. Napušta srednju školu i kao sedamnaestogodišnjak upisuje kiparski odjel na Accademia di Belle Arti u Veneciji, no ubrzo prelazi na slikarstvo, uči od venecijanskih majstora, ali i francuskih impresionista koje viđa u Veneciji.
Ribarska luka (Iz Venecije), nepoznati rad na izložbi, datira u 1908. do 1912. godinu
Jednu od činjenica zašto je domaćoj kritici trebao dugi niz godina da pravilno valorizira Vidovića, Zidić vidi i u činjenici da je studirao u Italiji: “Babić je tumačio kako je važnija münchenska škola, tu je sve počelo. Talijansko je školovanje bilo gotovo zazorno, vrednovalo se školovanje u Austriji i Njemačkoj, tek s vremenom je i ovo umjetničko obrazovanje dobio na važnosti.”
Guidecca, 1898., ulje na platnu, Moderna galerija, Zagreb
Devetero djece
Kako, dalje, opisuje Zidić: “Vidović je znao govoriti da je navjeće nadahnuće rad. Radio je svaki dan. I tijekom rata. Nije išao u borbu, jer je kada je izbio Prvi svjetski rat, bio otac devetoro djece, a kada je izbio Drugi, bio je već prestar”. Po povratku iz Venecije, tumači dalje Zidić, “družio se sa mladim splitskim umjetnicima, kolegama, okupljenim oko Katunarića. No, ubrzo je uvidio kako ne shvaćaju previše ozbiljno slikarstvo, pa se počinje družiti s Jerolimom Mišom i Marinom Tartagliom. Bilo je to bolje društvo za njega”.
Sunčani poljubac, 1903., ulje na platnu (privatno vlasništvo)
Tada, otprilike, 1906./1907., nastaje i jedna od njegovih najpoznatijih slika “Angelus”, također pokazana na izložbi, u kojoj, kako tumači Zidić, “ima i puno elemenata apstrakcije”. Godine 1908. sudjeluje u priređivanju Prve dalmatinske umjetničke izložbe, iste je godine suosnivač društva Medulić. Tih godina radi u Chioggi i u Splitu, premda je u Splitu uredio stan, drugi atelijer i smjestio obitelj.
Emanuel Vidović i Mato Celestin Medović u Zagrebu oko 1903.
S prijateljima je pokrenuo humoristički list Duje Balavac u kojemu objavljuje i brojne uspjele portretne karikature. Ima i njegovih kvalitetnih crteža, no ova se izložba u Umjetničkom paviljonu fokusira na slike. A kako kaže Zidić: “On nije bio slikar crtač”. Te nastavlja: “Ima nekoliko najvažnijih motiva. To su splitska luka, gdje je proveo najranije djetinjstvo, potom trogirske crkve i atelje. Može se to podijeliti i po godinama. Mlad čovjek slika u pejzažu, star u zatvorenom prostoru oko sebe. Kada su došle godine, povukao se u kuću. S godinama je došla i tamnija paleta. To je doba i kad seli u mračniji stan.”
Splitska luka, 1921. (privatno vlasništvo)
Zidić je, na, kraju i duhovito podsjetio koliko se dugo otvarala Galerija Emanuela Vidovića, koja djeluje u sklopu Muzeja grada Splita: “To je najduže članstvo u kojemu sam bio. Bio sam, naime, punih trideset godina u komisiji za otvaranje galerije. Nažalost, u tom su dugom razdoblju nestale i neke slike koje su trebale biti izložene u galeriji. Jedna od njih poklonjena je Hruščovu. Nisam imao osjećaj da će ju zadržati.”