- Mislim da je ovo najprodavanija izložba u hrvatskoj povijesti, po broju prodanih djela sigurno s obzirom na to da ih je bilo oko četiri stotine, od malih grafika do velikih formata, slika i skulptura, a značajan je i ukupni iznos - veći od 300.000 kuna, pogotovo zato što je riječ o studentima. Sav je novac išao njima, bez posrednika.
Na ‘Cash & Carry’ zagrebačke Likovne akademije, iz čega je proizašla ideja za izložbu ‘Plati i nosi’, odlazim od samim početaka, već četrnaest godina. Gotovo svaki put nešto kupim i izložba mi se oduvijek činila kao odlična manifestacija - kaže Tomislav Vuić, predsjednik Uprave Hrvatske poštanske banke, koji je poznat i u likovnim krugovima jer sakuplja djela mladih umjetnika. Naime, na Vuićevu je inicijativu nastala izložba “Plati i nosi”, koja je bila otvorena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, a s ArtOmatom, također u HDLU-u, privukla je brojne posjetitelje u ovu instituciju.
Izbor profesora
Radove je prodalo pedesetak studenata s četiri likovne akademije, one u Širokom Brijegu, Osijeku, Rijeci i Zagrebu. - Profesori s tih akademija izabrali su deset najboljih, najperspektivnijih studenata, tako da se kupcima garantirala kvaliteta u ulaganju u mlade autore. ‘Plati i nosi’ je prilika u kojoj se ne može kupiti loše i ljudi su sigurniji kad iza ovih autora već stoji odabir. Vjerujem da je to razlog što su umjetnine kupovali i oni koji ih inače ne kupuju. Same su akademije izabirale desetak najperspektivnijih studenata, a nekolicina će u budućnosti vrijediti puno više. Kupiti umjetninu koja vam je lijepa i veseli vas, nikada nije loša odluka, ako si to, naravno, možete priuštiti - rekao je Vuić.
Cijene su varirale, bilo je fotografija koje su se mogle kupiti za 80-ak, grafika za sto kuna, ali i umjetnina koje su stajale i 18.000 kuna i prodale su se. Je li previše za mladog autora da toliko cijeni svoj rad?
- Nije ako netko taj rad kupi, što je bio slučaj. No, vjerujem da bi ljudi i inače kupovali više umjetnina kad bi cijene bile pristupačnije, kao većina na izložbi ‘Plati i nosi’. Najbitnije je ići korak po korak te nakon toga dizati cijene - odgovorio je Vuić.
Tijekom izložbe mladi su umjetnici stajali pokraj svojih radova i direktno se dogovarali s potencijalnim kupcima o cijenama. Kad bi djelo prodali, kupac bi ga odnio i na njegovo su mjesto stavljeni drugi radovi ili su na prodane radove stavljene oznake kako bi se znalo da su prodani. - Spojili smo četiri akademije kako bi mladi ljudi vidjeli što radi njihova konkurencija, što je također poticajno - napomenuo je Vuić.
Uspjeh ove izložbe, dodao je, koristi svima. - Mnogo smo uložili u marketing izložbe, i to je jedan od važnih faktora. Osim toga, prostor Hrvatskog društva likovnih umjetnika reprezentativan je i na suradnji moram zahvaliti predsjedniku HDLU-a Tomislavu Buntaku, ravnateljici Ivani Andabaka i mladoj suradnici, umjetnici Vidi Meić, kao i našem žiriju. Cash & Carry je institucija za sebe, koja traje već dulje vrijeme. Izložbu je došla otvoriti ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Nadao sam se takvoj popularnosti izložbe i drago mi je što se to obistinilo. Na izložbi sam bio još nekoliko puta nakon otvorenja i susreo sam i strance koji su kupovali djela domaćih autora - objasnio je.
Stvarni život
Na samo otvorenju bilo je mnogo odvjetnika i bankara. - Da, poslali smo 700 pozivnica kako bismo spojili ova dva svijeta. Neki su od njih kupili i pet, šest umjetnina odjednom - otkrio nam je Vuić.
Neki su studenti govorili o svojim radovima, pregovarali s kupcima, a drugi, sramežljiviji, baš i ne. Puno umjetnika i inače kaže da nakon izlaska s Likovne akademije ne budu pripremljeni za stvarni život. - Treba ih pripremiti za realnost, pregovaranje je sastavni dio života. Naravno, najvažniji je talent, no i ovo je važan dio. Ova im je izložba bila prilika da to vježbaju uživo. Neki poslovni ljudi, moji prijatelji, uputili su se u pregovaranje s njima i, iako ja u pravilu ne pregovaram sa studentima, vjerujem da je to umjetnicima bila važna životna škola - dodao je predsjednik Uprave HPB-a.
Pitali smo ga kupuju li kolekcionari češće u Hrvatskoj, kako se uvriježeno misli, već provjerene autore moderne, poput Bukovca. - Vjerujem da postoji mnogo kolekcionara, čak i suvremene umjetnosti, no puno ih želi kupovati diskretno - odgovorio nam je.
Jedna od čestih žalopojki koje se mogu čuti u vezi s ovim “sektorom” jest da je tržište umjetnina u Hrvatskoj vrlo slabo. S time se slaže se i Vuić, koji smatra da je ova izložba jedna od prigoda da se to promijeni. Mala smo zemlja i oni koji kupuju često odlaze direktno umjetnicima u ateljee, znaju preskakati galeriste kao posrednike. Je li to jedan od problema? - Vjerujem da je galerijski posao, iako galeristi rade s novcem, u Hrvatskoj još poluromantična djelatnost.
Često se događa da umjetnici spuste cijenu, koja je kod galerista viša. Više je slikara i galerista nego potencijalne publike. No, to nije razlog za toliku količinu ljutnje koju često viđam. Galeristi su ljuti na one koji kupuju skupe automobile, a ne slike, no to je njihovo pravo. Ako netko želi dati za felgu pet tisuća eura i može si to priuštiti, a smatra da je važno, neka je kupi. Ne možete biti ljuti na čovjeka ako mu je felga interesantnija, niti podrazumijevati da banke ulažu u umjetnost. No, u svakom slučaju, tržištu umjetnina u Hrvatskoj pomogao bi bolji marketing - komentirao je Vuić.
Je li on što kupio na “Plati i nosi”, pitali smo ga. - Radove Mije Matijević, studentice Tomislava Buntaka, i još nekoliko autora. Bilo mi je krivo što mi je promaknuo rad Emanuele Lekić - netko ga je kupio prije mene - otkrio nam je.
Tomislav Vuić diplomirani je pravnik koji je godinama u bankarskom poslu. Prije toga išao je u Školu primijenjene umjetnosti. Razgovarali smo u njegovu uredu, gdje su slike Helene Janečić, Stjepana Šandrka, Martine Grlić i Domagoja Rogine - da nabrojimo samo neke od njih - u svakom slučaju suvremenih autora.
Naslovnice albuma
- Zamolio sam ih da mi naslikaju naslovnice mojih ploča iz djetinjstva, Helena je odabrala Roxy Music, Martina Blondie, Stjepan New Order i sl. Na Roginu sam također ponosan jer je slika, nakon što sam ju kupio na ‘Cash & Carryju’, odmah odabran za Salon mladih. To su autori koje poznajem i družimo se - rekao nam je Vuić. Zanimalo nas je koliko ima slika u kolekciji? - Ne bih se nazvao kolekcionarom, to je netko tko kupuje studiozno, ciljano, zna što skuplja. Ja kupujem kad mi se nešto sviđa, i to kad imam vremena i novca, a mislim da je kolekcionarstvo strukturiranije i ozbiljnije. Teško je racionalizirati zašto - odgovorio nam je.
Možda je ključ škola primijenjene umjetnosti. Je li imao talenta? - Da, ali osrednje i ta mi se osrednjost činila upitnom. Da sam prepoznao u sebi pravi talent, uvjeren sam da bih ostao u tom poslu. I kad si talentiran, moraš biti vrijedan i mora te pomaziti sreća, a kamoli kad si osrednji - rekao nam je. Ipak, slika li ponekad, pitali smo ga za kraj, na što je odgovorio: - Da, ali traljavo. Kad kupim neke slike, često zamolim mlade autore i instrukcije.