SPOMENIK IZ ČISTA MIRA

IVE ŠIMAT BANOV O SLUČAJU NOVOG SPOMENIKA U SPLITU Lumin - sjetni dječak koji je uzburkao duhove

 Joško Ponoš / HANZA MEDIA
U gradu koji je u spomeničkom smislu više pustinja, u društvu “naših” i “vaših”, pojava ovog kipa izazvala je i stručne i svakojake reakcije

O tome da li spomenik treba biti umjetnost i primjer suvremene i moderne umjetnosti, postoje razna mišljenja. Priklanjam se onima koji, poput L. Mumforda i Th. Adorna, smatraju da ne treba. Premda se ponegdje dogodi i njegovo umjetničko uskrsnuće, njegova je zadaća biti samo “u duhu vremena”, a to, u najmanju ruku, znači odbaciti komemorativni duh spomenika XIX stoljeća, i ovih najnovijih primjera retardiranoga realizma ili nerazumljiva esperanto ekskluzivizma. Spomenik neka bude ono što jest; znak štovanja i zahvalnosti, pri čemu oblik i prostor trebaju biti međusobno zavisni dijelovi pismene i smislene cjeline.

U gradu koji je u spomeničkom smislu, uz dužno štovanje Marka Marulića, Grgura Ninskoga, manje-više pustinja i gdje je glavna pirija, motika i udica, s mentalnim sklopovima koji prijete s “najvećim Isusom” (kao i na drugome mjestu “najljepšim Tuđmanom”), u društvu “naših” i “vaših” - pojava najnovijega spomenika u Splitu izazvala je i stručne a potom i svakojake reakcije.

Reljef s natpisom

Spomenik “Lumin” je shvaćen kao tiho, gotovo intimističko prisustvo djeteta, u prostoru koji je, manje-više, pojeo novac. A uzimajući od najstrašnijih prizora mučeništva, divljaštva i razaranja grada, sudbinu djece, lik je psihološki sjetnog i snenog dječaka doista tankoćutno modeliran. On pripada (meni najdražim i zagovaranim) primjerima spomenika iz čista mira - poput Kožarićeva Matoša, Hrastina Dražena ili Petrićeva prirodoslovca Brusine na zadarskoj rivi što sjedi na bitvi - i sam je bitva-spreža. A da bi taj dječačić bio vidljivim na mjestu na kojemu se nalazi trebao je dva metra visoki postament na kojemu je u gornjem dijelu i brončani reljef s hvalevrijednim pitomim rukopisnim tekstom “I u mom gradu Vukovar svijetli”.

Spomenik “Lumin” s likom djeteta koji u rukama drži svjetlo, kiparice Dijane Ive Sesartić, nije po svojoj naravi trebao biti još jedan novi potres i proizvodnja žuči. U vukovarskoj tragediji biblijskih razmjera njezino se rješenje i sjećanje veže ponajviše na kolonu u kojoj se gnijezde velike uplašene oči dječaka i suzne oči djevojčice, što je, od mnoštva slika velikoga stradanja, kiparici (ne samo njoj) najpotresnija slika. Stoga i možemo reći da je ovaj spomenik potaknuo sama sebe na najnježnijem, ali i na najsnažnijemu mjestu. Jer prije svega govorimo o djetetu uzdignutom na postamentu i zapravo najvažnijem segmentu cjeline, dok je realizacija postamenta (sa svjetlosnim nišama i visokom dva metra), stepeništa i podnice klasična mramororezačka konfekcija koja uvelike proturječi inicijalnoj intimnosti zamisli i lika.

U korist ovoga rješenja može se dosta toga reći, kao i ponešto protiv njega. Usprkos tome što je struka “ogorčena” i što naglašava “opravdanu ali nezahvalnu poziciju kipa” (opravdano je važnije), sve je, s druge, nestručne strane, po starom hrvatskom običaju, skliznulo u zamućene prostore dnevne i svjetonazorske polemike. Struci je to “degradacija javnoga prostora” i, štoviše, još jedan primjer sumnjivoga rađanja spomenika, dok se s druge strane uvjerava da je spomenik prošao sve mjerodavne i stručne instance premda ne znam zašto bi on prošao to čistilište kada čitave kohorte spomenika od 1998. godine nisu, a svakojaka se praksa podizanja spomenika odavno zaplela u mrežu baba i stričeva, kumova i ortakluka, a u najnovije vrijeme i u neki pravilnik javne nabave koji komplicira, birokratizira i cjepidlači.

A ako je dimenzijama malešni i u koncepciji intimni spomenik normalno stručno pitanje, zašto on ubrzo postaje povod i poligon svjetonazorskih bljuvotina na kojima brusimo naše lijeve i desne očnjake. Jer za zagovornike rješenja osporavanje spomenika dolazi od “institucionaliziranih lučonoša partizanije”, ili “tzv. kulturnjaka kojima spomenik silno smeta”. Štoviše, po jednome portalu “ti i takvi kulturnjaci se pozivaju na natječaje u struci na kojima redovito pobjeđuju oficirska djeca JNA nekulture.“ Da malo ovdje zastanem. Pa jasno… Barišić, Drinković, Bogdanić, Dolić, Hraste, Fijolić, Kovačić… sve su to oficirska dijeca?! To doista nisam znao. (A ja hvalio!? Gdje su mi bile oči? Unutrašnje? Kožarićeve?) A opet, što da i jesu? Ostaje kako, a ne tko ili što.

Dobra ideja

Posve sam uvjeren da ovo spomeničko djelo nije toliko slabo da bi mu trebala logistika najnižega taloga promišljanja “oplemenjena” sotoniziranjima drugih i strastima po kojima rat nije završio i ne vidi mu se ovdje kraja, a tamo u daljini sa tragedijom se spaja - da parafraziramo jednu pjesmu. Naprotiv! Moram priznati da, poput kolega, ne vidim ovdje nikakvo degradiranje javnoga prostora.

I pitam se iznovice: od kuda ta naša osjetljivost za, fizički gledano, “detalje” u prostoru izgubljenih u šumi mastodondskih zgradurina, i njihovih labirinta u kojima ostaješ bez svega kod sebe i u sebi. A gledajući ovo neprijateljsko okruženje kojemu proturječi ovaj dječak, vidim da i on, kao i Preradović na zagrebačkom trgu (kojega neki šaljivdžije još zovu Cvjetnim), može reći Bože mili kud sam zašo, noć me stigla u tuđini.

Doduše, Preradović je na trgu bio puno prije, a ovaj se dječak naselio u prostor u kojemu ga svaka ulična svjetiljka, znak ili reklama koja nasrće na svaki centimentar vidnoga polja (ovdje primjerice INTIMISSIMI, italian lingerie) čini nevažnim. U svijet u kojemu sve puca od zdravlja, i u kojemu je ostarjeti gotovo sramota, dolazi, eto, dječak u prostor sveopće gungule, trajnih radova i zaštitnih ograda ulice u kojoj nije moglo preživjeti niti “Plavo stablo” Vaska Lipovca. U besprijekornom prostoru interesnih mreža i gungule, ovaj dječak predstavlja gotovo donkihotski, fizički malešni i jedini znak neke ljudske “slabosti”. Stoga i smatramo da je ovaj dječak upravo tamo gdje treba biti, a stručnom zagovaranju nekog drugoga, tihog, intimnijega mjesta ovome spomeniku, u ime kontemplacije i mira, nisam sklon.

Bilo kako bilo, dolazimo do mjesta i jednoga veličinom skromna, ali intimistički prožeta spomenika s djetetom koji u ruci drži svjetlo-lumin. Dakle, ideja djeteta s luminom u ruci dobra je. Sve drugo, pristup, stepenište i postament ne stoji u organskoj vezi s djetetom. I premda se kontrast brončanog, tamnijega dječaka i mramorne bjeline postamenta i podnice može pravdati jačom vidljivošću koncepcije i zamisli spomenika, ipak se intimna uloga dječaka s luminom sudara s konfekcijskom opremom postamenta do kojega se dolazi nakon tri stepenice i ploča sa zakovicama.

Otok emocije

Da je autorica (i autori rješenja) došla na ideju da samom reljefu-tekstu “I u mom gradu Vukovar svijetli” dodijeli vlastiti postament, i uz uvažavanje prirodnoga kamena kao postamenta koji bi se i asocijativnije vezao za sudbinu herojskoga grada, cjelina bi zadobila svojevrsnu narav mjesta kontemplacije i mira. To bi bio mali otok emocije unutar robno postvarene okoline premrežene zgradurinama, i svim mogućim znakovima jednako robno postvarenih sadržaja života.

Nije jasno zašto svi elementi spomeničke cjeline nisu mogli biti zagrljeni prstenom suhozida i prirodnih kamena u kojemu bi međusobno zavisni dječak, postament, natpis stvorili svojevrsnu instalaciju u kojoj se tematsko značenjski, ali i sinergijski svezuju elementi cjeline. Tako bi spomenik, premda prividno rasut i nejedinstven, sastavljen od više međusobno zavisnih dijelova, bio konceptualno, značenjski i strukturalno slojevitijim, koncepcijski i sadržajno jači i smisleniji. Zašto se ljudska ruka nije i više uplela u rješenje postamenta i ostaloga, nego se sve to prepustilo ledenici mramororezačke mašinerije - u doslovnome i prenesenome smislu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2022 05:23