Ideja da pripremi izložbu nagrada koje je tijekom karijere oblikovao, a koja se od danas može pogledati u Muzeju Mimara, Ivici Propadalu došla je posve slučajno.
Selio je sve svoje stvari u novi atelje, na adresu Ilica 54, koji u šali zove Studio 54, referirajući se na znamenito njujorško okupljalište Andyja Warhola. Dok je pakirao sve u kutije, primijetio je koliko je nagrada tijekom karijere oblikovao, njih šezdesetak. Mnoge su se tijekom godina znale i mijenjati, ponekad i neznatno.
Kako govori: “Najviše je zastupljena nagrada Porin, a kroz dvadeset i šest godina, koliko postoji, svake je godine bila nešto drukčija. U Mimari pokazujem kako će Porin izgledati sljedeće, 2020. godine, kada će se održati u Rijeci. Inače, nakon Zagreba, izložba se seli u Rijeku, Ljubljanu, Zadar...”
Gallov predgovor
Riječ je o dopadljivim formama, prepoznatljivim u široj javnosti. Ta dopadljivost jedna je, kaže, od njihovih svrha: “Često se znam prisjetiti kada me nazvao Arsen Dedić, koji je osvojio puno Porina, i rekao mi: ‘Propadalo, gledam tvoje Porine, i taj tvoj kič sve mi se više počinje sviđati.’ Ja ne bježim od pozitivnog kiča. I Oscar i Grammy imaju dozu takvog kiča. Sve se te nagrade moraju čovjeku dopasti, ne smiju biti odbojne. Jasno možete vidjeti kako mnogi primaju tu nagradu s poštovanjem, i strani glazbenici, Mick Jagger ili Leonard Cohen. I to sam izložio, fotografije koje smo snimili Fedor Vučemilović, ja, one koje su objavile novine...”
Uz dvojicu navedenih glazbenika, na izložbi se može vidjeti kako kipić Porina drže i Sade Adu, Sting, Santana, Robbie Williams... Na pitanje kako su reagirali na nagradu, odgovara: “Jagger je rekao da nikom ne da nagradu, da ide njemu, Santana je rekao da ga podsjećaju na prekrasne anđele, Cohen, pak, da je nagrada prekrasna, no i preteška...”
Robbie Williams, Jagger, Sting i Alanis Morissette
Jedan je Porin bio od kamena, svi su drugi od stakla, prvi je izrađen u Muranu, svi drugi u Rogaškoj Slatini, u tamošnjoj znamenitoj Steklarni.
Na izložbi se, kojoj predgovor piše Zlatko Gall, mogu vidjeti i Plavi i Zeleni turistički cvijet za Hrvatsku turističku zajednicu, Modri lav koji je oblikovao za Dinamo, Kristalna knjiga za najbolji neobjavljeni roman koji dodjeljuje izdavačka kuća V.B.Z., a čini ga kristalni kvadar s upisanim apostrofom, potom Prix Circom Regional, godišnja nagrada TV autorima, koja se dodjeljuje u Bruxellesu, da nabrojimo samo neke. I, naravno, Dora. Nedavno se preko internet stranica prodavala krivotvorena Dora. “Da, nije bilo logotipa niti mog potpisa. Moram reći da je lijepo da se i kod nas kopira, to mi je na neki način i kompliment.”
Kako je uopće krenuo u posao oblikovanja nagrada? “Prva koju sam oblikovao bila je Porin. Znam reći da sam sve što sam napravio, dogovorio u birtiji. Tako je bilo i ovaj put. Marija Nemčić, s kojom me upoznao Miroslav Lilić, vjerovala je da mogu napraviti dobru skulpturu. Upoznali smo se nakon što sam dobio glavnu nagradu za crtež na međunarodnoj izložbi u Rijeci. Grand Prix mi je dodijelio tadašnji ravnatelj Centra Pompidou. Ispočetka sam oklijevao, odgovorio sam da je jedina moja veza sa skulpturom povijesna, da je moj prapradjed došao u Livno s Brača, te da su bili klesari. No, ona je imala osjećaj da to mogu dobro napraviti”, kaže.
Skice za Porin
U to je doba Propadalo imao veliku podršku u Vladimiru Bužančiću, poznatom hrvatskom povjesničaru umjetnosti. Kako kaže: “Odmah me podržao, rekao mi je da to što nisam radio do sada ove forme, da ne znači da ih neću moći raditi. I odmah mi je donio desetak knjiga, na koje me uputio da ih pročitam, kako bih proširio svoje znanje o Porinu.
Dogovorili smo se naći za desetak dana. Počeo sam raditi prve skice, sve sam uspio realizirati zahvaljujući mom dragom prijatelju, kiparu Petru Barišiću. Na skicama za Porin dugo sam radio, za razliku od skica za Doru. One su nastale u jednoj sekundi.”
Otvorena knjiga
Prije nego što se upustio u kreativno zanimanje, Propadalo je diplomirao elektrotehniku, i godinama je, sve do kraja osamdesetih, radio u Ini, nakon čega daje otkaz i odlučuje otići u samostalne umjetnike. Zašto elektrotehnika? “Rodio sam se u Livnu. Majka me upisala u gimnaziju jer sam dobro crtao, jako sam volio i glazbu. No, roditelji su smatrali da ću prije doći do kruha s tehničkom spremom. Brzo sam se nakon diplome zaposlio u Ini. Imao sam dobru poziciju.
Jedno su mi jutro rekli da me stavljaju na mjesto voditelja projekta, na što sam odgovorio da dajem otkaz i odlazim u samostalne umjetnike”. I kako su reagirali? “U principu ok, dali su mi čak i otpremninu, pomagali mi i tiskati kataloge.” Smatra li da mu je bavljenje tako različitim granama dalo veću širinu? “Moguće. No, lakše je kada imaš Akademiju za sobom, drugačije bih se formirao da nisam učio silne fizike i matematike. U svakom slučaju, bio je to jedan životni potez i nisam požalio.”
Ivica Propadalo jedan je od onih ljudi za koje se čini, barem kada čitate po medijima, da je njegov život otvorena knjiga. Kako kaže: “Da, razumijem što hoćete reći. No, dugo sam u javnom prostoru, pojavio sam se još s bandom Teška industrija. Imao sam, paralelno, sreće da su ljudi prepoznali moj rad. Bavio sam se i glumom. Za sebe znam reći da sam svaštar, ponekad se osjećam poput velikog djeteta, koje se jedan dan igra s autićem, drugi dan slaže Lego kockice... Velika je sreća da u životu čovjek radi stvari koje voli, kad hobi postane zanimanje od kojeg živite”.
Postav izložbe “Kristal Total-Art” radila je njegova supruga, Dragana Todorović Propadalo: “Ona je i prva dala ideju za izložbu. Nije klasičan postav, nije svaka skulptura na jednom postamentu, nego su sve postavljene na jednu hrpu, tako postavljene, puno više govore”.
