Igor Grubić naš je predstavnik na nadolazećem Venecijanskom bijenalu. Glavni je kustos Bijenala Ralph Rugoff, koji je kao temu zadao rečenicu “Živio ti meni u interesantnim vremenima”. Naime, kako objašnjava Rugoff, “1930. godine britanski ministar vanjskih poslova Sir Austen Chamberlain pozvao se na kinesku kletvu. Naučio ju je od britanskog diplomata koji je bio u Aziji, a glasila je upravo tako”. Nadodao je da nema sumnje da je kletva pala na njih, jer se kreću od jedne krize k drugoj. Rugoff kaže: “Sve to zvuči vrlo poznato danas, kada se ponovno vijesti kreću od jedne krize k drugoj”. Igor Grubić u Veneciji će se predstaviti radom “Tragovi nestajanja”.
Njegove radove, inače, otkupio je među ostalima i znameniti londonski Tate, i sve je prisutniji na međunarodnoj sceni. Trenutačno je među ostalim zastupljen i na izložbi, “Vrijednost slobode” u bečkom Belvedereu, i njegov je rad na plakatima koji pozivaju na izložbu. Izlagao je u prestižnim prostorima u New Yorku, Tallinnu, Berlinu, Istanbulu, Londonu... Nedavno se vratio iz Napulja gdje je s više svojih kolega predstavljao hrvatsku suvremenu performans scenu, u Muzeju Hermann Nitsch. Njegov je rad polazio od ideje Majakovskog da ne postoji apolitična umjetnost, već da je svaka umjetnost politička gesta i treba odražavati odgovornost pojedinca prema društvu.
Poznati su njegovi radovi “East Side Story”, koji govori o problemu nasilja i netolerancije prema osobama drugačije seksualne orijentacije, “Velvet Underground” u sklopu kojeg intervjuira zatvorenike iz Lepoglave fokusirajući se na njihovo djetinjstvo, “Anđeli garavog lica” u kojemu portretira rudare Kolubare, i njihov štrajk početkom dvijetisućitih, potom “Crni peristil” koji je bio hommage akciji “Crveni peristil” i kojim je na sebe privukao pažnju likovne kritike te dobio tužbu, ali i nagradu Zagrebačkog salona. U ciklusu, pak, “366 rituala oslobađanja”, izlazio je na ulicu, ustaške grafite preko noći pretvarao u smiješke, postavljao je razne parole na spomenike i sl. Tada mi je rekao kako izlaskom na ulicu želi ljude potaknuti na dijalog.
“366 rituala oslobađanja”
Koja je temeljna ideja rada kojim ćete predstaviti hrvatski paviljon u Veneciji?
- Fotografski esej i film prate transformaciju urbanih pejzaža, te javnih i radnih prostora u našem lokalnom okruženju koji se mijenjaju pod pritiskom tranzicije, gentrifikacije, odnosno pod rastućim pritiskom krupnog, globalnog kapitala. Propitujem kako kroz objektiv kamere naći, uhvatiti i sačuvati ljepotu malih stvari, malih kreativnih radnji, humanijeg odnosa čovjeka prema njegovom radu, jedan svijet koji nas okružuje a čija aura polako nestaje pred nasrtajima krupnog kapitala i unificirane masovne proizvodnje.
Kustosica paviljona Katerina Gregos godinama je bila na čelu Art Brussels, te je bila i izbornicom danskog i belgijskog paviljona na Bijenalu. Kako je došlo do suradnje?
- Upoznali smo se tijekom suradnje na festivalu Mannheim Ludwigshafen Heidelberg, jednom od najvećih europskih fotografskih festivala, koji se odvija u tri njemačka grada i devet muzeja i institucija, gdje sam izlagao projekt ‘366 rituala oslobađanja’. Također sam sudjelovao na Manifesti 9 u Genku, koju je Katerina postavila zajednički s kustosima Cuauhtémocom Medina i Dawnom Ades i gdje sam izložio ‘Anđele garavog lica’, a fotografija iz ove serije izabrana je kao glavni vizualni motiv kampanje za izložbu. U doba kada je obnašala dužnost umjetničke direktorice Art Brussels izložio sam projekt ‘Velvet Underground’. Katerina je kreativna i temperamentna žena čvrstih stavova, iako je radila za Art Brussels ne zanima je komercijalna umjetnost već ona s poetsko angažiranim pristupom, što se vidi iz njenih autorskih izložbi.
Vaš je rad prisutan i prepoznat na međunarodnoj sceni. Koliko će to, po vašem mišljenju, pridonijeti vidljivosti hrvatskog paviljona na izložbi?
- Karakter Venecijanskog bijenala je drugačiji od izložbe u nekom muzeju ili galeriji. Na tako velikim manifestacijama drugačiji je fokus publike, jer se tu zbog ogromne količine radova želi uhvatiti što više toga i publika brže prolazi kroz radove. Dok u muzeju ili galeriji publika drugačije pristupa djelu i pažnja i percepcija su smirenije i koncentriranije. Većoj vidljivosti uvijek pridonose značajne lokacije na kojima izlažete i glasine o zanimljivosti rada. Također mogu pomoći i PR strategije, tj. da se zakupi medijski prostor u art magazinima, ali to na kraju ne može biti od velike pomoći ako rad ne komunicira s publikom. Do sada sam imao neke sreće stvoriti radove koji su imali duži izlagački život.
Zadnji put smo razgovarali kada ste za rad “Spomenik” koji se bavi spomenicima NOB-a, od kojih mnogi propadaju, dobili glavnu nagradu na THT-ovoj izložbi suvremene umjetnosti u Muzeju suvremene umjetnosti. Temom se sada djelomice bavi i izložba o arhitekturi bivše Jugoslavije koja je otvorena u MoMA-i, a koja među ostalim uključuje i ove spomenike. Reakcije međunarodne struke su pozitivne. Međutim, i dalje se ništa ne poduzima po tom pitanju?
- Riječ je o mjestima stradanja tisuća ljudi, i nebriga prema vrijednostima koje ti antifašistički spomenici NOB-a predstavljaju nažalost govori najviše o nama samima. Radi se o značajnoj kulturnoj baštini, jer su te apstraktne modernističke spomeničke forme jedinstvene u svjetskim razmjerima. Neshvatljiv mi je ovakav dugotrajan nemar naših institucija prema naslijeđu i značajnoj kulturnoj baštini, jer kao što izložba u MoMA-i pokazuje takvi spomenici vrhunske kategorije bi negdje na zapadu imali najviši tretman zaštite.
O tome sam dosta govorio uz film ‘Spomenik’, da bi bilo nužno pokrenuti inicijativu za zaštitu spomeničke baštine na najvišoj razini udruživanjem strukovnih snaga: Zavoda za zaštitu spomeničke baštine, Društva povjesničara umjetnosti, Udruženja hrvatskih arhitekata, Hrvatskog društva dizajnera, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, i vjerujem da bi zajedničkim snagama doveli do konkretnih rezultata.
Kako ste došli na početnu ideju za ovaj rad?
- Pa upravo zbog te činjenice da je u Hrvatskoj tijekom 90-ih, uništeno tisuće antifašističkih spomenika, bista, spomen-ploča... isključivo jer su percipirani kroz prizmu napuštene socijalističke ideologije. Jedna od najljepših apstraktnih skulpturalnih formi, Bakićev monumentalni spomenik na Kamenskoj razoren je dinamitom do temelja. Pokušaj brisanja ovih monumentalnih struktura koje su svojom umjetničkom i simboličkom vrijednošću jedinstvene u svjetskim razmjerima polazišna je točka filma koji prikazuje uvjete i ‘živote’ spomenika.
Često se bavite društveno angažiranim radovima, primjerice rad “East Side Story” koji je dobio mnoga međunarodna priznanja, a i u fundusu je znamenitog londonskog Tatea, tema je bila brutalnost napada na gay prideovima u Zagrebu i Beogradu prije deset godina. Je li se što promijenilo u ovih deset godina po ovom pitanju?
- Tenzije na gay prideovima su se smanjile, ali još uvijek postoje povremeni izgredi. Problem je u neobrazovanima i duhovno pasivnim članovima društva, koji nažalost nisu senzibilizirani za druge i drugačije. Takvima se lako da manipulirati i zastrašivati od strane nekakvih lažnih autoriteta koji im pune glave izokrenutim vrijednostima i lažnim informacijama.
Vas zapravo uvijek zanima društveno angažirana umjetnost?
- Radim radove koji se referiraju na društvo u kojem živim. Netko to naziva angažiranim, iako se ne opterećujem tim nazivom niti smatram da je to jedini ispravan način umjetničkog djelovanja.
Umjetnost tj. estetska dimenzija također podrazumijeva određenu vrstu socijalnog angažmana jer vjerujem da nema estetike koje ne uključuje etiku. U tom smislu je i Martek izjavljivao ‘umjetnost nema alternative’. Slika, skulptura, pjesma, poezija, knjiga, film mijenjaju našu percepciju i naše osjećaje, i mogu biti inspirirajući.
Mogu pomoći da se netko osjeća bolje tog dana, a to je već određena promjena koju umjetnost radi. Samo to nastojanje da se u društvu razvija ljepota, pa makar i kroz težnju k lijepom u smislu konzumiranja umjetnosti pozitivan je element. Doživljavam da iza toga uvijek stoji želja da stvaramo neki bolji svijet. Osim toga, bitno je imati svijest o tome da svaki naš čin, gesta, riječ i misao kreiraju stvarnost u kojoj živimo.
Kada ste radili sa zatvorenicima u Lepoglavi, odjeveni u plišane kostime, igračke, i razgovarali o njihovom odrastanju, dakle u radu “Velvet Underground”, što vas je najviše iznenadilo?
- U toj fotografskoj seriji, hladnom zatvorskom ambijentu suprotstavio sam likove plišanih životinja kao sjećanje na igračke i na dječji svijet, doba kada smo svi nevini, bezbrižni, i kad svi vjerujemo da nas čeka neka svijetla budućnost. Vraćajući se u razgovoru u njihovo djetinjstvo, zanimalo me s kojim su se strip i filmskim junacima poistovjećivali, o čemu su tada maštali, što ih je veselilo, rastuživalo, plašilo, ljutilo. Njihova maštanja kao djece, ne razlikuju se po ničemu od maštanja druge djece.
Pretpostavlja se da kao djeca svi imamo neke jednake predispozicije, ali dobar dio ljudi koji završe u zatvoru, nažalost imali su teško djetinjstvo. Razmišljao sam kako ih je društvo u tom razdoblju moglo zaštititi. Plišanim kostimima pokazujem da iza čvrstog oklopa, identiteta, uloga i maski svatko od nas krije osjetljivo i ranjivo biće. Zato sam se u radu želio fokusirati na odrastanje, na razdoblje kada društvo, roditelji i obrazovni sistem imaju mogućnost modelirati nečiju osobnost, i time njegovu budućnost.
'Velvet Underground'
Nedavno ste se okušali i u animaciji. Zašto ovaj medij?
- I u prijašnjim umjetničkim radovima često sam se kretao na relaciji između fikcije i zbilje (doku-fiction). Nisam netko tko se ponavlja i radi po istoj špranci, trebaju mi kreativni izazovi, i adrenalinska neizvjesnost kako ću se nositi s eksperimentom u novom mediju. Od kada sam s Markom Meštrovićem 2004. pokrenuo Kreativni sindikat kao autorski studio za animirani i eksperimentalni film napisao sam nekoliko scenarija, a ‘Kako se kalio čelik’ je prvi koji sam autorski realizirao. Animacija kao umjetnička forma me oduvijek zanimala. Odrastao sam na filmovima Zagrebačke škole animiranog filma koji su često bili i suptilno kritički prema tadašnjoj društveno-političkoj situaciji.
Animirani film kombiniranih tehnika proizašao je iz fotoserijala o tvornicama pri čemu sam kao pozadine, tj. scenografije u filmu koristio iste fotografije. Fotografirajući dvanaest godina napuštene tvorničke prostore razmišljao sam o sudbinama radnika, i kako se gubitak posla reflektira na odnose s njihovim bližima. Dok se na fotografijama ne pojavljuju ljudi, u filmu ih vidimo kao animirane, apstrahirane likove uzdignute na jednu univerzalnu, arhetipsku razinu.
Rad je u međuvremenu već i dobio četiri nagrade. Kako ste odabrali temu, otac i sin, u napuštenoj tvornici?
- Jedna od prvih knjiga koje sam dobio od oca, uz poeziju Majakovskog i Jesenjina bila je ‘Kako se kalio čelik’. Film je posveta vrijednostima koje sam uz njega gradio; samokritičnost, odgovornost, suosjećajnost, ustrajnost, borba i ne odustajanje unatoč teškim okolnostima i poštivanje svakog oblika rada i radnika, a slao nas je i na radne akcije. Kroz to sam iskustvo demistificirao rad i kao dijete doživljavao susret i suživot s radnicima koji su pružali ruku podrške nastojeći mi pomoći, olakšati, uputiti me u metode rada.
Promišljajući sudbine ljudi i mogućnosti nošenja s ponekad teškim okolnostima i sudbinama, glavni protagonist filma pronalazi rješenje nadilaženja životnih teškoća u kreativnoj, simboličkoj igri, gesti, koja je istovjetna osviještenoj ritualnoj umjetničkoj gesti. Otac u napuštenoj, opustošenoj i devastiranoj tvornici upali veliku peć i tako simbolično ponovno pokrene život te tvornice. Kroz kreativno simbolični čin koji otac i sin prolaze, ukazujem da kreativna igra može biti katarzična, i da u tom procesu solidarnost i zajedništvo također imaju bitnu ulogu.
“Smash the Myth” iz Dresdena
Prošlo je točno dvadeset godina od “Crnog peristila”. Kako iz današnje perspektive gledate na ovaj rad?
- To je bila protestna akcija u poslijeratnom razdoblju nezaustavljivog uništavanja i rasprodaje društvenih dobara tijekom pretvorbene pljačke, kao i svojevrsne situacije šutnje i mraka u kulturnoj sferi. Crni krug na Peristilu je simbolički ukazivao na crnu mrlju na duši svakoga od nas koji bi svojim odgovornim djelovanjem mogao pridonijeti da stvarnost bude drugačija, a to ne čini već ostaje pasivan. Taj rad mi je bitno iskustvo u smislu profesionalnog i duhovnog sazrijevanja i spoznaje da umjetnost može iskoračiti u javnu sferu i pokrenuti diskusiju, te napraviti jak kritički odjek.
Gotovo sva umjetnost devedesetih se odvijala u malim zatvorenim galerijskim krugovima pri čemu su se umjetnici obraćali jedni drugima kao istomišljenicima, paradoksalno unatoč ratnoj i poslijeratnoj stvarnosti gotovo da nije postojao političko kritički diskurs. Smatrao sam da je bitno izaći na ulicu u javni prostor i reagirati snažnom simboličko protestnom gestom. Reakcije intelektualaca su bile podržavajuće, i Božo Biškupić kao tadašnji ministar kulture odigrao je bitnu ulogu i stao u obranu umjetničkog prava na kritiku, provokaciju i protest.