Godine 1987. Split još nije bio hipsterska ljetna metropola: bio je zagađeni, uposleni industrijski grad. Centar Splita tada još nije bio teritorij šminkerskih tapas barova i bistroa sa “fusion” kuhinjom. Bio je još uvijek siromašan i polu-napušten.
Te 1987., na pjacete tog i takvog centra Splita ateriralo je sedamnaest velikih apstraktnih skulptura koje su tijekom kiparske radionice načinili kipari iz cijele tadašnje Jugoslavije. “Invazija” metalnih kolosa podijelila je tadašnji Split. Nakon mjeseci polemika, rasprava i svađa, samo su tri od sedamnaest skulptura ostale na mjestu na kojem su postavljene. Od tih triju, danas je na izvornom mjestu samo jedna.
Ove godine navršava se trideset godina od ove nesvakidašnje i po mnogo čemu jedinstvene akcije koju je grad Split poduzeo 1987. Povodom te obljetnice, splitska Galerija umjetnina organizirala je izložbu “Što je moglo, a sad više ne može” kojom komemorira davni umjetnički projekt, a ujedno nastoji analizirati njegove poduke za danas. Riječ je o izložbi koju kao suautori potpisuju ravnatelj galerije Branko Franceschi, kustosi asistenti Adriana Perojević i Mirela Vrdoljak, a sama izložba uključuje izvorne fotografije Ante Verzottija načinjene 1987.
Ideološki rituali
Kiparska radionica Art ljeta ‘87 nastala je kao projekt festivala koji je tada - koncem 80-ih - funkcionirao kao svojevrsna likovna verzija Splitskog ljeta. Radionica je te 1987. udružila aktere koje bi u nekim drugim vremenima teško mogli udružiti snage: gradsku upravu, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Turističku zajednicu i - zadnje ali najvažnije - brodogradilište. Selektor projekta Dalibor Matičević je na poziv inicijatora radionice Gorkog Žuvele pozvao 12 kipara iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i BiH: Mrđana Bajića, Kostu Bogdanovića, Jagodu Buić, Slavomira Drinkovića, Božidara Jelenića, Kažimira Hrastu, Ivana Kožarića, Pavla Pejovića, Matjaža Počivalšeka, Antu Rašića, Dubu Sambolec, Luju Vodopiveca i Gorkog Žuvelu. Tijekom radionice, kipari su u krugu škvera s brodograđevnim radnicima stvarali skulpture velebnih proporcija namijenjene unaprijed odabranim urbanim prostorima.
Među prostorima na koje će “sletjeti” skulpture bili su ribarska lučica Matejuška, riva, pazar, Zapadna obala te niz pjaceta u povijesnoj jezgri. Skulpture su listom odavale stil tada dominantnog brutalnog modernizma, s nizom postmodernističkih referenci na mit i mitologiju - što je bila zadana tema. Bile su mahom apstraktne, kao i gotovo sve tadašnje javne skulpture, no za razliku od tada dominantne prakse, nisu imale ideološku konotaciju. Plan je bio da se radionica nastavi i narednih godina - ali, ne opet u suradnji sa škverom i u metalu, nego s druge dvije industrije tadašnjeg splitskog areala: plastičarskom te salonitnom.
“Napad” 17 golemih skulptura na centar grada očekivano je pobudio kontroverze. Dio kritike projekt je kudio, a među njegovim braniteljima je bio povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet. U posljednjim godinama komunizma, novine su već otvoreno pokazivale averziju prema ideološkim ritualima, pa nije isključeno da je medije nervirala “proletkultovska” ideja o suradnji umjetnika i škverskih radnika. Kako god, kiparski radovi nisu primljeni dobro, a većina je skulptura ostala na lokacijama samo jedno ljeto. No, neke su ostale na mjestu.
“Misteriozno” nestale
Jedna od njih - Drinkovićev “Pusti me proći” na Matejuški - postala je popularna točka za fotografiranje. Drugu - “Hefestov stup” Koste Bogdanovića - Splićani su zbog izgleda kolokvijalno nazvali “Brokva”, a naziv “Brokva” ubrzo se uvriježio kao toponim za pjacetu. Tako je to bilo sve dok preostali kipovi nisu počeli “misteriozno” nestajati. Neki su završili u krugu škvera ili na skladištima sekundarnog otpada. Skulptura Kažimira Hraste izrezana je u omiškom škveru za podložak brodskog motora. Popularna “Brokva” nestala je preko noći netragom, a vjerojatno su je uklonili kafetijeri, jer je smetala širenju štekata.
Drinkovićev “Pusti me proći” uklonjen je tijekom preuređenja Matejuške i nikad nije vraćena. Na koncu je tijekom preuređenja Zapadne obale u Kerumovom mandatu uklonjena i posljednja preostala skulptura - “Ruža vjetrova” Jagode Buić - ali je nakon povike u novinama vraćena po završetku radova. To je ujedno i jedina skulptura koja je danas vidljiva.
Kustos izložbe Franceschi istakao je da je traganje za daljnjom sudbinom kipova bilo gotovo nalik detektivskom radu. Kustosi su pretražili škverski tvornički krug, obilazili deponije, povlačili za rukav svjedoke. Na koncu su ustanovili da su barem još dvije skulpture čitave.
Tuđman i Ivo Lola
Naslov izložbe - “Što je moglo, a sada više ne može” - jasno pokazuje da intencija Franceschija i Galerije umjetnina nije bila isključivo povjesničarska. Splitska izložba otvara barem tri pitanja koja danas kulturu javnost žuljaju. Prvo je od njih je suodnos likovne kulture i proizvodnje, odnosno ostataka industrije. Pri tom Franceschi ističe da bi i danas brodogradilište jedan ovakav program moralo shvatiti “ne kao sponzorstvo, nego kao liniju proizvodnje”. Drugo i važnije pitanje je - bi li danas bilo moguće ono što je postalo moguće 1987., to jest - da javna skulptura sleti u urbani prostor iz čisto likovnih, estetskih razloga, a ne kao znak s ideološkom funkcijom? Mora li se razgovor o javnoj skulpturi u Hrvatskoj svoditi na Tuđmana i Ivu Lolu?
Treće je pitanje - pak- najvažnije. Svakom tko poznaje Split ne može a ne upasti u oči da su prostori 17 skulptura iz 1987. danas listom zauzeti: rjeđe novom gradnjom, a najčešće - štekatima kafića. Skulpture su - ističe Franceschi - bile “čuvari javnosti javnog prostora”, a najčešće su zato i stradavale. U svim hrvatskim gradovima postoji trend otimačina javnog prostora komercijalizacijom. Može li javna skulptura u tim okolnostima postati - oruđe otpora?