Pa hoće li se jednom već napisati cjelovita monografija o opusu Ivana Meštrovića po kriteriju vrijednosti djela, a ne važnosti teme i papagajskim preludiranjima o “najvećem” ili “genijalnom”?
I premda je o Ivanu Meštroviću napisano puno monografija, nijedna nije, po mnogo čemu, ravna ovoj iz pera čovjeka velike energije, stručne ustrajnosti i ljubavi za predmet svoje pažnje. Nesumnjivo, stvorio je Duško Kečkemet ovdje “najambiciozniju i najzaokruženiju hrvatsku likovnu monografiju” (T. Maroević), s kojom smo dobili cjelovitiju sliku i temelj bez nakane da se stavi točka na Ivana Meštrovića. Kečkemet zna da je to, kao što i jest - nemoguće.
Ova fortifikacija-knjiga (i doslovno fizički) na jednome mjestu sve sabire. Ona skuplja i rastire obilnu građu. Nakon toliko talambasanja “o najvećem” i “najgenijalnijem” evo i njegova gotovo “heretičkoga” pitanja: “ima li Meštrovićevo djelo u cjelini umjetničku vrijednost?”. Po Kečkemetu u ovih se sto godina radi o “nestručnim tvrdnjama koje negiraju umjetničko i o djelu govore o političkoj, crkvenoj, slobodnozidarskoj i drugoj propagandi…” Potom Kečkemet pita o ulozi Meštrovićeva djela “u užoj hrvatskoj i široj jugoslavenskoj i u općoj europskoj i svjetskoj povijesti umjetnosti”.
Ideje i poruke
Premda je ispisano na desetke monografija i premda je riječ o pravim hemerotečnim kampanelima s kojima se može malo tko, pa i oni najveći pohvaliti, po Kečkemetu “analitička monografija” o njemu i njegovu djelu nije nikad napisana. A razloge nepriznavanja našega umjetnika u svijetu Kečkemet pronalazi u suvremenim pregledima povijesti umjetnosti u kojima Meštrovića nema pa nema, a to je stoga jer je naš umjetnik potekao iz “sredine malenog, u svijetu jedva poznatoga naroda”. Drugi je po njemu razlog u “tvrdoglavom odbijanju svake suradnje s likovnim menadžerima i galeristima bez kojih je u suvremenom svijetu nemoguće postići priznanje i slavu”. Za nas su oba razloga prilično problematična. Dakle, nema “krivnje” niti na kiparu i kiparstvu, niti na nama koji nismo učinili što smo morali - sačiniti spomenutu “kritičku monografiju”. Odgovori dolaze od samoga Kečkemeta kada razložno tvrdi “da najveći dio njegovih skulptura nisu bili tek likovno ostvareni oblici, nego ideje i poruke”. Dakle, ako Meštrović kao umjetnik, a ne Prorok i Mesija nije jasan nama, kako očekivati da će kao kipar biti jasan drugima?!
Mantrajući o “simfonijama u kamenu” i “epopejama u mramoru”, šaljući na izložbe i Musu Kesedžiju i antologijskoga Joba, ne kolajući kroz njegov opus vrijednosnim kriterijima umjetnosti, mi nismo puno učinili za njegovu i našu slavu. Sve u đuture!! Jer od fraza i beskrajnih talambasanja o “proroku oslobođenja”, “umjetniku naroda našega”, “junačkom sinu” itd. samo se ovdje, pa i dan-danas, može živjeti. Premda je povijesti moderne i suvremene umjetnosti i pisanja o njoj išla radikalizacijom jezika, a po strani ostavila toliko dobrih, uglavnom figurativnih kipara, ne može se govoriti i o Meštrovićevoj nesuvremenosti samo na temelju figurativnog jezika. Figurativni Marini je suvremen kao i apstraktni Calder. A ako u tim pregledima nema Ivana Meštrovića, nema niti božanskoga Myslbeka, Šturse, Bartholomea, Fremieta, Daloua… a bogme niti Metznera. Naravno, tu tektonsku ploču i figurativnu megalitsku stijenu zvanu Rodin nije se moglo zaobići.
Sve dosad (čini se, ovdje i dovijeka!) famozni će politički, mitski, utopijski, ideološki kontekst biti kolijevkom i zipkom slici o Ivanu Meštroviću kojoj će okvir postajati važnijim od slike same. Tamo gdje djelu nedostaje snage, iznutra natrpat će ga se porukama, uvjerenjima, idealima… izvana. Ako i treba razumjeti vrijeme u kojemu se živjelo, ipak djelo ne treba posve dati na “milost i nemilost” okolnostima koje će odgovoriti na političke ljude i događaje, hrvatstvo i jugoslavenstvo, ujedinjenje i razjedinjenje itd. I uvijek kada se ne može (ili je otežano) govoriti iz samoga djela, govori se iz njegove okoline s pjenušavim i povišenim mogućnostima “pravdanja” Meštrovićeva rada razlozima izvan njega samoga. Ovdje će se ugledati prorok Mesija, političar, čovjek koji stvara vrijeme, oblikuje mišljenja i ljude; ponajmanje kipar i umjetnik. Stoga, nakon što je toliko toga nepotrebnoga i mitomanskoga natrpano na leđa Ivana Meštrovića gotovo da se mora i danas ponavljati da je Ivan Meštrović prije svega veliki kipar i umjetnik.
Strastan, pretjeran i patetičan njegove su najbolje kiparske stranice ispisane u mladosti i u starosti i gdje su vrijednosti Zdenca života ili Tomislava Krizmana (iz 1905.) društveno i politički “beznačajni”, a kiparski, modelacijski, prostorno i umjetnički veličanstveni, a Posljednji autoportret (1961.) ili Job (1946.) egzistencijalni simboli izmučena čovjeka na koncu velikoga stratišta. Pa premda će se između Lava Tolstoja (1903.) i Posljednjega autoportreta naći brojna vrijedna djela, ipak su rana i kasnija dob Ivana Meštrovića kiparski najboljima, u čemu će Vidovdanski ciklus (1908. - 13.), još doduše, iz umjetnikove mladosti (ne iz političkih razloga) ostati, barem meni, umjetnički ravnodušan i beznačajan; halabučni, ali i gluhi rad.
Beskrajne priče
A kad je riječ o trijeznim ocjenama i interpretacijama Meštrovićeva djela, u tome ova knjiga neprocjenjivo pomaže. Treznije se ocjene ogledaju u studijama o ranom Meštroviću (Kraševac), i dobrim analizama pojedinih djela (Ivančević; Okrugla forma u opusu Ivana Meštrovića), poticajnih opservacija ponajboljega poznavatelja hrvatskoga modernoga kiparstva B. Gagre, do studije o art deco u i ekspresionizmu D. Prančevića, i nadasve, u marljivu radu ljudi u Muzejima Ivana Meštrovića.
Ali u ocjeni Meštrovićeve umjetnosti treba danas (paradoksalno!?!) zaviriti u prošlost, u tvrdnje starih pisaca te između krajnosti o “sumraku civilizacije” (Croce), s jedne, te papagajskoga “genijalnoga” i “najvećega u povijesti”, s druge strane, postaviti sve na trijezne temelje. Treba ići do A. G. Matoša koji je uočio “reklamno napuhanog” kipara i “nategnuto kiparstvo” kod kojega je “zamisao uvijek veća od izvedbe”. Treba ići do Ljube Babića, a i Krleže (koji se ne može uvijek podičiti likovnom osjetljivošću), kada govori o kipovima “sazdanih ledeno i prazno”. Za Kršnjavija bio je samo mošt “još mutan” od kojega moguće i bude i vina… Trebalo je to malo razraditi, splesti s trijeznim ocjenama kolega i to bi se onda zvalo interpretacijom ili “analitičkom monografijom” (Kečkemet).
Mi ne tvrdimo da nije na sve moguće načine zanimljiv primjerice tzv. Vidovdanski ciklus, ali on je nategnuti i neorganski sklepan dekor od raznih civilizacija. Pa ne mora, i zašto bi svako Meštrovićevo djelo biti u visini, jer to nije pošlo za rukom Rodinu koji je u svojim alegorijskim temama dao mjesta dekorativnoj inačici i idealizaciji. Ali uvijek možemo kod Meštrovića naći veliki i najveći broj djela koja se druže s čovjekom i njegovom sudbinom. Stoga zbor djela ostaje neuslišanim vapajem, a mit o Gigantu, o Mesiji i sl. traje i danas i kod suvremenika koji nisu suvremeni i koji kao neke bradate vestalke produžuju i svoj život.
A koliko je Izidor Kršnjavi “istodobno i dobar Hrvat i dobar Mađar”, koliko je Meštrović i dobar Jugoslaven ili dobar Hrvat, vjernik ili bezvjernik, unitarist ili nacionalist, nevažno je. To su njegove ljudske dileme u koje je upleo svoj rad. Ostavimo to. Kao i što trebamo jednom ostaviti i monografije koje trpaju Srđu Zlopogleđu i Joba u istu škatulju i sačinimo jednu koja će ići kiparskim umjetničkim odlikama, a sve drugo neka doista bude okvir, a ne sadržaj djela. Jer sve te priče o uvjerenju, politici… sve te promjene tema koje rađaju i promjenom materijala (drvo = religiozni radovi; bronca i mramor = nacionalni), beskrajne priče o Meštrovićevu razočaranju jugoslavenstvom i hrvatstvom, utopijama i svijetom, s ovim ili onim, samo zatrpavaju stvari i više nisu niti onaj nužni i razumljivi okvir nego magla i mutež.
Jer, ovako “iz prve” uvijek možemo nabrojiti djela Ivana Meštrovića po kriteriju mučeništva imaginacije i sretne modelacije i realizacije. To nije teško. Pokazuje se i ovdje da su naši umjetnici najbolji, tamo gdje su kod ljudske mjere i ljudske sudbine; u intimnijim dijelovima svojih opusa. Da ne govorimo o njegovim sjajnim arhitektonsko-skulpturalnim i spomeničkim rješenjima, ili o koncepcijski intimnom i nenadmašnom Zdencu života koji je urbanistički sretno uzglobljen u podnicu trga i koji je najjačim znakom “humanizacije skulpture i humanizacije javnih spomenika” (R. Ivančević). Pa samo ta čudesna 1905.-1906. godina s Tomislavom Krizmanom, Lukom Botićem i postavljenim Zdencem! Pa njegov Becić, Tolstoj, Bulić, i njegovi autoportreti i sva ona kasnija djela u kojima mu je život pred očima, a tijelo među prstima i među rukama.
Sugestija smjera
Da Meštrović nije patio od skromnosti, znano je. Njegove su lamentacije, retoričke figure i velike riječi doista teatralne; moguće iskrene, ali isforsirane. Pišući pripovijetke, romane, poetsko filozofske meditacije… on razgovara sa samim Bogom Ocem. Ne može se dakle ubrojiti u skromnog čovjeka. Uz to, pohvale su bile sazdane od najvećih riječi i prolazile su kroz usta najvećih ljudi. Pa ti sada ostani skromnim?!
Suprotstavljajući svoja mišljenja i preplićući ih sa sudovima drugih s kojima se slaže ili ne, pisac zna da ovo nije konačno djelo o Ivanu Meštroviću. Ovo je istodobno i širenje građe i sužavanje suda. Ona je i sugestija smjera u kojemu bi interpretacija Meštrovićeva opusa trebala krenuti te naposljetku reći Tko je kipar Ivan Meštrović? Jer Kečkemet je svjestan “besadržajnih i euforičnih hvala” i ispraznih slavopojki. Stoga ako se slava “pastira stada sa Svilaje” gradila bez čvrstih temelja, evo knjige koja će uz pomoć trijeznih tumača propitivali njegovu ostavštinu. Meštrović je bio i kiparem ljudske mjere i naravi i duše i trebalo ga je (izložbama 80-ih) otrgnuti od postmodernističke težnje ka preispitivanju fizički velikoga i propagandnoga. U njemu je najbolje ono što je bliskoj ljudskoj sudbini i koži. Toga, srećom, ima u izobilju. Dakle interpretacija, a ne još jedna slikovnica!!
Teško objašnjivom silovitošću ne treba stoga uvjeravati u značaj Ivana Meštrovića. A puko dekomponiranja stijene, ovoga Petra hrvatskoga modernoga kiparstva, kojega da samo obiđeš trebaju ti dva dana - kako kaže “zločesti” Kosta Angeli Radovani - nema smisla niti uspjeha. Tu tek treba razgrnuti fizičko brdo od stvorenoga i napisanoga, a potom probrati i obraniti temu kroz oblik, a ne oblik kroz temu.
Rijedak lik
I pored ove velike, čudesne i “najznačajnije” monografije i uza sve njezine već spomenute vrline, sve oko Ivana Meštrovića ostaje još uvijek stanovitim problemom. Sada ovom knjigom, na jasnijoj čistini, odvojimo jednom uvjerenja od realizacije, nakane od rezultata!. Stoga su neobjašnjive i ove današnje katastrofe primjerice s otimanjem ili “preseljenjem” Nikole Tesle u prostor u kojemu kip i prostor komemoriraju jedno drugom, ili Ruđer koji se podvostručen našao na logičnome i opravdanome mjestu u Milanu, ali nosi obavijest da je Ragusa oggi a Croazia (što, valjda, sutra ne mora biti) kao što je, valjda Trieste oggi a Italia.
Ova knjiga, u izdanju Bračkog libra, u nakladi Filozofskoga fakulteta u Splitu i samoga Duška Kečkemeta, donosi i znači puno. A pisanje Duška Kečkemeta uvijek je bilo i ostalo trudom marljiva mrava koja uključuje i provjeru i najmanje pojedinosti, podatka, zabačena dokumenta. Premda u interpretaciji građe ponešto suzdržaniji i obzirniji, ovaj rijedak lik naše povijesti umjetnosti i kulture općenito kojemu su teme modernoga hrvatskoga kiparstva, a ponajviše Split na srcu, sam govori da “analitička monografija” o Meštrovićevu djelu nije napisana. Ali nesumnjivo evo temelja i više od polovice puta! Pisac i povjesnik umjetnosti koji je hrabro, gotovo usamljen bio protivan uništavanju splitskoga groblja Sustipan kada su, 1957. godine, razbacivani spomenici i kosti posvuda, zaslužuje i ovom knjigom-tvrđavom svako divljenje.