Mora da je bio dobar dan, u petak uvečer, kada sam posjetila izložbu Vitra Drinkovića otvorenu u Galeriji Šira u Preradovićevoj ulici. Malo je prolaznika to primijetilo, gotovo nitko dok sam razgovarala s umjetnikom, no njihova su se raspoloženja mjerila kroz izlog galerije, instalacijom koju je osmislio ovaj mladi kipar i multimedijalni autor. Osmišljena je tako da umjetna inteligencija čita geometriju lica i na temelju toga donosi zaključke, a pokazuju se kroz najjednostavnije emotikone: zabilježeno je, u tom trenutku, osam posto prolaznika tužnog raspoloženja, tek dva posto njih ljutitih, a trideset posto njih sretnih. Po sredini je, neutralna, bila većina.
Galerija Šira u centru Zagreba ima dugačku i važnu povijest, zabilježenu nedavno i u knjizi “Salon/Galerija Schira 1975.-1988” (Zidić, Biškupić) koju je izdao Ex Libris, okupljali su se tamo Nives Kavurić Kurtović, Edo Murtić, Josip Vaništa, mnogi suvremeni umjetnici, izlagala je upravo njihove radove, aktualnu umjetnost. Neko je vrijeme, potom, bila izvan funkcije. Galeriju danas vode s Akademije likovnih umjetnosti, i izlažu većinom mladi umjetnici, studenti ili suradnici ALU i malo-pomalo nameće se relevantnošću svojeg programa. Naravno, nije lako ispuniti zadaću prethodnika.
Kipar Vitar Drinković jedan je od najzanimljivijih umjetnika mlađe generacije, ima dvije diplome, onu kiparstva te Odsjeka za animirani film i nove medije. Umjetnost je za njega obiteljski odabir, odrastao je uz oca, kipara Slavomira Drinkovića, široj javnosti vjerojatno najpoznatijeg po javnim spomenicima, i majku Gordanu Drinković, koja se najčešće izražava u mediju stakla.
Ovaj mladi umjetnik ima potpuno drugi pristup, jedan je od rijetkih autora kod nas koji STEM direktno vezuje uz svoju umjetnost, na nekima od izloženih djela u suradnji s programerom Igorom Brkićem. Na izložbi Device_arta u MSU, naime, bilo je i domaćih autora na ovu temu, no malo. Drinkoviću za pojedini izloženi rad trebaju mjeseci, ponekad i godine.
Naziv je izložbe “Povratna informacija 1.2”, zajednička je tema svih radova reakcija na podražaje, bili mi svjesni tih podražaja ili ne. Neke, možda i nesvjesne emocije, ponekad je lakše pokazati vizualno. Rad “Biljno sljepilo”, primjerice, nastao je tako da uz biljku koristi poligraf na tragu metode CIA-inog specijalista za ispitivanje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, Clevea Backstera. Promjenu u biljci, “osjetljivu” na podražaj, nakon što ju se dotakne, pokazuje kroz svjetlost. Posjetitelj je, potom, pozvan, da se omota remenom, koji će uz pomoć programa, kroz spektar boja, pokazivati različita raspoloženja. Posjetitelju se raspoloženja “čitaju” svjesno, a prolazniku po ulici, kroz spomenute Emojije u izlogu galerije, nesvjesno.
O Drinkoviću smo pisali svojedobno kada je izložio “Selfie-hug”, mašinu koja grli posjetitelja, a ovaj s njom može snimiti selfie ako poželi. Njegove smo radove imali prigode vidjeti i na posljednjem Salonu mladih, gdje je izložio “Brisač identiteta” u sklopu kojeg ste, po želji, mogu promijeniti svoj čitav identitet, od promjene glasa pa nadalje.
Vrlo zreli radovi mladog umjetnika, različiti od ostatka scene, i u duhu suvremenog doba.