SVESTRANA UMJETNICA

JA SAM OKO 'Imam 36 godina, nemam nekretnine ni auto, putujem, upoznajem ljude, tetoviram se, slikam, skejtam. Prva mi je umjetnost, a život drugi'

marina mesar oko zagreb 11102017 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec

Marina Mesar

Otkad je poznajem, govori nevjerojatnom brzinom. To tako valjda mora biti, kada si čovjek kojem mozak radi brže od govornog aparata. Njoj, međutim, kao da je i ruka prespora da bi oslikala sve ono što joj želi iskočiti iz glave. Teško joj je dugo sjediti na jednom mjestu, osim kada se radi o stvaranju. Hiperproduktivna je i  slika i po četrnaest sati dnevno, neovisno o tome nalazi li se njezino platno u ateljeu ili je ono, pak, pročelje neke deseterokatnice, koš za smeće ili devedeset metara dug zid ispred zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Ono što je, pak, razlikuje od velike većine umjetnika njezine generacije jest to da i oni koji više naklonosti pokazuju prema, primjerice, patlidžanima nego umjetnosti, znaju tko je.

Dok je jedni poznaju po radu i šetajući domaćom metropolom širom otvorenih očiju bulje u šarene, nasmijane likove iz njezine mašte, bizone u trodijelnim odijelima i gospođe s ptičjim glavama, drugima je, pak, poznata njezina pojava. Ženu-djevojčicu širokog osmijeha, prodornih svjetloplavih očiju, platinasto plave kose i tijela gotovo potpuno prekrivenoga tetovažama, teško je ne primijetiti dok na svom omiljenom skejtu ili specki juri centrom Zagreba. Upravo je njezina, za hrvatske pojmove u najmanju ruku neobična vanjština razlog zbog kojeg možda nije dovoljno ozbiljno shvaćena. No to je tako samo kada je promatrana kroz oko laika. Oni upućeni itekako su svjesni da je Marina Mesar, multidisciplinarna umjetnica koja stvara pod pseudonimom OKO, jedna od trenutačno najuspješnijih domaćih artistica čiji radovi krase kako ulice, tako i zidove nekih od najozbiljnijih galerija i muzeja brojnih svjetskih metropola.

Iako živi kao nomad, pa tako dio godine provodi u Londonu, a često putuje u Švicarsku i Francusku i gdje god je drugdje posao nosi, posljednjih je mjeseci stacionirana u Zagrebu. Što zbog toga što joj je tijelo poručilo da je vrijeme ubaci u nižu brzinu, a što zato jer priprema samostalnu izložbu u zagrebačkom Francuskom paviljonu pod nazivom “OKO: Exquisite growth”, koja se otvara 19. listopada. Izložba se referira na Sedam razdoblja ljudskog života, kako ih je definirao William Shakespeare, a razrađuje faze života koje čovjek prolazi sazrijevajući. OKO je, pak, trenutačno u fazi kada, barem iz njezine perspektive, miruje.

- Početkom godine “streslo” me, ironično, oko. U njemu se, uzrokovano stresom, počela nakupljati tekućina zbog čega jedno vrijeme na desno oko nisam niti vidjela, zatim mi se pojavila nekakva distorzija u vidu, a kao posljedica lijekova koje sam morala piti počele su mi se tresti i ruke. Tada shvatiš da ti je tijelo potrošno i da zbog količine posla i stresa koji uz njega dolazi više ne možeš raditi ono što ti je najbitnije. To je najgori osjećaj na svijetu – govori OKO koja za tu, kako kaže, “vrlo poučnu lekciju koju ne bi bilo baš pametno ponoviti”, vjeruje da je bila najbolja stvar koja joj se mogla dogoditi. Ne radi se tu o mazohizmu, jer u trenutku kada joj organ od životne važnosti nije radio onako kako treba nije znala što bi drugo nego sjela i plakala, već o svojevrsnom prosvjetljenju. Počela si je dopuštati pogreške.

- Kada prestaneš tražiti odobravanje drugih, neovisno o tome jesu li to roditelji, prijatelji, galeristi ili kupci, dođe ti to što zapravo trebaš reći. Zašto sumnjam u sebe? Je li moguće da je moja vjera toliko malena? Kada se riješiš takvih utega, sve je mnogo lakše, pogotovo stvaranje. Napravit ću izložbu i ako ne bude najbolje, što sad? To je neka škola iz koje treba učiti i idući put biti bolji – priča Marina čiji je rad, još mnogo ranije nego što se “riješila utega”, međunarodno prepoznat. Još kao studentica, na četvrtoj godini Likovne akademije na kojoj je završila preddiplomski studij na nastavničkom smjeru te diplomski na Animaciji i novim medijima, dobila je priliku izlagati u HDLU-u te pobijedila 31. Salonu mladih. To joj je do danas, svim drugim uspjesima unatoč, ostalo najdraže priznanje. Zatim je došla ponuda da izlaže u Francuskoj, a u posljednjih nekoliko godina svoje je radove, među ostalim, predstavila i u Brazilu, u glasovitoj njujorškoj galeriji e-flux te londonskom Victoria and Albert Museumu.

- Taj je muzej nepregledan. Toliko je velik da imaš osjećaj da ćeš se svakim novim kretanjem izgubiti. I prepun je čuvara. Čak dobiješ i jednog koji pazi na tebe dok radiš – smije se OKO, koja London zove svojim drugim domom. Povremeno čak i prvim, ovisno iz kojeg kuta gleda. Osim što je grad prepun prilika, tamo je i umjetnička scena, pa i mogućnost za osobni rast, nemjerljivo veća. Uz to, situacije u kojima te netko “krivo” gleda na cesti jer si odrasla osoba tetovirana od glave do pete, koja umjesto u automobile ulaže u skateboarde, mnogo su rjeđe.

Sreća u nesreći

- To sam ja. Imam 36 godina, nemam nekretnine ni auto, puno putujem, upoznajem ljude, tetoviram se, slikam, skejtam i sretna sam – zadovoljna je Marina koja tu skejtersko-grafitersku scenu u kojoj je odrasla smatra neodvojivim dijelom sebe. Godinama je čak i radila u jednom, danas nepostojećem zagrebačkom skate shopu, gdje je zarađivala za život za vrijeme studija.

Za razliku od većine, OKO je Akademiju upisala prilično kasno. Kada je maturirala u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, počela je konobariti jer u tom trenutku životne prilike nisu bile takve da je mogla odmah upisati fakultet. Unatoč tome što se već bila pomirila s tim da “Akademija nije predviđena za nju”, nakon šest godina rada, odlučila je da ne želi odustati od umjetnosti. Počela je čitati, učiti i crtati te pristupila prijamnom ispitu. Prvi put nije uspjela, što je za nju bio najveći mogući poraz koji je mogla doživjeti. Ipak, nastavila je raditi na sebi i već iduće jeseni, u dobi od 25 godina, imala indeks u ruci.

- Nije mi ni najmanje žao. Ovako sam na faks došla sa sedam godina radnog staža i dovoljno udaraca po sebi da sam svijet gledala na nešto drugačiji način. Shvaćaš da eseji koje moraš napisati i, naravno, trudiš se da to napraviš najbolje što možeš, zapravo i nisu “meaning of life” – govori umjetnica koju je Akademija, u najmanju ruku, razočarala. Nije bio problem u profesorima, objašnjava, već u kolegama. Očekivala je, naime, da će je dočekati oaza istomišljenika, ljudi koji poput nje žive za “art”, a umjesto toga naišla je na, uz nekoliko časnih iznimaka, neozbiljne ljude nedovoljno predane radu i umjetnosti. Međutim, sreća u nesreći bila je da se iz tog nezadovoljstva zatečenim rodilo OKO. Na prvoj godini fakulteta počela je po gradu lijepiti naljepnice na kojima se nalazio motiv tri oka – simbol trenutka spoznaje.

- Još dok street art nije bio toliko popularan ili prepoznat, kako god, bili smo jako dobri u čuvanju straže. Naravno, bilo je susreta s policijom u kojima te tjeraju da izvadiš sve iz džepova, odgovaraš na bezbroj pitanja i slično. U mom je slučaju sretna okolnost bila ta da se ljudima moj rad obično sviđao, pa sam lakše i izbjegavala neke potencijalno vrlo neugodne situacije – priča Marina čiji radovi zaista i jesu lako dopadljivi. Šareni su, crta isključivo dobroćudne likove (pokušala je i s negativcima, ali to joj baš, kaže, ne ide) i kod promatrača, bez iznimke, izazivaju pozitivne emocije. To baš u umjetničkom svijetu, objašnjava mi, i nije toliko cijenjeno jer većina smatra da bi “ozbiljna” umjetnost trebala rovati, propitivati i, zapravo, biti neugodna. Ali to je samo još jedna od “kutija” u koje ljudi vole svrstavati druge.

- Ljudi misle da ako crtaš po zgradama nisi ozbiljan umjetnik, a ako si ozbiljan umjetnik, onda ne možeš šarati po kantama za smeće. Isto tako, povjesničari umjetnosti me često pitaju: “okej, ti si multidiciplinaran umjetnik, ali čime se ti zapravo baviš?”. Jesi li street art, pop art, ilustrator ili whatever? Nešto poput, okej, ti si kirurg, ali kakav? Zato mislim da je svijetu potreban novi umjetnički pravac – govori Marina objašnjavajući kako na isti način razmišlja cijeli niz njezinih inozemnih kolega jer teško je nekoga tko, osim što izrađuje murale i lijepi paste-upove po zgradama, oslikava i platna, izrađuje skulpture i, primjerice, bavi se fotografijom, svrstati pod nazivnik “uličnog umjetnika”. Ljudima te “kutije”, koje nas većinu vremena opterećuju, zapravo trebaju. Uz njihovu pomoć, lakše je razumjeti, ali i cijeniti.

Unatoč tome što se brojni hrvaju s “nazivnicima”, brojnima, također, moment “nedefiniranosti” ne smeta pa je OKO tako u posljednjih nekoliko godina ostvarila i brojne suradnje s različitim brendovima koji su prepoznali potencijal tog novog, urbanog i neopterećenog pravca u umjetnosti. Neki kolege i prijatelji joj predbacuju da se “prodala”, no Marina na to gleda s podsmijehom. No ne zločestim, već onim koji proizlazi iz iskustva.

Što znači biti ozbiljan?

- Gledaj, ja živim od ovoga što radim. Samo od toga. Svojom umjetnošću plaćam stanarinu, struju, vodu, avionske karte, nova platna, boje... Svatko tko na suradnju na kojoj u isto vrijeme zaradim i dobijem na medijskoj vidljivosti gleda kao na nešto loše je jednostavno neozbiljan – govori Marina za nju neobično ozbiljnim tonom. I zaista, nesretna je ta pozicija u kojoj te jedan dio ljudi omalovažava jer si za njihove pojmove pretjerano ozbiljan, a drugi te dio, pak, smatra nedovoljno ozbiljnim pa te, primjerice, tjeraju da uz svoje umjetničko ime, baš kao što je slučaj i sa mnom, staviš i ono koje ti je rođenjem dano.

- Većina institucija inzistira da uz OKO stoji i Marina Mesar, jer, očito, OKO samo po sebi nije dovoljno “ozbiljno”. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv svog imena i ne mislim da ću na taj način sakriti svoj identitet. OKO je moje umjetničko ime i način na koji odvajam svoje privatno od poslovnog ja – objašnjava mi već pomalo nervoznim glasom jer sam je netom prije otvorenja izložbe, na već više od dva sata, izvukla iz njezinog šarenog ateljea smještenog u jednom šarmantnom dvorištu na Zrinjevcu. Ima još gomilu posla, ispričava se dok se istovremeno svađamo tko će platiti račun, a vremena je jako malo.

- Zar te ne opterećuje takav suludi tempo? - pitam već znajući odgovor.

- Ni najmanje. Doduše, dogodilo mi se to da sam morala neke stvari u životu staviti na pauzu da bih mogla ostvariti sve što sam si zacrtala, ali ne. U posljednje vrijeme mnogo razmišljam o tome, jesam li pametno napravila kada sam izabrala da mi je umjetnost prva, a život drugi, posvećujem li se dovoljno prijateljima, obitelji, sebi i slično. A onda sam u jednom trenutku shvatila. Moja umjetnost sam ja i ja sam moja umjetnost. To nikada niti nije bila stvar izbora.

Izdvajamo