Mirko Zrinšćak živi na Veloj Učki na gotovo tisuću metara nadmorske visine, gdje sela broje tek desetak kuća i dvadesetak stanovnika. Među tim su stanovnicima umjetnik i njegova supruga slikarica Marina Banić-Zrinšćak. Podizali su na Učki i svoje dvoje djece, Katarinu i Josipa, no oni su se odselili na studij u Rijeku. Imaju i dva hrvatska ovčara i jednu mačku. Marina odlazi predavati na Akademiju u Rijeku, naš se sugovornik rijetko spusti s planine.
Ako se gleda po nadmorskoj visini, drugo je to po redu naseljeno mjesto u Hrvatskoj. Oboje će život ovdje opisati kao "raj na zemlji". Tu su već desetljećima. Dok putujete prema obitelji Zrinšćak, primijetit ćete da se u blizini nalazi i istoimeno brdo odakle su rodom njegovi. Sam umjetnik je rođen u Voloskom 1953. godine.
Prostor za stanovanje te atelje za umjetnika obitelj Zrinšćak preuredila je u napuštenoj školi koja se nalazi na putu za mjesto Mala Učka. Nekad je, naime, ovdje živjelo više ljudi pa je postojala potreba. Danas ih je premalo da bi škola bila potrebna.
Zašto žive baš u nekadašnjoj školi ovaj kipar objašnjava nam u razgovoru: "Kupili smo prostor koji, među ostalim, odgovara mom poslu jer mi je potreban velik atelje. Zgrade u kojima su smještene škole i inače su građene na dobrim mjestima sa puno svjetla te odgovaraju umjetnicima. No, kada smo ju preuzeli, krov je propuštao, bila je skoro sasvim ruinirana. Trebalo nam je puno vremena i dugačka otplata kredita da bismo ju preuredili. Nije to ništa luksuzno, no ugodan je prostor za stanovanje”, kaže umjetnik, dodajući da je među presudnim faktorima bio i pogled: "Kuća se nalazi u Parku prirode Učka, na zapadnoj strani gdje se pruža pogled sve do Dolomita. A ta ljepota prirode kojom sam okružen itekako je stimulativna za moj umjetnički rad."
Emisija na Channel Arte
Mirko Zrinšćak, kipar koji živi i stvara na vrhu Učke, pozvan je na sudjelovanje na izložbi u sklopu Bijenala arhitekture u Veneciji, prebačenog zbog pandemije na 2021. godinu. Naziv je izložbe "Time Space Existence", a predviđeno je da se otvori 22. svibnja u prostorima Palazza Bembo, Mora te u Giardinima, sveukupno na sedam tisuća kvadratnih metara izlagačkog prostora.
Sudjelovat će na ovoj izložbi mnogi svjetski poznati autori s područja dizajna i likovne umjetnosti, među njima i dobitnik nagrade najvažnije arhitektonske nagrade na svijetu Pritzker, Balkrishna Doshi. Izložbu organizira European Cultural Centre, a trajat će, kako je predviđeno, čak pola godine. Glavna je tema bijenala, čiji je kustos libanonski arhitekt i teoretičar Hashim Sarkis, poprilično relevantna: "Kako ćemo živjeti zajedno?"
O svemu nam Zrinšćak govori: "Zadovoljan sam pozivom jer se radi o svjetski poznatoj izložbi koja okuplja važna imena arhitekture dizajna i likovne umjetnosti, i drago mi je uz njih izlagati. Okupljeni su autori na temu održivosti prirode te mogućnosti stanovanja suvremenog čovjeka, što se ispituje među ostalim i kroz upotrebe novih tehnologija. Stoga sudjeluju i relevantna sveučilišta i firme s tog područja, a ne samo umjetnici." Prethodno je emisija o njemu bila na Channel Arte, pa je za pretpostaviti da su ga kustosi prepoznali i na tom programu.
Mirko Zrinšćak planira izložiti jednu instalaciju i jednu simulaciju: "Riječ je o skulpturi kojoj je u prvom planu forma. Svi se moji radovi i inače bave upravo istraživanjem forme. Izložit ću i simulaciju svojih skulptura smještenih u Parku prirode Učka."
Iako smo kod Zrinšćaka i inače navikli na skulpture velikih dimenzija, ove će biti još i veće. "Skulpture spajam u kompleksne cjeline, istražujem nove mogućnosti i smisao u formi. Često me pitaju za fizički rad na tim skulpturama, no ja na taj rad gledam kao na meditaciju."
Život bez mobitela
Mirko Zrinšćak, inače, već je jednom izlagao na Venecijanskom bijenalu, likovnom. Izbornik je te godine bio Igor Zidić. "Bila je to jubilarna, stota godina Bijenala i bilo je poprilično prisutno u medijima. Sretan sam zbog recepcije mojih radova o kojima su pisale i talijanske dnevne novine La Repubblica", kaže umjetnik koji je upravo na Bijenalu, kako dodaje, "stekao iskustvo izlaganja na velikim izložbama koje su zahtjevnog karaktera". Igor Zidić ga je, zapravo, za širu javnost na neki način otkrio 1995. godine, kada je obilazio zemlju, u potrazi za umjetnicima koje će izlagati.
Prvi put sam sa Zrinšćakom razgovarala prije dalekih devetnaest godina. Tada mi je rekao: "Ovo mjesto savršeno nam odgovara jer smo na miru." I dalje je tako za njih, no vremena su se oko njih promijenila. U doba kad se ljudi teško nose s izolacijom, njima je, reklo bi se to, svakodnevica. Pretpostavljam da im je nekako lakše nositi se sa čitavom situacijom? Ili griješim? "Osobno se ne osjećam izoliranim. Moj posao zahtijeva kontemplaciju i mir. U svjetlu korone ponašam se kao i ostali, pazim, no sigurno mi manje teško pada. Ja tako, u svojevrsnoj izolaciji od drugih, živim od svoje tridesete godine, od kada sam se odlučio ozbiljnije posvetiti umjetnosti. Shvatio sam da ne mogu toliko izlaziti, ako se ozbiljno želim baviti stvaralaštvom". I supruga i on obiteljski su ljudi. Često im, u neka normalnija vremena, u posjete dođu i prijatelji. "U mlađim smo danima puno bili okolo, nauživali smo se izlazaka, i to sigurno nije nešto što nam nedostaje."
Ta vrsta života utječe i na stvaralaštvo ovog umjetnika. "Svakog dana boravim u prirodi. Gotovo svakodnevno fotografiram vodu. Senzibiliziran sam na sve pa i na najmanje promjene u prirodi. Pratim sitne pomake koji mi koriste u razmišljanju o umjetnosti i životu. Tako sam uspio svijet promatrati više kroz holistički pristup."
A ovako opisuje svoju svakodnevicu: "Rano se ustajem, idem sa psima u dužu šetnju i tijekom šetnje fotografiram vodu. Obavljam neke kućanske obaveze, nakon čega radim u ateljeu čitav dan. Navečer uređujem fotografije i to mi pričinjava veliko zadovoljstvo. Obiteljski sam čovjek, imam dvoje djece koji su studenti. Zapravo, i nemam previše slobodnog vremena. Hobi su mi sakupljanje ljekovitog bilja i planinarenje."
Živi bez mobitela: "Imao sam neko vrijeme mobitel, no samo za odlazak u šumu. No, onda mi se znao isprazniti usred šume jer sam ga zaboravio puniti, pa sam shvatio da mobitel za mene ne funkcionira. Tko želi, može me dobiti doma na kućnu liniju.”
Studij slikarstva
Materijal koji koristi je slavonski hrast, koji raste preko stotinu godina. "Dovozi ga kamion s prikolicom, a sve se naručuje online, što postaje sve skuplje. Radim ja i neke skulpture od željeza, ali od drveta, to je - to.”
Zašto baš slavonski hrast na Učku? "Zato što drvo za moju skulpturu mora biti jako dugačko”, odgovara. Najprije trupac hrasta lužnjaka grubo oblikuje motornom pilom, nakon čega ga prepili te slijedi ručna obrada do konačnog oblika. Tako se suši godinu i pol ili dvije, a zatim spaja epoksidnom smolom, da ne puca. Dugotrajan je to proces, samo za strpljive.
Prošlo je nekih pet godina od njegove posljednje samostalne izložbe, u Kostanjevici na Krki, a prije toga je izlagao u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Šteta da ga tako rijetko gledamo, no riječ je o njegovom odabiru: "Izlažem kad osjetim da me privuku prostor, koncepcija. Ne želim izlagati pošto-poto. Skromno živim i komercijalizacija mi nije potrebna”, kaže.
Inače, Zrinščak je Likovnu akademiju upisao s trideset jednom godinom, prije toga se tražio, bio je, redom: mesar, za to se prvo školovao, pa fizički radnik, konobar, i poput mnogih naših umjetnika - pomorac. Nakon toga je shvatio koji je njegov odabir. Kako kaže: "Znaš da je umjetnost pravi izbor ako se odlučiš za nju u tim godinama."
Likovnu je akademiju završio u Veneciji, kod jednog od najpoznatijih talijanskih slikara, Emilija Vedove, koji mu je rekao da nikada nije imao studenta koji tako brzo napreduje. Zrinščak je diplomirao slikarstvo, no čitav se svoj radni život bavi kiparstvom. I jedan je od, bez imalo pretjerivanja, naših najboljih kipara.
