Na slici vidimo umirućeg čovjeka u postelji, s prepoznatljivim plemićkim brčićima. Pokraj njega sjedi ženski lik, zabrinutog lica, kose pune biserja. No, to lice istodobno odaje i dojam borbenosti. Iz očiju žene na slici sijeva, a njezin se pogled može okarakterizirati kao zavjerenički. Krevet uz koji sjedi, a na kojemu umire čovjek koji je njoj, očito, važan, budno čuva vojnik u odori koja nalikuje carskoj.
Scena podsjeća na kakvu dvorsku spletku koja je pošla po krivu.
Ipak, ono što nedostaje slici jest njezin autor.
Ako se pita jednog od naših najpoznatijih kolecionara umjetničkih djela Juru Gašparca, koji je sliku i pronašao, to je nesumnjivo - Vjekoslav Karas.
Kako je i zašto naslikana, gdje je bila svih ovih godina i je li joj autor Vjekoslav Karas, pitanja su koje otvara izložba u Zagrebu, gdje je rad trenutačno izložen. Gašparac je tijekom istraživanja o slici naišao na niz podudarnosti koje upućuju na to da je majstor koji stoji iza nje doista Karas. S kolekcionarom detaljno razgovaramo o pronađenoj slici.
Prvo na što nas upućuje jest lice žene na slici. Ono podsjeća, govori nam i pokazuje crte njezina lica, na jednu drugu čuvenu sliku hrvatskog autora. Čuli ste za nju jer od svih remek-djela hrvatskog slikarstva, "Rimljanka s (lutnjom) mandolinom" Vjekoslava Karasa vjerojatno je najprepoznatljivije široj javnosti.
Upravo kao i urota Zrinsko-frankopanska, nastavlja kolekcionar, koja prednjači među povijesnim događajima Hrvatske.
Novopredstavljena, dosad nepoznata slika, govori Gašparac, na svojevrstan način spaja i Karasovu Rimljanku i urotu Zrinskih i Frankopana. Sliku je pronašao na jednom karlovačkom tavanu te ju je kao svoj prilog raspravi o Karasu izložio na izložbi "Ars et vortus Hrvatska - Mađarska", koja se održava u povodu 800 godina zajedničke kulturne baštine dvaju naroda.
Radi se, u najjednostavnijim crtama, o žanrovskoj sceni, na kojoj se nalaze tri lika unutar raskošne spavaće sobe. Najizražajniji lik na slici centralni je ženski lik koji je uz postelju umirućeg, a nad njima se nadvio lik vojnika u carskoj odori.
Kolekcionar Jura Gašparac, ujedno autor serijala o antikvitetima "Lov na antikvitete", kojeg posljednje dvije godine gledamo i svake subote u "Dobro jutro, Hrvatska", pronašao je sliku, kaže, prije petnaestak godina, unutar ostavštine poznate karlovačke obitelji (T.).
Gašparac je, kako nam obrazlaže, sliku kupio u masi među ostalim stvarima ostavštine, ne pridajući joj preveliku pozornost i pokupivši je više kao "morbidno dekorativnu". Slika je, nastavlja, bila u veoma zapuštenom stanju, a dijelovi platna bili su probijeni.
Kada je nakon nekog vremena "došla na red" i kada se njome odlučio "pozabaviti", razmišljao je o isplativosti njezine više ili manje kvalitetne restauracije te mu se istodobno nametnulo razmišljanje o samoj temi slike. Pomnije ju promatrajući, govori nam, shvatio je da "morbidna dekorativa" u sebi nosi veliku povijesnu priču vezanu za Hrvatsku i Mađarsku. Metaforički bismo ju mogli, kaže Jura Gašparac, nazvati i "Hrvatska i Mađarska pod carskom čizmom". Slika je dimenzija 152 x 122,5 centimetara s originalnim okvirom. Samo platno dimenzija je 140,5 x 112 centimetara.
Kako smo već rekli, urota zrinsko-frankopanska jedan je od najpoznatijih momenata hrvatske povijesti, i Gašparcu su se otvorile oči, posebno s obzirom na portrete Jelene Zrinske iz tog vremena, uvijek prikazivane s nizovima bisera u kosi. Zrinska je, inače, bila poznata i po svom bajoslovnom nakitu koji je u jednom trenutku, radi obrane grada Munkacsa, založila u Poljskoj. Dio nakita bio je baštinjen i kao miraz njezine majke Katarine Zrinske, o čijim je biserima Janko Matko napisao i poznati roman "Dragulji i strasti". Zalog tog bajoslovnog blaga za obranu grada Munkacsa bila je samo još jedna potvrda Luju IV. da Jelenu Zrinsku prozove najhrabrijom ženom Europe.
- Bio sam zaprepašten shvativši da bi žena na slici zaista mogla biti Jelena Zrinska. Krenuo sam dalje u analizu. Na vrhu kreveta izrezbarena je morska sirena, koja je postala gotovo zaštitni znak obitelji Zrinski, i to nakon izdanja epa "Adrianskoga mora sirena", koji je jedan od temeljnih hrvatskih spjevova. Napisao ga je na mađarskom Nikola Zrinski, a Petar Zrinski ga je preveo na hrvatski. Do 19. stoljeća taj je spjev ostao najljepša hrvatska knjiga i spomenik je rodu i djelu Zrinskih - govori Gašparac pa nastavlja o detaljima na slici koji su ga vodili dalje u analizi prema tome što ona predstavlja.
Kolekcionar spominje kako se na zidu iznad kreveta, a ispod zavjese baldahina nazire tek djelićem ovalna slika na kojoj vidimo dio čovjeka, od ramena do pojasa, ali u magnatskoj odori s našivenim pletenim vrpcama - gajtanima - kakvu je nosio i Jelenin otac Petar Zrinski.
- Činjenica je da su njegovi nadaleko poznati portreti, osobito oni grafički, načinjeni u ovalnim okvirima, a ovalna je rama prikazana i na ovoj slici. To me još više vodilo k zaključku da je na toj slici doista on, otac Jelene Zrinski - objašnjava nam Gašparac pa spominje i grafike s kojih su slikari stoljećima precrtavali, a koje su njega dovele do vojnika koji stoji uz postelju, u odori kakvu nose carski vojnici na onodobnim grafikama smaknuća Petra Zrinskog i Franje Krste Frankopana.
- Dakle, uz toliko podudarnosti, koja je to scena u životu Jelene Zrinski? Naravno, smrt njezina supruga Franje I. Rákóczija, kojem je car Leopold zbog odanosti njegove majke poštedio život, ali ga je stavio u zatočeništvo sa ženom i djecom, tijekom kojeg on umire, a Jelena u 36. godini postaje udovica s najmlađim sinom, Franjom II. Rákóczijem, koji će i nakon nje nastaviti ustanak, a u to je doba tek četveromjesečna beba. Pokraj umirućeg supruga, ona si ne može, uza svu tugu, dozvoliti očaj. Njezina glava nije spuštena, nego prkosno uzdignuta. Njen pogled je pogled prkosa, otpora. Pogled je to heroine koju je Luj IV. proglasio nahrabrijom ženom Europe. Da bi stvar bila još uvjerljivija, muškarac s brkovima u krevetu je varijanta portreta Franje I. Rákóczija iz razdoblja njegova života. Uzevši u obzir sve pojedinosti, više nemam nikakvu sumnju da je na slici prikazan upravo taj motiv - uvjeren je kolekcionar.
S obzirom na veliku povijesnu temu slike, kao i gdje je nabavljena, Gašparcu se nametnula ideja da je slika u svoje doba, sredinom 19. stoljeća, naslikana i kao opasan politički pamflet, otpor politici bečkog dvora, pogotovo nakon revolucije 1848., u kojoj je ban Jelačić s našim serežanima bio među onima koji su ugušili mađarsku revoluciju. Politika bečkog dvora bila je takva, govori kolekcionar, da je ubrzo izašla sintagma da su Hrvati za "nagradu" dobili ono što su Mađari dobili za kaznu. Stoga bismo ovu sliku, još jednom napominje Gašparac, zaista mogli nazvati "Hrvatska i Mađarska pod carskom čizmom". Jelena je, naime, Hrvatica, Franjo je Mađar, a nad njima se nadvio carski vojnik, koji i doslovno nosi čizme.
Vezano uz autorstvo slike, Gašparac je razmišljao je li bogata karlovačka obitelj od koje je kupio sliku svojedobno bila naručila sliku od nekog Mađara.
- Prekopao sam cijelo mađarsko povijesno slikarstvo, a nije da ga nisam poznavao i otprije. Ta gotovo tisuću godina proveli smo u zajedničkoj državi. Naše kulture su sljubljene, što pokazuje sada i ova velika izložba. No, nečemu ni približno sličnom nisam našao traga. A to je bilo vrijeme očvršćivanja nacija, u kojem se učestalo oponašalo popularne nacionalne motive slika i po njima radilo grafičke listove. Razmišljao sam: slika je bila politički pamflet toga doba, ali kasnije je carska vlast ipak malo popustila prema kultu urote. No, nije da 'izdajniku Petru Zrinskom' nije suprotstavila drugi kult, to jest oživjela kult njegova pradjeda Nikole Šubića Zrinskoga, koji je odan carskom domu branio tvrđavu Siget - komentira kolekcionar. Nakon restauracije slike neke su mu stvari postale jasnije.
Iako u tom trenutku još nisam pronašao autora, zbog same povijesne vrijednosti prizora sliku sam odnio jednom od ponajboljih hrvatskih restauratora, Zlatku Bjelenu. Kada sam ugledao očišćeno lice ženskog lika, prostrujilo mi je: Karlovac! Pa kako nisam razmišljao o slikaru za kojeg je zabilježeno da je bio u vezi s obitelji T., nasljednika od kojih sam kupio sliku. Još više mi je prostrujilo glavom kako mi je bila prilično šokantna fotografija 'Rimljanke s (lutnjom) mandolinom' na naslovnici kataloga profesora Nikole Albanežea uz retrospektivnu izložbu Vjekoslava Karasa u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, koju je profesor postavio godine 2001./2002. - pojašnjava Gašparac pa dodaje zašto mu je fotografija s naslovnice kataloga uz izložbu bila šokantna.
Naime, kako je Gašparac Rimljanku uvijek gledao kao cjelinu, udaljen od nje, njezino lice na slici s lutnjom djelovalo mu je tamnije, pogotovo na svim ranijim fotografijama djela, jer nikada nije bilo snimljeno toliko izbliza i toliko povećano kao za potrebe tog kataloga, tako da su joj izronile i najsitnije sjene, poput bijele crte uzduž nosa i bijele točke na vrhu nosa, za koje bi se laik upitao: što je sad to? S druge strane, znalac, kaže Gašparac, zna da se slika gleda s odmakom, i da je to bjelilo odlika sjenčanja dobrog majstora.
- Tada sam shvatio da sam isto to lice ugledao i kod Jelene Zrinske na slici koju sam pronašao. Totalno iste oči, izražene očne duplje. Sjene nosa, pune usne, trepavice, obrve, boja očiju... sve je bilo tu. Kao i samo tretiranje tog nosa: bijela točka, bijela crta. No, onda me gospodin Bjelen upozorio i na sam položaj Jelene Zrinske, koji je gotovo zrcalno okrenut lik majke s druge poznate Karasove slike, 'Majka izlaže Mojsija na obalu rijeke Nil' (182 x 206 cm), koja se danas nalazi u Muzeju grada Karlovca - nastavlja kolekcionar i dodaje da svoj kolekcionarski ugled i rad nije obilježio ishitrenim zaključcima.
Zna, kaže, da se ne treba olako zalijetati na niz podudarnosti. No, ovdje niz podudarnosti nije bio mali. A zatim se dogodio još jedan važan pronalazak, koji ga je dodatno naveo na zaključak da je pronađena slika rad Vjekoslava Karasa.
- Iz biblioteke doktora Franje Kajfeža u ruke su mi došli pariški i londonski grafički albumi iz 1828. i 1830. godine, pod naslovom 'Musee de Peinture et sculpture'. Baš ti albumi su me doveli do izuzetnog otkrića o radu Vjekoslava Karasa - govori Gašparac.
Naime, kada bi se pisalo o Karasu, od Ivana Kukuljevića, preko dr. Anke Simić-Bulat, do profesora Stahuljaka, provlačila se teza da je slikar u Rimu imao nekog holandskog učitelja, a da bih ja pronašao da je on svoje crteže precrtavao, odnosno radio ih je iz spomenutih albuma koje sam pronašao.
Na primjer, 'Posjet liječnika s visokim šeširom'. Bolesnik kojem je doktor došao u posjet nalazi u krevetu s baldahinom poput onog u kojem leži Franjo I. Rákóczy. Nije to jedini Karasov crtež kreveta s baldahinom kojeg je preuzeo iz spomenutih albuma - obrazlaže Gašparac.
Parketirani pod na slici također je preuzet iz albuma grafika, u kojima je pronašao i konkretan portretni lik carskog vojnika za kojeg tvrdi da ga je Karas precrtao. Jer, uniforma vojnika gotovo je ista na obje grafike. Ipak, u ovom slučaju - grafika s prikazom kralja Charlesa I. - portretom, kaže Gašparac, gotovo odgovara prikazanom vojniku na slici koju je pronašao.
Zaključno, uz sve navedeno, a istraživanje koje je Gašparac proveo ne čini se malim, posebice uzmemo li u obzir da pronađeni albumi s grafikama otkrivaju dosad potpuno nepoznato poglavlje o Vjekoslavu Karasu, kolekcionar smatra da pronađena slika vrlo vjerojatno jest rad tog slikara koji je zauzeo izuzetno mjesto pri formiranju nacije kao “prvi ilirski slikar” i prvi školovani slikar, za čiji se nauk prikupljao novac narodnih dobrotvora, sve kako bi nadareni mladić proslavio svoju domovinu, narod, ali i cijeli slavenski svijet, odnosno ideju panslavizma koja je niknula iz ilirskog pokreta.
Gašparac smatra da je pronalaskom slike, albuma s grafikama te svojim istraživanjem otvorio neka pitanja o Vjekoslavu Karasu. Sada je, kaže, red na struci da se uključi u istraživanje ovog slikara i ove slike te potvrdi ili odbaci njegove teze.