Marta je znala reći, pa smo se sve smijale, da su to naša djeca. Pitali su nas kako porculansko posuđe možemo nazivati djecom, odgovarale smo da naprosto možemo, da je to naša stvar", prisjeća se dizajnerica iz Jugokeramike Anica Kuhta Severin svoje suradnje s kolegicom Martom Šribar, ali i vesele atmosfere koja je često znala vladati u pogonu te zaprešićke tvornice.
Anica Kuhta Severin ima osamdeset sedam godina. Živi sa suprugom Ignacom koji je čitavu svoju karijeru posvetio prosvjeti. Imaju dvije kćeri, unuke, već i praunuke. Poznaju se još iz osnovne škole, zapravo su se upoznali čak mrvicu prije. Iz istog su, naime, mjesta. I suprug će se, dok razgovaramo, prisjetiti nekog detalja, podsjetiti na točnu godinu, na poneki njezin rad.
U dnevnom boravku na policama je mnogo posuđa koje je dizajnirala naša sugovornica, ali i njezine kolegice, ne skriva ponos dok ih pokazuje, vadi jedan po jedan primjerak: bijelo posuđe za kavu, posude za likere koje će po potrebi poslužiti i kao vaza, tanjuri s uvećanim, stiliziranim cvijećem jarkih boja… Nije sve to posuđe pod staklom u vitrinama, nego uredno posloženo na policama. Koristi li ga u svakodnevici, pitamo, za kavu ili kakav liker, a Anica odgovara da ne. To su njezini primjerci koje čuva, previše su joj to bitne uspomene, želi biti sigurna da će se sačuvati, da neće slučajno pasti.
Na stolu je katalog netom otvorene izložbe o Jugokeramici. Iako joj nije bilo lako doći na otvaranje jer je u invalidskim kolicima, nije ga željela propustiti i kaže da je jako zadovoljna viđenim. A svoje je radove odmah prepoznala.
Politeova zbirka
Anica Kuhta Severin živi u Zaprešiću, u čijoj je blizini nekadašnji pogon Jugokeramike, koji je na svojem vrhuncu zapošljavao mnoge duše. Blizu je i Galerija Matija Skurjeni, čiji je ravnatelj Ante Žaja, a u kojoj je ovih dana otvorena izložba "Produkt design i unikati Jugokeramike/Inkera iz Zbirke Politeo", s eksponatima kolekcionara Tonija Politea.
Postavljeni, na izložbi u vitrinama, izloženi su neki od važnijih predmeta proizvedeni u jednoj od najvećih tvornica porculana u bivšoj državi, smještenoj nadomak Zagreba. Postav je inovativan, ravnatelj nam pokazuje kako su na jednom panou, primjerice, uvećani različiti žigovi Jugokeramike, poslije Inkera, a tijekom desetljeća bio ih je čitav niz. Iako je, kako tumači Ante Žaja, tvornica bila "možda i neambiciozno oslonjena primarno na domaće tržište, a marketinški hendikepirana, nije zaostajala za Rosenthalom i sličnim europskim brendovima".
Kolekcionar Politeo, koji nam je u razgovoru prije dvije godine najavio ovu izložbu, ima prilično velik broj predmeta Jugokeramike. Na izložbi se mogu vidjeti oni odabrani: poznati porculanski kompleti za jadranske hotele, za tvornicu Franck, za Univerzijadu 1987., potom dvadesetak unikatnih zdjela rađenih kao poklon za strane delegacije...
Odjel prototipova Jugokeramike, koji je činila i naša sugovornica, osnovan je 1953. godine. Dizajnerice su nizale i međunarodna priznanja, iza njih je i jedan od najvećih uspjeha domaćeg dizajna, srebrna medalja na Trijenalu u Milanu 1957. godine. Posuđe za Milano oblikovala je Marta Šribar, akademska kiparica rođena u Sloveniji, koja je, nažalost, poginula.
Često su znali surađivati i s drugim autorima i autoricama, primjerice, na izložbi se mogu pogledati i pločice koje je radio poznati umjetnik Miroslav Šutej. No, jezgru su činile četiri dizajnerice. To su Jelena Antolčić, Anica Kuhta Sever, Dragica Perhač i spomenuta Marta Šribar. Svojedobno, prije jedanaest godina predstavljene na izložbi Koraljke Vlajo "Porculanski sjaj socijalizma" u Muzeju za umjetnost i obrt.
Kako su u doba socijalizma dizajn često potpisivali kao dio kolektivnog rada, tek su izložbe posljednjeg desetljeća počele otkrivati lica koja stoje iza dizajna, a jedna od prvih bila je upravo spomenuta u MUO-u. Poslije su se pojedinačnim opusom ovih dizajnerica bavili i u sklopu projekta Mreža dizajnerskog sjećanja.
Naša sugovornica, Anica Kuhta Sever, u Jugokeramici, u Odjelu prototipa, zaposlila se 1958. godine, odmah nakon završetka školovanja. Bila je, naime stipendistica ove tvornice. Mnogi koji su odrastali u doba socijalizma neće imati problema prepoznati njezino posuđe, domaćinske servise Pingvin, Kolumbija, Tamar, Irena, kao ni ugostiteljske: koautorica je na servisima Arena i Grič, s Martom Šribar.
Radovi su naše sugovornice i Votka, Tikvica, Maslina; ove su posude, naime, mogle poslužiti u dvije svrhe, kao boca i kao vaza. Na Mreži dizajnerskog sjećanja opisat će se kako je njezin rad "karakterizira u pravilu geometrizam, koji rezultira jednostavnom i elegantnom formom".
Tamar je po kronologiji prva kolekcija koju je napravila. Ona sama kaže da joj je najdraže bijelo, elegantno posuđe jednostavnih linija iz serije Pingvin. "Kažu da vam sva djeca moraju biti jednako draga, no ovo je meni najmilije", priznaje. Otkuda naziv, pitamo, gledajući najveću posudu u servisu, asocira li ju oblik na ovu životinju. Odgovara da možda ne kod većih posuda, no jedna ju je manja podsjetila upravo na pingvina. Pokazat će nam i vrč koji je crno-sive boje. Za njega je dobila, govori nam, i Grand Prix, prvu nagradu na Sajmu cvijeća.
Životni izbor
Na pitanje je li odmah znala da je kreativnost njezin životni izbor po pitanju profesije, odgovara da joj životni put na ovom polju nije bio brz ni jednolinijski: "Ja vam u svemu malo kasnim. U osnovnu sam školu krenula s devet ili deset godina". Rođena je u Jakovlju 1934. godine. U školovanju ju je, pretpostavljamo, omeo rat? "Ne toliko rat koliko činjenica da je bilo jako puno djece, a jedna učionica. Mislim da nas se one godine kada sam se ja upisala prijavilo stotinjak, a upisivali su tridesetoro djece." I njezin je suprug išao u istu školu.
Ona je živjela u centru, blizu škole, tik uz dvorac Jakovlje, "kad gledate prema jugu, prva kuća", opisuje. On je stanovao, pak, nešto dalje, na brdu, pa je do škole svaki dan morao pješačiti pola sata. Mjesto je to, objašnjavaju mi, koje ima sedam zaselaka, a u kojem je svodobno znalo biti i po petstotinjak kućnih brojeva. Na svakoj adresi mnogo djece, u prosjeku između pet i osam. Bilo je, u svakom slučaju, gusto naseljeno, živo. Iako su možda neke simpatije već postojale u osnovnoj školi, Anica i njezin suprug poslije su se zaljubili. Nakon osnovne škole oboje su krenuli u Učiteljsku. Za njezina je supruga to bilo pogođeno zanimanje, za nju nije:
"Školovanje u Učiteljskoj za mene je bila muka. Sama sam sebi rekla da neću ovdje ostati. Imala sam druge sposobnosti. Često smo na satovima znali i crtati. I onda mi je u drugom razredu jedan od profesora rekao: Anice, je li bi ti možda ovo prekinula i otišla u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. On mi je dao poticaj jer je smatrao da samo trošim talent koji imam. Pomislila sam da je u pravu i da nije još kasno da promijenim smjer učenja. Pa netko izgubi i puno više godina dok se ne pronađe." I tako je otišla na prijemni u Zagreb.
Sjeća se da je jedan od profesora na prijemnom bio i Ivan Švertasek, poznati keramičar, koji ju je i hvalio. Smjestili su ju u klasu keramike. Tada je bila praksa da se od onih koji su talentirani za oblikovanje, žene češće usmjeravaju u taj smjer, a muškarci u kiparski, takav je bio duh vremena, pa se tako i njezina kolegica Dragica Perhač u intervjuu prije desetak godina prisjetila: "Profesor na Školi primijenjenih umjetnosti rekao mi je otvoreno: da ste muško, preporučio bih vam kiparstvo".
Voditeljica odjela
U svakom slučaju, među predavačicama naše sugovornice bile su Stella Skopal i Branka Dužanec. "Upravo me i profesorica Dužanec nagovorila da se javim na stipendiju u Jugokeramiku, ja sam napisala molbu, a ona me podržala i u tvornici.
Rekla je, i njima i meni, da nema smisla, kad već educiraju ljude, i kad imam talent da se kod njih zaposli netko tko će kopirati neki već vani postojeći kič ili crtati konjčeke i slično. I u Jugokeramici su nas poslije dodatno obrazovali, primjerice, slali bi nas u Firenzu na izložbe ili donosili kataloge u kojima su bili kvalitetno oblikovani predmeti iz područja dizajna. Kako je tata Dragice Perhač već radio u Jugokeramici, kao poslovođa u skladištu, i u njemu smo imale podršku." U Jugokeramici se susrela sa svojim kolegicama.
Bile su, dakle, četiri žene. Je li se to slučajno poklopilo pitamo, da su na oblikovanju posuđa bile isključivo žene? "Slučajno. Bilo je kod nas poslije i muških kolega, no oni su, tako se poklopilo, češće bili na odjelu sanitarija. No, moram reći da to nije bio posao za svakog.
Mi, koje smo se bavile keramikom, završile smo na oblikovanju. Trebalo je znati sve procese proizvodnje, lijevanje, taljenje i ostalo. Oni koji su mislili da će samo crtati, brzo su odustali, već nakon par mjeseci. To je puno teži i kompleksniji posao nego što se čini. Narudžbi je bilo mnogo i brzo su stizale, jedna za drugom." Naime, planirani početni kapacitet tvornice iznosio 5500 tona posuđa godišnje.
Izgrađena ni iz čega, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, Jugokeramika je otpočetka prolazila teške muke. Nakon što je tek počela s proizvodnjom, nije im išlo baš najbolje. Bilo je dana kad se proizvelo samo pedesetak upotrebljivih tanjura. S vremenom se profilirala u najveću i najuspješniju tvornicu keramičke industrije u Jugoslaviji.
Naša je sugovornica trideset godina bila i voditeljica Odjela prototipova. Nije to bio baš posao koji je priželjkivala, no snašla se. "Nakon što je otišao šef našeg Odjela, tražili su nekog drugog. Odmah se pojavila ideja da ja to preuzmem, no jasno sam im rekla da ću biti kreator, da je to moja jedina želja. Nitko se drugi nije javio i bili smo bez šefa mjesecima.
Svakih smo tjedan dana imali sastanak kod direktora, mislim da je to bilo utorkom ujutro. Svatko bi rekao što ga tišti. Poslovođa koji je bio zadužen za više odjela, pa i za ovaj naš, rekao mi je da je došlo vrijeme da preuzmem odjel. Ionako sam ga prethodno svako malo 'gnjavila' oko niza problema.
Rekao mi je da mu je svega preko glave. Pa sam pristala, nisam ga željela imati na duši." No, koliko se stigla baviti i kreativnim poslom? "Stizala sam. Nije to bila velika grupa, bile smo mi dizajnerice, par ljevača i tokara. Stigla sam raditi i za vlastiti gušt. Inače, nisam imala ljude na normi, sve smo radili po dogovoru, tko je imao kakvu savjest. Na nekim drugim odjelima bio je malo veći pritisak." Računala je, pretpostavljam, i da je to posao koji se voli, u kojem se uživa, pa da je i to dodatna motivacija. "Upravo tako. A ja sam uistinu uživala. Ljudi nisu shvaćali da među nama nema rivalstva. Išle smo sa zadovoljstvom na posao. Prvo smo ujutro popile kavu.
Potom smo nas četiri, koliko nas je bilo, nacrtale skice, njih nekoliko. I nakon što smo odlučile da smo ih napravile dovoljno za izbor, sve smo se sastale i ocjenjivale jednu drugu. Uvijek je to bilo dobronamjerno. A nakon što smo zajedno odabrale najbolje, pokazale smo ih šefovima." I tu se ponovno vraćamo na Martu Šribar, koja je i autorica najpoznatijeg Jugokeramikina servisa, servisa Triennale, te nekoliko servisa za crnu i/ili bijelu kavu, Mocca, Dom, Beograd... "Bila je starija od mene deset godina. Završila je Primijenjenu akademiju, koja je tada postojala.
Kolegice su za nju govorile da je pametnija od Boga. U svakom slučaju, ona je bila vertikala, moralna točka, a u svojem je poslu bila sjajna." Njihova četvrta kolegica, Jelena Antolčić, bila je prva dizajnerica koja se zaposlila na Odjelu za dizajn. Sve imaju sjajne reference. Rad Jelene Antolčić prepoznat je na brojnim međunarodnim izložbama, a posebno se istaknula setom organičkih, sofisticiranih oblika svojih crno-bijelih vaza, čije je oblikovanje bilo na tragu kipara Henryja Moorea. Znala je koristiti i motive iz pravca op-arta, koji je tada bio među dominantnima u umjetnosti.
Borba s komercijalistom
Podržavale jedna drugu jesu, bile su i talentirane, voljele su svoj posao, no nije uvijek sve išlo glatko: "Na početku je išlo lošije. Primjerice, nije bilo tehnologa za sastav mase, što je jako bitno. Nije bilo ni glazure. S vremenom se to, na sreću, poboljšalo. Znali smo imati i borbu s našom komercijalom.
Donijeli bi ono što se njima sviđalo, pa smo im zaobilazno znali govoriti da nije na nama odgovornost ako to ne prodaju, a zapravo nije valjalo. Srećom, imali smo podršku u direktoru, koji bi zvao komercijalu nakon što bismo ga upozorile. A i naši uspjesi na međunarodnom polju išli su nam u korist."
Koliko joj se često u životu znalo događati da vidi neki proizvod koji je oblikovala, da ga ugleda u nekom u kućanstvu, u posjetu ili u hotelu? Je li, kad bi ga ugledala, govorila da je riječ o njezinu radu, pitamo ju. "Često mi se to događalo. Primjerice, znalo mi se dogoditi da u hotelima vidim porculan Jugokeramike, pa bih rekla nešto u stilu imate našu proizvodnju, nisam sebe isticala. Jednom su mi odgovorili: to je ono što smo na kile kupovali.
Naime, imali smo prodavaonicu u krugu tvornice, pa ako je bila neka manja greška, oku nevidljiva, neka sitna mrlja, slali smo robu u taj dućan i prodavala se. Bila je, zapravo, posve ispravna." Svoj dizajn za pločice također je jednom prepoznala. Dok opisuje kako je izgledao, crta rukom po stolu, sjeća se točno svakog detalja: "I pločice su se radile kod nas. Odnosno, mi smo znale uskočiti kad je netko iz susjednog odjela bio na bolovanju. Ja sam radila krugove, njih puno, postavljene u kvadratiće, maslinastozelene boje i blago rustikalne."
Listamo albume iz njezine mladosti, u kojima su ona i kolegice s kojima je radila, u bijelim kutama, nasmijane jedna uz drugu, a u pozadini predmeti koje su oblikovale. U svojem domu ova dizajnerica čuva i uvezeni album iz doba kada je Josip Broz Tito posjetio tvornicu. Naime, Bilo je to 29. svibnja 1962. godine. U čast njegova posjeta izrađen je i poseban fotoalbum "Drug Tito u Jugokeramici".
Ostalo je zabilježeno da je Josip Broz Tito u rezidenciji koristio finiji porculan Brazil s potpisom Dragice Perhač. To je bio prvi servis od tankog porculana u bivšoj Jugoslaviji, postojao je jedan za jelo i jedan za kavu, a imao je više boja i dekora. A kronike su bilježile da je svojoj supruzi Jovanki prilikom njihova zajedničkog posjeta Jugokeramici, ushićen dekorom koji je vidio, rekao: "Rojžice, rojžice!... Pogledaj, Jovanka, lijepi cvjetići, zar ne?" Naša sugovornica, doduše, iz današnje će perspektive reći kako su njoj draži radovi u kojima nije bilo "rojžica".
Kad smo razgovarale prigodom izložbe u MUO-u, podsjećam ju, rekla mi je: "Nas četiri, mi smo bile pionirke, no nismo bile u potpunosti shvaćene. Da smo imale prilike, mogle smo proizvesti sjajne stvari." I danas, kaže, stoji iza te rečenice.