Kada su domaći izdavači, poput V.B.Z.-a, objavili domaće uspješnice i klasike na stranim jezicima (B. Glumac, S. Drakulić, Z. Ferić i drugi), tako reći za inozemne turiste, ukazalo se novo svjetlo na dnu mračnog tunela.
Prestalo se očekivati da će netko drugi ulagati novac u hrvatsku književnost. To je pomisao s kojom se uzima u ruke klasični Krležin “Izlet u Rusiju”, u engleskom prijevodu Willa Firtha. Mnogi će se složiti, zacijelo, s ocjenom Miljenka Jergovića, prema kome “jedva da ima knjige koja bi mogla izdržati usporedbu” s “Izletom”, “u političkom, intelektualnom i estetskom smislu”.
Firthovi prijevodi dosada su se pokazali uspješnima, primjerice “Naš čovjek u Iraku” Roberta Perišića. Koliko mi skromno znanje engleskog dopušta raščitati, prijevod mu je tečan i gladak, čak i Krležinih metaforičkih labirinta, što je pretpostavka za sporazumijevanje sa svakim književnim djelom. Možda će Krleža baš esejistikom, napokon, doprijeti do ušiju s druge strane mora. Ali srčanost njegova stila, zahuktalost kontinuiteta koji se bazira, ovdje, na mirisima, na samo njegovim iznašašćima, potpiruje nadu da bi ga i drugi mogli otkriti.
Podsjetnik na nedavni prijevod Borisa Perića, na “Balada Petrice Kerempuha” na njemačkom, samo potvrđuje da je Krleža “pao” u ruke mladih i mlađih prevodilaca, koji bi mogli uspjeti u onome što su propustili stari. Da Krleža bude čitani pisac na stranom jeziku.