PORTRET

Josip Tirić protiv novih realista: ‘Nemam ništa protiv crkve. Tako je ispalo jer tako slikam‘

Njegovo je slikarstvo žestoko, prilično udaljeno od dominantne struje u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti
Josip Tirić
 Neja Markicevic/Cropix

Slikar Josip Tirić, čiji se novi radovi mogu pogledati u Galeriji Poola u Puli, jedan je od najboljih umjetnika svoje generacije. Sasvim je i drugačiji od ostatka scene. Uvijek se drži po strani. Poprilično udaljen od novih realista koji trenutačno dominiraju mladom art scenom. Čekao je neko vrijeme na svoju priliku. Dogovorio je prvo svoju veliku izložbu u Galeriji umjetnina u Splitu, za ožujak. No, par sati prije nego što je izložba trebala biti otvorena počeo je lockdown.

Zvali su da izložbu ne mogu otvoriti. Iz više razloga. Branko Franceschi koji je bio kustos izložbe odabrao je baš one slike koje je ovaj umjetnik radio sebi za užitak, i zapravo ih je dugo vremena držao sa strane, nije niti vjerovao da bi se ikome drugom mogle svidjeti.

"Te su slike svima drugima bile previše. Vjerujem da bi bila zgodna izložba, šteta da ju skoro nitko nije vidio. Kasnije je i produljena dvadesetak dana. No, nekako nije bio trenutak odlaziti gledati slike", govori nam Tirić.

Bez kompromisa

Franceschi je, govoreći o Tiriću, tvrdio da je ovaj slikar najbolji kada ne radi nikakve kompromise. Kaže da splitske slike nisu bile dovoljno dopadljive za kolekcionare, no znam nekoliko kolekcionara koji kupuju njegova djela.

"Postoji pet, šest ozbiljnih kolekcionara suvremene umjetnosti kod nas i svi ih znamo tko su. Da, dolaze i kod mene kupiti slike. Što se tiče dopadljivosti, teško je imati takvo nešto doma poput slika koje sam izložio u Splitu. Ne kažem da sam ja nešto strašan, ali možda ne želite da vam dijete svakodnevno odrasta uz prizor neke razvaljene lubanje."

image
Neja Markicevic/Cropix
 

Tema kardinala

Na njegovim je slikama čest i motiv kardinala. Kardinali su omiljena tema mnogim rasnim umjetnicima, od Velasqueza do Francisa Bacona?

"Tema kardinala nama je slikarima nekako poznata pa se na nju možemo i referirati. Na internetu sam pronašao dućane koji su specijalizirani za prodaju kardinalske odjeće. Zanimljiva mi je ta priča o konzervativnoj instituciji koja je zadržala odjeću iz prošlih stoljeća. Svatko ima drugačiji pogled na crkvu. Ja nemam negativan pogled, no tako je ispalo jer tako, naprosto, slikam", govori.

Josip Tirić uvijek je na nekoj granici, ispituje gdje je i kada previše. Kaže da mu je cilj da provocira oko, da zasmeta. Ako je sve samo lijepo i tehnički je dobro izvedeno, to nije za njega. Vjeruje da slika mora malo žuljat. U predgovoru izložbi u Puli Feđa Gavrilović piše kako je teško danas kod nas pronaći slikarstvo bezobrazno poput Tirićeva, bezobrazno prije svega po žestini njegova rukopisa.

No, Tirić smatra da svaki kritičar u slikama čita i dio sebe, opisuje ono što tišti njega samoga. U Puli je ovih dana izložio ciklus koji još, kaže, nije dovršio. Ima na ovim slikama motiva napuhanaca, lubanja, erotike, maski, svemiraca, žena s hidžabom, rata, mješavine erosa i tanatosa... U sklopu istog ciklusa planira naslikati nekih pedesetak slika.

image
Galerija Poola

Ove izložene u Puli nastale su u njegovoj nekadašnjoj spavaćoj sobi u Novom Zagrebu nakon što su krenuli korona pa potres. Trenutačno, naime, nema ateljea, pa je sobu preuredio u neophodan radni prostor. Dobio je prije nekoliko godina, inače, od svojih prijatelja kolekcionara prostor za atelje u centru grada na korištenje, no taj je prostor u potresu stradao i morao je iz njega izaći. Slike su sada na skladištu u Sesvetama.

U prvom ateljeu Josipa Tirića bila sam dok je još bio student. Bila je zima, u podrumskom ateljeu nije bilo grijanja. On se smrzavao i slikao, imao je rukavice s otvorenim prstima. Nije odustajao. Reći će, danas, da devedeset posto mladih umjetnika radi u sličnim uvjetima.

Doma mu trenutačno nije problem stvarati, kaže da radi na relativno malim slikama, 100 puta 140 centimetara. Prije Likovne akademije završio je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu. Njegovi su generacijski kolege Zlatan Vehabović i Nikola Vrljić.

image
Josip Tirić: Žuta kuća

Rođen je u Travniku. U Zagreb je s obitelji došao devedesetih, u doba rata. U peti razred osnovne krenuo je s novim društvom, ispočetka. Čitavo njegovo slikarstvo, reći će, ima direktne ili indirektne veze s ratom. S ratom je živio svakodnevno. Sjeća se kad su čistili kuću u potrazi za granatama.

"Kad smo došli u Zagreb, svima je to bio šok. Razredi su valjda imali po pedeset djece. Čitav sam život nekako na granici, to su i poveznice s mojim slikarstvom. Bilo bi mi glupo da sada, nakon svega što je bilo, slikam cvijeće. Možda bih i mogao, kao neki obrambeni mehanizam. Ne želim pritom reći ništa protiv slikanja cvijeća. Cijenim Baneta Milenkovića, primjerice."

Nije iz umjetničke obitelji, no podržali su ga u odluci da se bavi umjetnošću.

"Svi žele da im dijete radi nešto drugo što bi mu osiguralo stalnu plaću, kreditnu sposobnost, retrivera i zagarantiran odmor u Crikvenici, pa tako i moji. No, podržali su me u mojoj odluci."

Osim što prodaje slike, Tirić radi kao restaurator ili scenograf. Radio je na trilogiji o Winnetou koja se snimala u Hrvatskoj. Zadnje što je radio jest scenografija za njemački spektakl, na tragu Mad Maxa, koji se također snimao u Hrvatskoj, a koji će se prikazivati na Netflixu.

"I to je kreativan posao, morate napraviti scenografiju kao da je riječ o području ratne zone. U ovom poslu nedostaje ljudi. Tristotinjak nas je u opticaju, bilo bi posla i za duplo više." 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. listopad 2020 23:19