Bianca, kćeri moja, uvijek, ali baš uvijek, moraš prvo obuti desnu cipelu. Ja sam tako radila i, eto vidiš, nisam loše prošla: tri sina! - kaže majka. Kad je kći potom upita što se dogodilo kad je ona začeta, je li pogriješila cipelu, pomalo uvrijeđeno joj odgovara da ovaj savjet ne uspije baš uvijek.
Tu uputu kćeri kako da rodi mušku djecu majka daje u stripu "Muška koža", inače najnagrađivanijem stripu u Francuskoj u protekloj godini. Radnja se stripa zbiva u renesansi. Muški su nasljednici, naime, bili poželjniji u to doba. Autori su Hubert i Zanzim, a u nas ga je izdao nakladnik Fibra. Sa Zanzimom, autorom vizualnog dijela stripa, razgovarali smo uoči njegovog dolaska na Pulski sajam knjiga, dvadeset sedmi po redu, koji počinje 19. studenoga, i kojemu je ove godine središnja tema ljubav. Strip paralelno donosi priču o Biancinom budućem mužu. On je na predavanju koje drži znanstvenik, sve je iscrtano na ploči, i on govori o tome kako začeti muško dijete: "Kako bi se dobio sin, važno je da odnos bude neposredno nakon menstruacije, kad je žensko tijelo izbacilo svoj višak vlage i kad je maternica topla i suha. Galen je nepobitno dokazao da je muško tijelo toplo i suho, a žensko hladno i vlažno". Upućuje ga i na sljedeće: "Ako tijekom odnosa sjeme padne na desnu stranu maternice, dijete će biti muškog spola. Ako padne na lijevu stranu, bit će djevojčica. Ako padne na sredinu, bit će hermafrodit". Bianci je rođakinja u međuvremenu otkrila da žene u obitelji imaju mogućnost navući mušku kožu kako bi iskusile izlaske, svu onu zabavu i slobodu što je dopuštena muškarcima. Ona to i učini, slobodna je duha, postaje Lorenzo, i u tim izlascima upoznaje i svojeg budućeg muža, onog koji je za nju namješten. Vode ljubav, bude im sjajno i povežu se, no dok je ona u muškoj koži. Nakon što su se vjenčali, on izbjegava bračnu postelju. Gay je, no ne smije to javno reći.
Putena se Bianca iskrada noću, kako bi spavala sa svojim suprugom, no preodjevena u Lorenza. Ne želimo vam kvariti svršetak "Muške kože", no recimo samo da je happy end, i da se dobro uklapa u temu. K ako su došli na ideju za ovaj strip, pitamo Zanzima, jednog od najafirmiranijih suvremenih francuskih autora stripa, u razgovoru za Jutarnji: "Jednom sam prilikom rekao Hubertu: ako ikad budeš poželio napraviti strip u kojem će biti riječi o tebi, tvojoj mladosti i tvojoj homoseksualnosti, volio bih da izabereš mene kao crtača. Jednog me dana, bilo je to 2012. godine, nazvao jako ljut i uplašen jer su se u Francuskoj održavali protesti protiv gay brakova. Želio je napisati pamlet koji bi se zvao 'Otkrstite me'. Meni je to bilo pomalo trash i ipak previše izravno. Nekoliko mjeseci poslije posve je promijenio scenarij i predložio mi je 'Mušku kožu'. Mene je ta priča odmah oduševila: govorila je o važnim temama i slobodi, ali blaže, u obliku bajke". Biancin muž, gay, izgovara tijekom seksa s Biancom, koja je u tom trenutku navukla mušku kožu: "Kako se možeš ne zagledati u procvalo tijelo toliko slično tvome? Djevojke su tako daleke, tako strane!" No, kad ga netko priupita na ulici o seksu s muškarcima, pravi se uvrijeđen, vadi mač. Izgovara mnoge stereotipe vremena. Zašto se glavni protagonist stripa boji vlastite seksualnosti, Zanzim će nam u razgovoru objasniti ovako: "Boji se osjetiti da ga muškarci privlače i draže mu je boriti se protiv toga nego priznati svoju sklonost prema muškarcima. Licemjer je i kukavica…" Jedan je od istaknutijih likova u ovom stripu svećenik, Biancin brat. Nakon što Bianca kaže kako je uvijek bio arogantni kreten, njezin joj suprug odgovara: "Nije se promijenio. Teolozi su ga samo naučili da svoje ružne misli uvije u lijepe riječi". A svećenik s propovjedaonice izgovara: "Vidim samo bestidne grudi, tvrde bradavice što bježe iz bluza, dvosmislene mladiće koji su više djevojke nego momci, drske rasporke i hlače previše pripijene oko stražnjica!" I on se na svoj način pribojava vlastite seksualnosti, u jednom se trenutku zgraža nad majčinim dekolteom i sestrinom putenošću, proziva i organizira potjere, urla s propovjedaonice, pokušava prekriti javne spomenike, aktove. Mogla bi se lako povući paralela sa situacijom danas u društvu, kad izbijaju mnoge afere vezane upravo uz ovaj problem, govorimo Zanzimu. Složit će se: "Hubert je imao vrlo strogo katoličko obrazovanje i obitelj koja nije prihvatila njegovu homoseksualnost. Iskoristili smo to kako bismo progovorili o licemjerju Crkve i aludirali na aktualne skandale". Biancu, glavnu protagonisticu, njezina majka uči da ne razmišlja o seksu, nego da zatvori oči i misli na obiteljsku čast. Nakon seksa slijedi objava, okupljena gomila aplaudira, na plahti ima krvi, bila je nevina. Doba je to kada tijelo ženama nije pripadalo, i autori stripa to razdoblje vjerno dočaravaju. U stripu se može pročitati i sljedeće: "Nadam se da će tvoj otac postići dobru cijenu, bilo bi uvredljivo da te jeftino proda. Djevojke poput tebe su skupe". Komentiraju i Biancinu želju: "Ah, ta današnja mladež, željela bi upoznati muža prije vjenčanja". I njezin muž, kad govori o seksu i ženama, ponavlja predrasude tog razdoblja: "Za razliku od nas, one te stvari baš i ne vole. Lakše im je ako se to zbrza i ako se ne ponavlja prečesto". No ona je i drugačija, bori se za sebe: "Bianca je na početku stidljiva i u albumu će se malo-pomalo naučiti airmirati u svojim slobodama, u svojoj seksualnosti. I njezin kostim muškarca omogućit će joj da otkrije tu snagu u sebi", govori Zanzim. Z anzim crta u boji, samo povremeno crno-bijelo. Primjerice, kada se Bianca upoznaje s budućim mužem, mnoštvo je ljudi na crtežu u boji, samo su njih dvoje crno-bijeli. Na pitanje zašto je izabrao baš renesansu kao razdoblje u kojemu se odvija radnja, a ne, recimo, barok ili srednji vijek, Zanzim će odgovoriti: "Hubert je htio renesansu jer je to razdoblje velike promjene, revolucije i evolucije". Crtež je stilistički usklađen s renesansom, album je vizualno sjajan. Jesu li na njega utjecali neki umjetnici iz tog razdoblja, pitamo našeg sugovornika, kako je istraživao odjeću iz tog doba. "Hubert mi je dao puno dokumentacije u vezi s renesansom. Slike, arhitektura, fotografije Italije. Ja svaki put uronim u cijeli takav univerzum, probavim ga, kako bih ga zatim odložio na stranu i na taj ga način reproducirao bez kopiranja. Primijenio sam aksonometriju jer ona podsjeća na arhitekturu tog razdoblja i njezine razne nevjerojatne planove (točka nedogleda još nije bila otkrivena). Inspirirali su me renesansni slikari poput Ambrogia Lorenzettija, ali napravio sam sintezu. Hubertu se činilo da moji crteži podsjećaju na Giorgia de Chirica".
Zanzim je najstariji sin oca obrtnika i majke elektroničke tehničarke. Iako rođen u Lavalu, odrasta u Saint-Georges-le-Fléchardu, gdje vrijeme provodi čitajući, ali i crtajući strip. Završava dva studija likovnih umjetnosti (u Angersu i Rennesu), a kao utjecaje navodi dva najznačajnija - to su argentinski crtač stripa i scenarist Quino te francuski crtač stripa i ilustrator Jean-Jacques Sempé. Njegov prvi strip-album objavljen je 2002. u izdanju Carabasa, kad je sa scenaristom Hubertom nacrtao prvi svezak diptiha "Les Yeux Verte". Ova će dva autora često surađivati tijekom godina, pa tako 2006. izdaju strip "La Sirène des pompiers", "Ma vie posthume" izlazi 2012.-2013., a "Peau d'homme" završavaju početkom 2020. Zajedno s Fredom Duvalom će u od 2008. do 2010. adaptirati Mollièreova "Tartuffea". Godine 2015. izdaje svoj prvi samostalni album, popularni "Otok žena". Ovaj strip prati ženskaroša Célestea koji se avionom srušio na otok pun žena (i ovaj je strip kod nas izdala Fibra). Prave amazonke, lijepe koliko i opasne, neće oklijevati da ga zarobe. "Nekada je Céleste bio taj koji je vrtio žene oko malog prsta, a sada on postaje njihov rob", pojašnjava se radnja. Godine 2013. radi na skupnom projektu "Les Gens normaux: paroles lesbiennes gay bi trans", koji je vodio Hubert, u trenucima kad su Francuzi glasali za legalizaciju istospolnih brakova. N aš je sugovornik aktivist LGBTQ zajednice. Kako bi opisao situaciju u Francuskoj u kontestu navedenih tema danas? "U Francuskoj stvari evoluiraju, ali treba ostati na oprezu, nikad ništa nije sigurno. Mlada generacija vrlo je dobro upoznata s temom rodnog identiteta, sve je to već integrirano u njih. Mladi su prilično otvoreni prema slobodama u seksualnoj orijentaciji i prema rodnoj slobodi općenito". Pravo Zanzimovo ime je, dakle, Frédéric Leutelier, a za Jutarnji list objašnjava zašto se i kako odlučio raditi pod pseudonimom: "Taj pseudonim imam još od srednje škole, kad sam već crtao stripove. Na početku sam se na svoje crteže potpisivao kao Zanzim Glouton. To je igra riječima enzymes gloutons iz jedne francuske televizijske reklame za deterdžent za rublje s 'proždrljivim enzimima'. Glouton je nestalo i ostalo je samo Zanzim". Od malih su ga nogu, dakle, zanimali stripovi. Kako govori: "Upao sam u strip kao Obeliks u lonac! Ponajviše sam čitao francusko-belgijske stripove: Tintin, Lucky Luke, Asterix itd. U školi sam stalno crtao na marginama bilježnica". On i Hubert su surađivali i na strip-seriji "Les Yeux Verts". Što mu je pritom bilo važno, objašnjava: "Ovaj žanr omogućava odmak, a taj odmak pruža pogled na aktualno društvo". Hubert je inače bio započeo nekoliko novih projekata, "Ténébreuse" s Vincentom Malliéom, "Joe la Pirate" s Virginie Augustin te "Mušku kožu" sa Zanzimom. Nažalost, nije doživio objavljivanje nijednog od njih. Iznenada je preminuo 13. veljače 2020. "Muška koža" objavljena je nekoliko mjeseci nakon njegove smrti i postala je najnagrađivaniji strip u Francuskoj 2020.