NOVA IDEOLOŠKA RASPRAVA

JURICA PAVIČIĆ Kome smeta queer baletan u spotu o Rijeci?

 

“To je užas”, bio je jedan od komentara. “Nigdje se ne vidi ni da je to Hrvatska ni Rijeka”, bio je drugi. “Titov Galeb, LGBT plesač, ruševine i jad”, napisao je treći, “fali jedino riječki autobusni kolodvor, da bi dostignuća socijalističkog postmodernizma i demagogija neoliberalizma bili potpuni”.

Navedeni citati - koje je jučer popisao kolega novinar Tomislav Kukec - samo su neki od desetaka komentara koje je tijekom prva 24 sata pobudio promotivni spot “Port of Diversity” za Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture. Spot koji scenaristički potpisuje riječka dramaturginja Magdalena Lupi Alvir, a režijski Dalibor Matanić predstavljen je u ponedjeljak neuobičajeno pompozno, premijerom u kinodvorani, da bi učas postao nova u nizu vrućih hrvatskih “ideoloških” tema. Riječ je, pogađate, o ljevičarskoj ujdurmi: u spotu nema Trsata ni svetišta, njima je smetalo sve što je hrvatsko, ali su tu zato luka, industrija, kontejneri, maska za varenje te pravi pravcati queer baletan u ženskoj suknjici.

Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj se ljudi ideološki svađaju - no vjerojatno je jedina gdje se takve ozbiljne prepirke vode oko nečeg kao što su promotivni spotovi. Sjećamo se ne tako davno grdnih raspri oko spotova turističke zajednice, jedna reklama za pivo s pejzažem Zira i navijačkom napitnicom svojedobno je pobudila patriotsku katarzu, a reklama jedne austrijske banke s pjesmom Vice Vukova pretvorila se umalo u kontrakulturni politički iskaz. Hrvati, ukratko, reklame uzimaju začuđujuće ozbiljno.

Severinina štikla

Ovaj novi promotivni hit-skandal po emocijama koje pobuđuje podsjeća možda najviše na slučaj iz 2008. i na spot za Severininu pjesmu “Moja štikla” koji je potpisao Radislav Jovanov Gonzo. Eurovizijski spot u kojem još jedni Riječani (Let 3) odjeveni u kožuhe gaze zagrebački downtown izazvao je tada jednako ljutu reakciju. Napadajući predodžbu koju Hrvati imaju o sebi, taj je spot “autao” istinu da smo Balkanci kroz efektni vizualni izraz.

U spotu Matanića i Magdalene Lupi ovaj put nema slavnih Riječana iz Leta 3, no ponešto od njihova ikonografskog arsenala - od industrijskog šika do ovčjih runa - prisutno je u spotu. Glavni “likovi” Matanićeva videa su muškarac u zvončarskom ruhu, žena s maskom varioca iz škvera, žena u crnom koja jaše jednako vranog konja, muškarac koji pleše u ženskoj baletnoj suknjici te - američki astronaut. Sport prati tih pet likova kako promiču kroz prostore Rijeke, od peškarije do Guvernerove palače, od broda Galeb do rafinerije, od historicističkih fasada do Maerskovih kontejnera u luci.

U skladu sa žanrovskim konvencijama spotova za prijestolnicu kulture, likovi koji reprezentiraju začudnu različitost nađu se na koncu na istom mjestu, a to mjesto je kultura. S obzirom na identitet i samopoimanje Rijeke, ne treba se čuditi da je to mjesto stjecišta pankerski koncert. Dakle, ako nekom smeta što tu nema gudačkog kvarteta i gliptoteke skulptura, u pravu je - Matanić i Lupi naprosto ne predstavljaju Rijeku kao prijestolnicu TAKVE kulture.

 

Živa dosada

Da bih stekao ideju što su Lupi i Matanić napravili, posvetio sam jedno (moram reći: nimalo zabavno) popodne tome da proučim promotivne spotove nekih drugih europskih prijestolnica kulture, uključujući La Valettu, Materu, Guimaraes, San Sebastian, Plovdiv i Aarhus. Odmah ću vas izvijestiti: nažalost, ne postoji dosadniji videožanr od toga. Promotivni spotovi koje sam gledao uzajamno se razlikuju po tehnici: La Valetta, recimo, ima animaciju, a Plovdiv niz dizajnerskih vizualnih jingleova. No, u osnovi, ti su spotovi zapravo nalik kao jaje jajetu, dramaturgija im je svima slična, a razlikuju se samo po tome sliče li više reklami za Coca-Colu ili reklami za Benetton.

Najveći dio njih (Matera, Guimaraes) jako vuče na turistički promotivni spot i uočljivo služi privlačenju bekpekera. Većina ih forsira inkluzivnost i različitost kroz uvođenje likova migranata i alternativaca (Aarhus, Nürnberg). Gotovo svi, a pogotovo La Valetta i San Sebastian, kao provodnu nit imaju pumpanje “radosti života”, nukanje na tulum - pa su po tom nalik reklamama Coca-Cole ili Nikea. Gotovi svi završavaju stereotipnim sloganima preko kojih koncept prijestolnice obrazlaže zašto uopće služi.

Zamijenite “Let’s rethink” (Aarhus) i “Port of Diversity” (Rijeka) - i nećete baš primijetiti razliku. Čak je i dramaturgija tih spotova slična. U barem dva ili tri dramaturgija nalikuje onoj Lupi i Matanića: različiti ljudi kreću se kroz grad, dovuku se na isto mjesto, a onda je tamo neka kultura. Isti dramaturški koncept, recimo, ima Matera, samo što tamo nema baš queer plesača i što to vucaranje mahom služi da se dronom lijepo uslikaju crkve i kale. Ali Rijeka (srećom) nije Matera i (rekao bih. opet srećom) nije grad koji najviše asocira na crkve i kale.

Asocira, naime, na... što?

Svojedobno sam razgovarao s jednim profesorom riječke arhitekture koji mi je rekao kako su se njegovi studenti našli u velikoj nevolji kad im je dao zadatak da flomasterom nacrtaju Rijeku. Kad splitskim studentima daš da nacrtaju Split, nacrtaju svetog Duju i Marjan, zagrebački dva tornja katedrale. Rijeka je dugo bila grad kojem je nedostajala takva ikonička čitljivost. Upravo je Dalibor Matanić režiser koji je puno učinio da se to promijeni. Njegova serija “Novine” otkrila je koliko je Rijeka fotogeničan i filmski podatan grad. Matanić je u seriju naselio ono što je on - mislim, promišljeno - vidio kao ikonografski sukus Rijeke: kontejneri, luka, bifei u uzobalnim lučicama, atmosfera dotrajale ugarske i dotrajale titovske modernosti.

Tu ikonografiju Matanić ponavlja i u ovom spotu. Opet je tu degradirani socijalistički šik, opet je tu “okupatorski” fin-de-siecle, tu su kontejneri, škver na umoru, luka, dizalice, rafinerija. Matanić je prvo kreirao, pa u ovom spotu cementirao ikonografiju Rijeke kao grada dekadentne modernosti. Taj je izbor - naravno, kao i svaki takav - ideološki. Ideološki se on poklapa s ideologijom same Rijeke, grada koji se odabrao brendirati kroz prvi rendgen, prvi torpedo i prvi punk, a ne kroz kale i crkve. Spot reflektira tu ideologiju, pa u tom smislu on ispunjava funkciju reklamnog filma. Ako je unutra čokolada, iz omota mora biti jasno da je unutra čokolada.

Čokolada

To je, ujedno, i glavna razlika između slavnog spota za “Štiklu” Gonza Jovanova i Matanićeva “Port of Diversity”. Jovanov, Severina i Let 3 provokacijom su minirali dominantnu kulturu koja je tu pjesmu slala u svijet. Matanićev klip ne provocira dominantni narativ koji Rijeka ima o sebi. On ga ne potkopava, nego dolično reprezentira. Tko voli čokoladu, voljet će i omot. Tko je ne voli, njegov problem nije omot. Nego čokolada.

Poznati Riječani vole baletne suknjice. Ponosan sam...

Mladić koji u baletnoj suknjici pleše na krovu zgrade u promotivnom spotu “Rijeka - European Capital of Culture” redatelja Dalibora Matanića je 22-godišnji Riječanin i performer Toni Flego. Ponosan je što je video podigao buru jer, kaže, svakako nije prošao nezamijećeno. No, one kritike koje su neočekivane prizore astronauta na riječkoj ribarnici, djevojke na konju ili, pak, njega kako pleše u baletnoj suknjici dočekale “na nož”, nimalo ga ne diraju.

- Baš poput mene, i drugi su poznati Riječani prije nosili baletnu suknjicu: Belfast Food i vrhunski umjetnik Damir Urban, cijeli baletni ansambl (dakle, muškarci i žene) HNK Ivana pl. Zajca u predstavi “Labuđe jezero”. I da predstavljam queer zajednicu, ima li u tome išta loše? Ja sam samo izvođač koji je profesionalno odradio svoj dio posla. Za tu ulogu se nisam ništa posebno pripremao, performer sam. Bila mi je čast i zadovoljstvo raditi s Matanićem i svom ostalom ekipom. A ono što pretpostavljam da javnost najviše zanima moja je seksualna orijentacija. Budući da sam pravi Riječanin i stoga vrlo liberalan, dopuštam vašoj mašti da o meni i mojoj orijentaciji i životnom stilu mislite što god želite - poručio je Flego.

Iza sebe ima više od deset profesionalnih predstava. Radio je sa svjetskim koreografima kao što su Thierry Smith, Mehdi Farajpour, Itamar Serussi, Federica Galimberti...

- Baletom se ne bavim i uglavnom sam mu se oduvijek odupirao, iako je moje obrazovanje zahtijevalo i satove klasičnog baleta. Profesionalni sam plesač suvremenog plesa pa se bolje izražavam pokretom nego riječima. Trenutačno živim u Italiji gdije se dodatno usavršavam i radim za E.Sperimenti Dance Company. U Hrvatskoj sam rijetko, ali rado se odazovem kada mi to obveze dopuštaju - rekao nam je simpatični Flego koji je prvi profesionalni angažman imao s 18 godina.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo