Jedan kolega na društvenim je mrežama napisao kako je prošle godine u Veneciji bilo Bijenale umjetnosti, a ove je godine Bijenale arhitekture s arhitektima koji glume umjetnike.
Kritičar Guardiana napisao je kako se ove godine na Bijenalu arhitekture puno sjedi, s obzirom na tip instalacija koje dominiraju. I jedan i drugi duhovito su i precizno pogodili slabe točke događaja kojim dominiraju ambijentalne instalacije. To što ima slabe točke ne znači nužno da je bijenale slab, no prethodni isti arhitektonski događaj kojemu je na čelu bio društveno angažirani arhitekt Alejandro Aravena, čije gradnje pomažu izbjeglicama i koji je i u međuvremenu dobio Pritzkera, bio je konkretniji od ovogodišnjeg, kojemu je tema “Slobodan prostor”.
Hrvatski paviljon
Za razliku od likovnog bijenala koji ima za sobom više od stoljeća tradicije, arhitektonski bijenale održava se 16. put. Nisu i dalje nisu gužve koje se mogu usporediti s likovnim, no od oka bih rekla da posjećenost raste, barem ako je suditi po redu čekanja na hranu u glavnom izlagačkom prostoru u novinarskim danima obilaska. Koliko je bilo posjetitelja, znat će se, naravno, tek kad Bijenale završi, a to je 25. studenog, no ovo su brojke od prethodnih godina: posljednji je likovni bijenale posjetilo 615 tisuća ljudi, a posljednji arhitektonski 270 tisuća.
Među brojnim je posjetiteljima bio i Hans Ulrich Obrist, Britanac koji redovito zauzima prva mjesta na listama najutjecajnijih ljudi u svijetu likovnih umjetnosti, okružen nekolicinom kustosica u crnim dizajnerskim haljinama, s arhitekturom povezan među ostalim i kao osnivač događaja Serpentine paviljona, privremenog paviljona koji u londonskom Hyde parku grade najpoznatiji arhitekti svijeta i traje tri ljetna mjeseca.
Hrvatski je paviljon smješten u prostoru Arsenala, nekadašnjeg brodogradilišta, između slovenskog i tajlandskog paviljona. Glavni je kustos arhitekt Bruno Juričić, sudjeluju i arhitektica Alisa Andrašek, umjetnice Vlatka Horvat i Maja Kuzmanović te kustosica Branka Benčić, koja je prošle godine bila i na likovnom bijenalu. “Oblak pergola” vizualno je dojmljiva 3D printana instalacija koju je isprintao robot, a po svoj prilici još bi bolji efekt postigla u nešto većem prostoru od 70 kvadratnih metara koliko je velik paviljon. Tematski se naslanja na tradiciju, mediteransku pergolu, i budućnost, 3D printanje građevina.
Zanimljivo je da hrvatski paviljon nalikuje kineskom. No tema je drugačija jer i jedni i drugi polaze od lokalnog konteksta, Kina od činjenice da je najveće gradilište svijeta, pa tako Li Xiangning, kustos kineskog paviljona u sklopu kojeg nastupa skupina autora, objašnjava: “Nakon ubrzanog rasta gradova posljednjih desetljeća ruralne regije sada su nove granice i novi izazovi suvremene arhitekture, posebno gradnja zajednice u ruralnim prostorima”. U Arsenalu izlažu uz nacionalne paviljone i pozvani arhitekti i, ruku na srce, ovo je prostor koji puno više komplimentira radovima od drugog izlagačkog prostora, Giardina, i ciglenim zidovima, i dimenzijama i rasvjetom, koju su glavne kustosice Bijenala nazvale “ćudljivom”. Glavne su kustosice Yvonne Farrell i Shelley McNamara iz Irske, koje poetski opisuju temu slobodnog prostora, među ostalim: “svatko ima pravo imati dobrobit od arhitekture, uloga je arhitekture da daje utočište našim tijelima i podiže naš duh”.
Šest zemalja, među kojima su Saudijska Arabija, Vatikan i Pakistan, sudjeluju prvi put. Kustosice su posebno pozvale i 71 arhitekta, no nisu se bazirale na tzv. staritektima, iako ima dosta imena koja su poznata i široj publici, među kojima su David Chipperfield, Bjarke Ingels, Diller Scofidio+ Renfro, Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa te samozatajni dobitnik Pritzkera, najvažnije arhitektonske nagrade, Peter Zumthor.
Manhattan 2050.
Zlatnog lava za životno djelo dobio je Kenneth Frampton, znameniti britanski teoretičar u svojim kasnim osamdesetima koji živi u Americi i predaje na njujorškoj Columbiji. Frampton je, podsjetimo, blizak s hrvatskim arhitektima, pisao je tekst u Orisovoj knjizi o suvremenoj arhitekturi, gdje je posebno izdvojio kao uspješnu građevinu MSU Igora Franića, a također, zasebno, i o radu biroa Randić i Turato. Predsjednik Bijenala Paolo Baratta rekao je da ne postoji student arhitekture koji ne zna za Framptonovu knjigu “Moderna arhitektura” (po svoj prilici i ne postoji), a glavne kustosice Bijenala za Framptona su napisale kako je njegov glas “glas istine u promociji ključnih vrijednosti arhitekture i njezine uloge u društvu”. Grand Prix za najbolji nacionalni paviljon dobila je Švicarska, koja se bavi temom stanovanja, a nagradu na najbolji pojedinačni nastup portugalski arhitekt Eduardo Soto de Moura.
Ove godine nema naših arhitekata u pozvanom dijelu. Krešimir Rogina s kolegama (R, Rogina, I.Blažičko, F. Vahe i A. Gutierrez Rivas) predstavnik je crnogorskog paviljona, pobijedili su na međunarodnom natječaju, nit je vodilja arhitekura u virtualno doba.
Što se tiče prostora Giardina, njemački se paviljon bavi prošlošću, bilježi kako je prošlo 28 godina od rušenja Berlinskog zida, koji je trajao isto 28 godina. Američki paviljon postavlja pitanje granica i klimatskih promjena pa iako ga direktno ne prozivaju, jasno je da kritiziraju Trumpa.
Ima i konkretnih projekata, istaknimo losanđeleske stanove Star Apartments koje radi Michael Maltzan, po narudžbi za Skid Row Housing Trust. Nekadašnja komercijalna zgrada u Los Angelesu novi je dom za preko stotinu beskućnika. Arhitekt je novom konstrukcijskom metodom uspio postići puno u sklopu vrlo malog budžeta. Bjarke Ingels, koji je prošli mjesec predstavio projekt dva njujorška nebodera XI, koji uskoro kreću u izgradnju, a za koje je izjavio da će “plesati jedan s drugim”, na Bijenalu je pokazao rad “Humanhattan 2050” nastao u suradnji s gradom New Yorkom. “Radimo na projektu za Manhattan koji će ga zaštititi od eventualnih poplava, oluja i klimatskih promjena. Radimo golemu ‘ogrlicu’ oko nižih dijelova Manhattana kojima ćemo napraviti zaštitni sustav, a ujedno će imati važne sadržaje za zajednicu. Projekt ćemo razvijati i za druge gradove”, kaže Ingels. “Pozivamo se na grčku uzrečicu kako se društvo razvija kada stari ljudi zasade drvo čiju sjenu nikada neće vidjeti”.Tezuka arhitekti, oak izlažu model vrtića u Tokiju, Fuji, okruglog oblika (djeca se igraju na krovu), jedan od najljepših na svijetu...