"Vladimir Turina nije uvijek nailazio na razumijevanje sredine, znali su ga onemogućavati da dođe do onog što želi", govori muzejska savjetnica Hela Vukadin-Doronjga, koja je u Muzeju grada Zagreba priredila izložbu "Stadion Maksimir/sportska arhitektura Vladimira Turine".
Stadion u Maksimiru, naime, najpoznatiji je rad arhitekta Vladimira Turine na čijemu je opusu naša sugovornica i doktorirala. Proučavajući godinama Turinu, vezala se uz djelo ovog autora, za čija su rješenja, govori, suvremenici znali istaknuti "problema u arhitekturi nema (postoji samo problematična arhitektura), nema ih ako znamo stvari riješiti - a arhitekt Turina to zna". To je jedan od aspekata, smatra, koji ga najbolje definiraju.
Stadion u Teheranu
Kako, dalje, govori naša sugovornica: "Turinine misli mogu funkcionirati i danas, zalagao se za jednostavnost i čistoću, za odgovornost prema prostoru, za to da se zanemari isključivo komercijalna ambicija, odnosno, da se pronađe jedna fina ravnoteža, bio je protiv diletantizma, smetalo ga je kada mediokriteti komentiraju njegov rad. A znalo mu se tijekom života dogoditi da je bio žrtva jala pojedinih arhitekata. No, ne bih ga željela prikazati kao 'mučenika', ima za sobom realiziranih projekata, predavao je na Arhitektonskom fakultetu i to odmah nakon Drugog svjetskog rata, utjecao na brojne generacije arhitekata, primjerice i na Borisa Magaša koji je kasnije gradio splitski Poljud, čiju nježnu liniju tribina prepoznajemo na Turininom Olimpijskom stadionu Banjica, Beograd iz 1947. godine, a današnji se mladi arhitekti često ugledaju na njega".
Ukazuje, pri tom, na mnoge Turinine citate ispisane na izložbi, poput primjerice:"Treba mlade upaliti da shvate prostore i ljude u njima. Naprosto da shvate o čemu je riječ. Oni se još nisu umorili".
Vladimir Turina umro je već s pedeset pet godina, bilo je to 1968. godine.
"Šteta je da je preminuo rano jer se radilo na gradnji velikog Olimpijskog stadiona u Teheranu, za više od stotinu tisuća ljudi, gdje je bio pozvan kao stručnjak za gradnju sportskih objekata. Da nije umro, on bi bio supotpisan u najmanju ruku kao autor projekta", govori ova povjesničarka umjetnosti.
Vladimir Turina rođen je 1913. godine u Banjoj Luci.
"Volio je Bosnu, privlačila ga je, kao što je primjerice privlačila Le Corbusiera i mnoge druge arhitekte moderne, suvremene arhitekture. Postoji, vezano uz Bosnu, i njegov nažalost neizveden projekt za kazalište u Zenici. No, rodio se u Bosni jer mu je tamo otac bio u službi, oni su podrijetlom iz Kraljevice. Pronašla sam i lokaciju grobnice obitelji Turina. Bio je iz tradicionalne građanske obitelji, otac je bio činovnik, a majka domaćica. A pokopan je na Mirogoju, na Arkadama."
Ovaj arhitekt nije imao nasljednika, a njegova se ostavština čuva upravo u Muzeju grada Zagreba.
"S jednom gospođom kratko je bio u braku, no to je puklo. Bio je, zapravo, samotnjak, nije imao djece. Unutar ostavštine, sačuvano je primjerice pismo koje je pisao ženi koja mu je bila bliska, u kojoj izražava nezadovoljstvo okolinom. U pismu je očita emotivna bliskost, potreba za prijateljskom iskrenošću, ističući svoju potragu za istinom suprotno lažima koju su oboje prezirali. Pismo datira prije njegova odlaska u Teheran. Ubrzo je umro."
Na izložbi u MGZ-u može se među ostalim vidjeti kipić Malog Isusa koji podsjeća na samostan Antunovac u kojem je od 1947. bio smješteno sirotište za napuštenu, nezbrinutu djecu, siromašne i bolesne, o kojima je brinula Družba sestara služavki Malog Isusa. Samostan se izvorno nalazio tik uz temelje zapadne tribine, dok nije srušen, a Družba sestara preseljena na Novu Ves.
Kako govori Hela Vukadin-Doronjga: "Tek sam nakon doktorata pronašla jednu fotografiju preko koje sam saznala da su časne sestre pomagale u gradnji stadiona. Naime, stadion se 1946. godine, kada se počeo graditi, našao na mjestu gdje je bio stari HAŠK. Bila je to istodobno veličanstvena lokacija, ali i razmjerno skučena parcela. Sa zapadne se strane nalazio samostan, a s istočne osnovna škola koju je poznati arhitekt Ivan Zemljak podigao u međuratnom razdoblju, tridesetih godina, a danas je to nogometna škola GNK Dinamo. Samostan se zvao Antunovac po biskupu Antunu Baueru koji ga je dao podići 1917. godine. Danas u spomen na njega možemo vidjeti spomen-ploču, podignutu 2017. godine o 100. godišnjici samostana. Uglavnom, pronašla sam i fotografije gdje vidimo kako časne sestre pomažu rušiti postojeći samostan i potom su te cigle ugrađene u njihova nova boravišta na Novoj Vesi i Kraljevcu."
Izložbu čine dvije grupe predmeta: izvorni nacrti, fotografije i publikacije etapa projektiranja i gradnje stadiona Maksimir, nastali u dugačkom razdoblju od 1945. do 1969. godine, uz druge građevine sportske arhitekture Vladimira Turine te brojne predmete koji "pojašnjavaju" tu navedenu građu. To su uporabni predmeti koji su pripadali Vladimiru Turini, trofeji GNK Dinamo, plastične stolice s tribina, trava, "lutke" za slobodne udarce, projekcije mitskih utakmica, plakati i katalozi dvaju velikih koncerata Davida Bowieja i U2, i još mnoštvo predmeta. Tu su i citati iz njegove biografije, kao i ulomci iz tekstova koje je objavljivao u svoje doba u Telegramu, kao i svjetskim arhitektonskim publikacijama.
"Činiš me sretnim..."
Dio su izložbe i autentična glazba iz filma "The Warriors" Waltera Hilla, himna Dinama kao asocijacija na tunel za izlaz momčadi na nogometni teren, te grafiti poput "Činiš me sretnim kad tužno je", u Vojnovićevoj ulici, ili mural posvećen Vukovaru, u Čulinečkoj. Projekt postava izložbe napravili su Ivanišin.Kabashi.Arhitekti, a grafičko oblikovanje Bilić-Mũller studio. Također, za izložbu su u mjerilu 1:50 izrađene makete, segmenti - zapadna i istočna tribina stadiona Maksimir, iznad kojih su u kružnoj formi istaknuti važniji Turinini citati. Makete je radio Deminutiv studio, arhitekt Marko Ambroš, kipar Predrag Pavić. A za izložbu je posuđena i maketa u mjerilu 1:350 cjeline stadiona s Arhitektonskog fakulteta nastala u sklopu znanstvenog projekta Andreja Uchytila i suradnika. Relativna skučenost prostora na kojemu je gradio utjecala je i na Turinin projekt.
Naime, kako govori naša sugovornica: "U svojim je tekstovima ovaj arhitekt pisao kako zbog zahtjevne parcele, urbanističkih predispozicija nije mogao izgraditi zatvoreni oval, nego se odlučuje za otvorenu pejzažnu arenu." No, za svoje karijere Turina se više puta susretao s problemima skučene parcele, pa tako i kada je gradio Centar za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj ulici, danas Kliniku za dječje bolesti, tik uz secesijski zgradu koju je projektirao Ignjat Fischer.
Kako nastavlja: "Njegova se virtuoznost očitovala u tome da je i ovaj projekt realizirao na uskoj parceli, a novi aneks čeličnim mostom povezuje sa starom bolnicom. Vitalnost i vrijednost projekta sadržana je u rafiniranom, suzdržanom odgovoru na temu interpolacije, mjerilom prilagođena djeci, i zatečenom kontekstu."
Prijedlog za budućnost
Inače, Zapadnu tribinu Turina je gradio između 1953. i 1955. godine, a imao je osobitu pomoć, među ostalima, i u statičaru Eugenu Erlichu te Franji Neidhardtu. Istočnu tribinu podiže u prvoj polovici šezdesetih godina, a među suradnicima je bio i Boris Magaš, kasnije autor splitskog Poljuda, koji je u više intervjua isticao velik utjecaj koji je Turina ostavio na njega. Među ostalim, rade dvostranu tribinu za pomoćni i glavni teren, a izvorno je, što je vidljivo na maketi, ispod istočne tribine planirana i garaža.
Tridesetak godina nakon gradnje južne tribine, krajem 1990-ih, nakon raspisanog poziva za rekonstrukciju/dogradnju stadiona prihvaćen je prijedlog arhitekata Branka Kincla i Nikole Filipovića, a koja do danas nije dovršena, a ovo je prijedlog autorice izložbe: "Nakon detaljne analize postojećeg stanja i opsega investicije, prilikom saniranja posljedica potresa i u daljnjim radovima na revitalizaciji stadiona trebalo bi konzervirati izvorne tribine na zapadu i istoku koje su integralni dio cjeline kako bi se stadion u budućnosti sačuvao od daljnjih degradacija s ciljem valorizacije izvornih kvaliteta vrijednoga kulturnog naslijeđa", odnosno, kako dalje predlaže "važno je istaknuti da stadion koji je funkcionalan, u koji su uložena do sada velika financijska sredstva, i nema smisla rušiti, no, i kada bi se djelomice išlo na radikalniji zahvat, bilo bi važno sačuvati segmente izvornog stanja. Jasno, takvim odlukama trebala bi prethoditi kompleksna društveno-ekonomska analiza mogućnosti dugoročne samoodrživosti, koja uz primarne faktore, ekonomske, uključuje i sekundarne: memoriju lokacije i što je za nju najbolje rješenje, uzevši u obzir produkt odnosa okoline, kako će djelovati na ljude, dobrobit za grad, troškove završetka rekonstrukcije/dogradnje, nove građevine/rušenja, mogućnost prenamjene objekta i drugo. Stadion Maksimir zaslužuje da se o tome odgovorno i ozbiljno razmisli."