“Gospodi nije dozvoljeno da uniđu u prostorije koje su gospođama određene za ležanje”, “Igle u šeširima ne smiju se u vodi nositi”, “Pse se ne smije dovesti u kupalište”, “Nalozima kupališnih nadglednika treba se bezuvjetno pokoravati”, “U hodnicima treba da budu smještene pljuvačnice”, “Gdje su posebita mjesta za sunčanje treba ih tako ograditi da se iz bližeg okoliša ne može unutra gledati”, “I tu valja srediti prostore za gospodu i gospođe, koji ne smiju međusobno biti u saobraćaju, te ih valja primjerenom ogradom odijeliti”...
Puno je pravila imalo kupalište na opatijskoj rivijeri, u Voloskom, 1910. godine. Te je godine sačuvana tabla s petnaest naredbi. Posljednja od njih govori o tome kako će kotorsko poglavarstvo u skladu s propisanim zakonom kazniti one koji se pravila ne pridržavaju. Pravila se mogu, uz mnoge fotografije, pogledati na izložbi u Muzeju grada Zagreba koja govori o povijesti hrvatskih kupališta.
Morska neman
Jučer je u Zagrebu prijepodne, kad smo obilazili izložbu, bilo preko trideset stupnjeva. Na mnogim su fotografijama žene s nekoliko slojeva odjeće na sebi fotografirane na jakom suncu. Teško ih je zapravo i gledati, a kamoli zamisliti kako im je bilo. Je li zabilježeno da su se žalile na nepodnošljive vrućine pod teškom pamučnom odjećom, pitamo kustosicu Vesnu Leiner? “Nije. Nisu se ni previše sunčale jer je tamna boja kože krajem 19. stoljeća povezivana s nižim slojevima, pa su nastojale sačuvati blijedu put”, odgovara.
Izložba “Hrvatska jadranska kupališna baština”, koja se u ovom muzeju može pogledati do 13. rujna, gostujuća je izložba Hrvatskog muzeja turizma iz Opatije. Autorica izložbe je Mirjana Kos, ravnateljica HMT-a, koja je doktorirala na ovu temu, a izložbu je za MGZ priredila muzejska savjetnica Vesna Leiner. Drugi dio ove izložbe može se pogledati u Opatiji.
Izložba je presjek samih početaka kupališta nastalih na jadranskoj obali, no nudi i nekoliko paralela vezanih uz današnju situaciju.
Naime, kako navode autorice izložbe, “iz perspektive trenutačne zdravstvene situacije vezane uz epidemiju virusa Covid-19 zanimljivo je primijetiti da se u tom razdoblju vodilo računa o zdravstvenoj sigurnosti i prevenciji. Bilo je vrlo važno da je mjesto sigurno za zdravlje. Informacije o tome redovito su objavljivane u tiskovinama, posebice da u određenom turističkom mjestu nema malarije i tuberkuloze te priljepčivih, odnosno zaraznih bolesti”. Vodila se, dakle, briga o kupačima na kupalištu i u moru, o njihovoj sigurnosti te o higijeni i čistoći, a ljude se, osim toga, redovito obavještavalo o pojavi morskog psa, kako su ga tada nazivali “morske nemani”.
Postav je izložbe, govori Vesna Leiner, od sjevera prema jugu. Prva fotografija tako je iz Poreča, snimljena je 1910. godine. Dame su nešto slobodnije odjevene nego ranije, no i dalje je to puno slojeva odjeće. Kako objašnjava Vesna Leiner: “Počeci kupališnog turizma sežu u osamdesete godine 19. stoljeća. Pravila su za odijevanje, a posebno za dame, bila vrlo stroga. Bile su odjevene čak i pojačano u odnosu kako su se odjevale u svakodnevici.
Nosile su odjeću od grubog pamuka ili vune, haljine s dugim rukavima i podsuknje. Potom čarape da se ne bi vidjele noge te cipele slične današnjim balerinkama. Imale su šešire na glavi sa širokim obodom kako, dakle, ne bi slučajno pocrnile. Čim je žena bjelja u licu, tim bolje. U haljinama su imale utege, vjerojatno da se suknja ne bi podignula. Kupanje je u tim uvjetima bilo nemoguće.
Ulazile su u vodu kako bi se namakale. Početkom stoljeća ipak počinju nositi ležerniju odjeću, žene suknje do koljena, muškarci hlače također do koljena. Tijelo se u skladu s duhom vremena počinje oslobađati tek dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, kada se pojavljuju prve verzije kupaćih kostima.
Uglavnom muškarci
Tridesetih godina se pojavljuje lateks kao materijal, koji je elastičniji za tijelo, a počinje se pratiti i moda i u ovom segmentu”.
Na samom početku turizma, dakle, 1880-ih godina, dominirao je lječilišni turizam. Prvi dolasci na more vezani su uz prirodne ljekovite uvjete, kao što su more, sunce, zrak, mediteransko raslinje itd., a u čijem se sklopu grade i kupališni paviljoni. Lječilišna, odnosno turistička klijentela dolazi iz srednjoeuropskog prostora.
S vremenom turizam, do tridesetih godina prošlog stoljeća, koliko je obuhvaćeno ovom izložbom, postaje sve više zabava. Kako govori naša sugovornica: “Kupali su se uglavnom muškarci, u donjem vešu ili goli, pa je zabilježeno i da su se bunili gosti lječilišta. Zakonom je potom bilo propisano da nose kupaće gaće”.
Iako, od sjevera prema jugu, izložba obuhvaća i neka kupališta u Dubrovniku te na Korčuli, najviše je zastupljen sjeverni Jadran, koji u navedenom razdoblju bilježi i najveći porast turista. Razlog je promet, željeznica se brzo razvijala, kako navodi Vesna Leiner: “Iz Austrije su turisti najčešće dolazili u Opatiju, Mađari u Crikvenicu, a Česi u Bašku, krajem 19. stoljeća”.
Na mnogim fotografijama razdoblja koje izložba obuhvaća vidi se mnoštvo ljudi. Primjerice, u hotelu Jadran na Sušaku ljudi su nakrcani jedni preko drugih. Uz fotografije, nude i kontekstualizaciju. Naime, prati se nastojanje tadašnjeg generalnog direktora Južnih željeznica Friedricha Juliusa Schülera, koji je ulaganjima ostvario plan stvaranja klimatskog lječilišta i morskog kupališta u Opatiji, računajući s povećanim brojem korisnika usluga novoizgrađene željeznice na relaciji Beč - Rijeka - Beč.
Frizeri i fotografi
Povezanost sjevernog Jadrana željeznicom utjecala je na gospodarski i turistički razvoj luka i gradova sjevernog Jadrana, pa se kao etablirani turistički centri javljaju Opatija, Volosko, Crikvenica, Mali Lošinj i drugi.
Hotel Kvarner u Opatiji, izgrađen 1884. godine, najstariji je hotel na našoj obali. Bila je to i prva turistička investicija stranog kapitala, a kako kaže Mirjana Kos, “zemljište je otkupljeno od crkve”. Sačuvana je, i na izložbi pokazana, jedna od ranijih fotografija hotela Kvarner s terasom s kavanom iz tog razdoblja.
A u brojkama to izgleda ovako: Opatija je bilježila najveći rast turističkog prometa, 1899., u njoj je boravilo 14.865 turista s ostvarenih 333.000 noćenja. Domaće stanovništvo, kako navode kustosice, brzo se prilagođavalo novoj djelatnosti, prvo iznajmljujući vlastite kuće i postelje, a zatim i ulažući, pa domaći kapital u izgradnju restorana, pansiona, hotela, kupališta... Otvoreno je i puno frizerskih salona, kkako bi dame imale priliku uljepšavati se.
U turističkim mjestima počinju se otvarati pošte, ljekarne, knjižare, pojačava se lokalni prijevoz.
Osnivaju se i društva za uljepšavanje mjest, zadatak im je bio pošumljavanje, uređenje šetnica na kojima se postavljaju klupe, kandelaberi, kante za smeće turistička promidžba i sl.
Kupališta imaju u tom razdoblju, kao djelomice i danas, ulogu važnog javnog prostora, društvenog okupljališta. Veći dio ljetnog odmora ljudi provode na kupalištima, opremljenima raznim napravama za zabavu i igru. Na njima se, uz kupanje i sunčanje, vodio intenzivan društveni život zajednice. U početku su postojala stroga pravila ponašanja, koja su sputavala druženje žena s muškarcima. Kako govori Vesna Leiner:
“Osamdesetih godina 19. stoljeća, dakle na samom početku, kupališta za muškarce i žene bila su odvojena. Ili je postojao, pak, raspored kupanja kad su se mogli kupati muškarci, a kad žene. Kasnije, u novom stoljeću, sve postaje opuštenije, pa su bile odvojene kabine i to je to. Kreće se u razne igre, natjecanja za ljepotice, mijenja se i estetika, dok je ranije bilo važno da budu što bljeđe, dvadesetih godina počelo se gledati koja je više potamnila”. Prepoznaje sve to i reklamna industrija. Primjerice, na izložbi je i fotografija snimljena na kamenom kupalištu Treća Padova na Rabu 1928. godine, gdje se iznad kupališta može vidjeti i uvećana reklama na Niveu.
Prva kupališta na Jadranskom moru gradili su poznatiji arhitekti toga doba. Pula je svoje prvo javno kupalište, usidreno na drvenoj platformi, dobila davne 1865. godine. Do kraja 19. stoljeća izgrađeno ih je još četiri, pa tako i Vojno kupalište sa školom plivanja. Opatija je svoje prvo kupalište, Angiolinu, dobila 1884. godine, a do kraja stoljeća imala ih je ukupno šest. “Nažalost, o tim se kupalištima manje zna, a arhitektonski su sjajna”, navodi Mirjana Kos, koja će uskoro izdati i knjigu na ovu temu.
Kupališne kućice
U zadnjem desetljeću 19. stoljeća kupališta su izgrađena i u Poreču, Lovranu, Rijeci, Kraljevici. Od sredine 1870-ih godina pa do kraja 19. stoljeća izgrađeno je ukupno 26 kupališta. Početkom 20. stoljeća, do Prvog svjetskog rata, i dalje se gradilo najviše kupališta na sjevernom Jadranu, ukupno njih 29.
U razdoblju između dva svjetska rata od Pule do Cavtata izgrađeno je 21 kupalište. Kupališta su se nalazila na hridima ili neposredno uz more, na izuzetno izloženim pozicijama, pa su pod utjecajem mora bila podložna brzoj devastaciji.
Kupališne kućice, koje i danas možemo vidjeti na jadranskoj obali, a jedan od primjera je na Jadriji, gdje su vrata obojena šarenim bojama, a građani i dalje tamo koriste kućice za kratak odmor ili eventualno ručak, građene su od kamena, betona i drveta. Gradili su ih većinom austrijski arhitekti, rjeđe domaći.
Na starim razglednicama dominiraju upravo kupališta. Iz onodobnih reklamnih materijala i vodiča saznaje se, navode kustosice izložbe, da su bila dobro opremljena raznim sadržajima, ugostiteljskom ponudom,, fotografskim ateljeima, jer su željeli ovjekovječiti svoj boravak na moru, a sadržavala su i raznovrsne kupelji te kabine za presvlačenje i terase za sunčanje.