OTKRIĆA

KAKO SU POKAPANI NAŠI PRECI: Stećci su koštali kao iznadprosječna plaća, težili od pet do deset tona

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 02.11.2019. u 11:38

Knjiga negativa Gliptoteke HAZU

Izložba se otvara 9. studenoga u Gliptoteci HAZU. Autori su Ivan Alduk i Magdalena Getaldić. Naglasak je na lokalitetima Cista Velika i Konavle

S obzirom na to da ne postoji nijedan povijesni dokument koji spominje stećke ili njihove majstore, danas ni ne znamo koliko je, zapravo, mogao koštati jedan stećak, nadgrobni spomenik koji se u prošlosti, na planinama, uz puteve podizao u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.

Ipak, u dubrovačkom Arhivu nalazi se dokument s početka 15. stoljeća prema kojemu stanoviti Palko Medoevića u velikom trgovištu Drijeva daje izraditi kamenu ploču za grob svoje majke, a za to plaća osam perpera. U to vrijeme to je bila nešto bolja mjesečna plaća u Dubrovniku, a za svotu od šest perpera mogli ste kupiti vola, dok je krava stajala devet perpera.

Sudeći prema ovom dokumentu, pokop je nekad, kao i danas, bio skup.

“Stećci nekad i danas” naziv je izložbe koja uz ovaj, otkriva još mnoge do sada nepoznate podatke o nadgrobnim spomenicima, autori su Ivan Alduk i Magdalena Getaldić i 9. studenoga otvorit će se u Gliptoteci HAZU.

13. stoljeće

Sjećamo se izložbe koju je u Klovićevim dvorima svojedobno, bilo je to 2008. godine, priredila Jasminka Poklečki, a koja je prvi put na ovom području ozbiljnije kontekstualizirala stećke. U međuvremenu su upisani na listu UNESCO-a i otkriveno ih je mnogo više. Kako navodi autor izložbe Alduk: “Na području Općine Ljubuški, literatura je raspolagala sa 27 lokaliteta i nekih 390 stećaka, da bismo danas znali za postojanje 49 lokaliteta i gotovo 680 stećaka.

Taj podatak najbolje govori o nepotrebnom inzistiranju na broju od oko 70 tisuća sačuvanih stećaka. Taj je broj znatno veći.” Kada su točno i zašto započeli oblikovati stećke narodi na ovim prostorima, i dalje ostaje tajnom, prvi se bilježe još u 13. stoljeću, zadnji u 16., neki čak i kasnije.

Njihovi počeci još su uvijek nejasni, tumači Alduk: “Uspostavljanje feudalnih regula i vazalnih odnosa unutar Hrvatsko-Ugarskog i Bosanskog Kraljevstva, pojava viših i nižih slojeva plemstva te sve društveno-političke i ekonomske relacije koje obilježavaju srednji vijek svakako pridonose razvoju i te vrste spomenika. S druge strane, i Vlasi, kao pokretno polunomadsko stanovništvo, imaju važnu ulogu u širenju stećaka.”

Gliptoteka Hrvatske znanosti i umjetnosti nije slučajno odabrana lokacija za izložbu, naime, ona u svojem fundusu ima Zbirku sadrenih odljeva stećaka koji su nastali za Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, održane u Parizu 1950. godine. Manje je, inače, poznato da je organizaciju ove izložbe vodio književnik Miroslav Krleža, koji je pisao da “čovjek ima osjećaj, da stoji nad ruševinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih doživljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim”.

Na Krležin je poticaj, inače, uz onaj Ljube Babića, slikar Milivoj Uzelac napravio crteže Les Bogomils, odabrani će se moći pogledati na izložbi, inače ih je tiskala JAZU 1965. Manje poznatu arhivsku građu vezanu uz parišku izložbu, također ćemo imati prilike vidjeti u Gliptoteci. Izložit će se i povijesne fotografije Toše Dabca te Živka Bačića, fotografa koji dobro poznaje materiju budući da godinama radi u konzervatorskoj službi u Splitu.

Neobično pokrivalo

Naglasak je izložbe na dva UNESCO-ova lokaliteta iz Hrvatske: Cisti Velikoj kod Imotskog i crkvi sv. Barbare u Dubravci pokraj Konavala. Ostali su odabrani iz njihove okolice na području Hrvatske i BIH.

Današnji izgled poljoprivrednih površina u Cisti Velikoj, tumači Ivan Alduk, rezultat je prošlosti. Nije se obrađivao prostor oko bunara, te prostor na kojemu se nalaze stećci, “iz poštovanja prema mrtvima, ali i iz straha i praznovjerja povezanog s grobljima”, te dalje navodi: “Kad bi na jednom stećku trebalo opisati ove srednjovjekovne nadgrobne spomenike, onda bi onaj u Brotnicama, selu u Konavoskim brdima, savršeno poslužio za tu priču. Među njima ističe se jedan jedini visoki i vitki.

Središnjim dijelom istočne uže strane stećka dominira lik žene u dugoj haljini s rukama uzdignutim prema glavi na kojoj je neobično pokrivalo trokutastih oblika. Ovo je pokrivalo u literaturi je interpretirano kao košara u kojoj žena nosi daću, tj. jelo za blagovanje na grobu. Međutim, kako dalje navodi, moguće je i drugačije tumačenje ovog motiva: “postoji mogućnost da se radi o karakterističnim srednjovjekovnim visokim pokrivalima za glavu koja često nalazimo u tadašnjem slikarstvu, ali i kiparstvu. Takva pokrivala do danas su na određeni način preživjela u ženskim nošnjama, na Pagu i upravo u Konavlima.”

​Inače, na natpisu piše sljedeće: – Ja se piš(e) Ratko Utješinok unuk Druka (Druža?) Ljuboevca sinovac Bratjenu Ljuboeva, a kako smatra Alduk, “teško ćemo ikada doznati je li Utješinok Ratko svojem djedu i stricu isklesao stećak ili sastavio natpis. Danas na njega gledamo kao na još jednog kovača/klesara”.

Više grobova

Novija istraživanja na području Dubrovačkog primorja i Konavala ukazala su na postojanje kamenoloma stećaka. Svima, kako ovim dubrovačkim tako i ostalima, zajedničko je da se nalaze u neposrednoj blizini groblja, upravo radi te njihove težine. Prosječan stećak, tumači ovaj povjesničar umjetnosti, koji godinama istražuje stećke, teži oko dvije tone, a nisu rijetki ni primjerci teži od pet, pa čak i od deset tona.

Inače, klesari koji izrađuju stećke na natpisima se nazivaju kovači. Jesu li uistinu bili i kovači, jedna je od tajni vezanih uz stećke koja nije još riješena. Najpoznatije “kovačko” ime jest Grubač - klesar velikog broja stećaka u dijelu istočne Hercegovine, koji je vjerojatno pokopan pod jednim stećkom u Boljunima južno od Stoca.

Ono što Boljune također izdvaja, tumači dalje jedan od autora izložbe, je i “postojanje devetnaest natpisa - prava jezična riznica, nevjerojatan izvor podataka i najbolji svjedok srednjovjekovne bosaničke/ćirilične pismenosti koja zahvaća široke slojeve društva”.

Pod stećcima je, inače, znalo biti i više grobova jedan uz drugi, od tri do deset. Kako navodi Alduk: “Manje skupine stećaka predstavljaju obiteljska ili rodovska groblja od kojih neka vjerojatno nastaju na posjedima lokalne vlastele. Veće skupine broje i nekoliko desetaka, pa i stotinjak i više primjeraka, a pripadaju široj zajednici koja može brojiti više sela i zaselaka”, zaključujući: “Jedna od njihovih izuzetno važnih osobitosti jest i činjenica da su pod njima pokapani pripadnici svih triju kršćanskih zajednica koje u srednjem vijeku egzistiraju na prostoru gdje nalazimo stećke - Katoličke crkve, Pravoslavne crkve i tzv. Crkve bosanske.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo