Ove godine obilježili smo stotinu godinu od rođenja Ede Murtića, umjetnika koji se rodio u Velikoj Pisanici početkom svibnja 1921. godine. Obljetnica je obilježena izložbama u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika te Laubi uz niz popratnih događanja. Koliki je interes za Murtićev opus pokazala je brojka od dvadeset tisuća ljudi, unatoč poprilično kratkom trajanju izložbe ovog profila.
Ove godine obilježili smo stotinu godina od rođenja Ivana Kožarića, rođenog početkom lipnja 1921. godine u Petrinji. Ovaj je umjetnik gotovo i doživio stotu, preminuo je prije nešto više od pola godine. Obljetnica je obilježena prvo izložbom u Rijeci u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a potom i u Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje je izložba nazvana "Sve pršti od ljubavi" prema jednom umjetnikovom radu.
Ove godine obilježili smo stotinu godina od rođenja Josepha Beuysa. Karizmatičnog art gurua koji je izmijenio pristup europskoj konceptualnoj umjetnosti slavili su ponajprije u rodnoj Njemačkoj, ali i diljem svijeta. U Hrvatskoj je više institucija, na čelu s Goethe Institutom, ponudilo obljetnički program vezan uz Beuysa.
Ove godine slavimo stotinu godina od rođenja Dimitrija Bašičevića Mangelosa, rođenog u Šidu u travnju 1921. godine. No, osim sporadične žalopojke na društvenim mrežama kako ova obljetnica nije obilježena, a žalopojke su, kao što znamo, najlakša forma, nije bilo programa koji bi kontekstualizirao Mangelosov rad. Kao da ova sredina ne zna što bi s umjetnikom njegova profila, gdje bi ga smjestili, a ne pomaže niti međunarodna reputacija koju ima. Šteta.
Veze s Mangelosom
Ove godine obilježava se i stotinu godina od rođenja Ivana Rabuzina, rođenog krajem ožujka 1921. godine u mjestu Ključ. Teško je, čini se i nemoguće, na prvu pronaći poveznicu između Mangelosa i Rabuzina. Naročito ako krenete uspoređivati njihova djela: s jedne strane Mangelosovu radikalnu avangardu crno-crvene boje, ponekad i rukom ispisanu, i s druge strane, Rabuzinove često pastelne motive: livade, cvjetove, oblake, šume, oranice, rijeke, kućerke, bregove i sl. No, poveznica, postoji.
Mangelos, svojedobno i ravnatelj Galerije suvremene umjetnosti, a prije toga Galerije primitivne umjetnosti, kako su se tada zvale, bio je među prvima koji je promovirao i prepoznao rad Ivana Rabuzina. Mangelosov je otac, pri tom, samouki umjetnik Ilija Bosilj Bašičević. Povezanosti između Mangelosa i Rabuzina prisjetila sam se čitajući knjigu, netom izdanu, koju mi je poslao višegodišnji ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Vladimir Crnković. Knjigu "Hommage à Rabuzin" izdalo je Kajkavsko spravišče, i svjedoči o višegodišnjoj povezanosti umjetnika i povjesničara umjetnosti počevši od 1968., godine kada su se upoznali.
O umjetnosti sam počela pisati krajem devedesetih, a moram priznati da naivnu umjetnost dugi niz godina nisam uzimala u obzir. Nije pomoglo niti da su npr. pohvalno o Rabuzinovom radu pisali oni ljudi čijem odabiru beskrajno vjerujem, Vera Horvat Pintarić i Radovan Ivančević. Vjerujem da je to zato što je na sceni tada vladala poplava umjetnosti objedinjena pod nazivom Čudo hrvatske naive, mješavina populizma i kiča, pa se bilo teško probiti. A jedino je uistinu naivno u čitavoj priči bilo to što su pokušali tumačiti da je baš svaki naivni umjetnik s hrvatskog sela pravo čudo.
Poznavanje naivne umjetnosti morala sam, dakle, nadoknaditi s godinama, pomoglo mi je svakako i Crnkovićevo tumačenje naive. I on sam piše da se kao mladić više interesirao za druge pravce umjetnosti, tek postepeno za naivu.
Radna etika
Za knjigu bi se teško moglo reći da je napisana bez lažne skromnosti, jer poprilično jasno ističe svoju ulogu u prezentaciji naive. No, riječ je uistinu o velikom stručnjaku za Rabuzinov opus, osobi koja zna o čemu piše. Knjiga je, dakle, nezaobilazno štivo za ljubitelje Rabuzinova rada, ona postavlja temelje. Crnković je pisao mnoge tekstove o ovom umjetniku, pune četiri je godine radio na Rabuzinovu zborniku, a otkupio je i mnoga njegova djela za muzej kojemu je bio na čelu.
Ima nekoliko ključnih rečenica u knjizi, koje sumiraju opus naivnog umjetnika, jedna je od njih da se "bogatstvo Rabuzinova kolorita očituje u uporabi malog broja boja, no s izuzetno velikom skalom njihovih nijansi", najčešće je riječ o zelenoj, a druga da je ovaj umjetnik u jednom trenutku "shvatio kako ne treba naslikati sliku koja će sličiti realitetu, već onu koja će živjeti svojim autonomnim životom". Upravo je tu pripomogao spomenuti Mangelos.
Naime, ovaj samouki umjetnik počeo se umjetnošću baviti 1944. godine. Pedesetih godina odnio je radove Mangelosu koji ga je uputio da nadalje slika u pravcu stiliziranih formi, nabijenih simbolikom, u kojima je, primjerice, cvijet veći od kuće i slično. Izlagao je te forme u Galeriji primitivnih umjetnosti, u pariškoj Mona Lisi, a izložbu mu je svojedobno priredila i Gorgona.
Vrijedno je i Crnkovićevo prisjećanje na Rabuzinovu radnu etiku, kako je u iznimno kratkom roku, zadanom za bitnu izložbu, uspio naslikati neke slike koja se i danas smatraju remek-djelima.