Gospođa dr. Katarina Nina Simončič je mlada docentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji educira i usavršava buduće modne stiliste, modne dizajnere, stvaratelje nove odjeće, kostimografe, prizvođače tkanina, modne kritičare, analitičare i povjesničare odijevanja, kroničare modnih trendova i brendova. Prošle je godine objavila izvrsnu knjigu, koja nije samo udžbenik, s naslovom: “Kultura odijevanja u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće”. Nina Simončič je iznimno komunikativna osoba, vrlo stručna i kompetentna, prepuna znanja o tom čudesnom društvenom fenomenu - modi.
Ljeto je. Žene, a i muškarci odijevaju laganiju odjeću, u zadnji čas skidaju suvišne kilograme. Odjećom i modnim detaljima pokazuju svoju ljepotu.
- Svakog ljeta je tako. Nastaje panika pred odlazak na plaže i bazene. No odijevanje nije samo ljetna pojava, a moda je puno kompleksnija od pronalaženja odgovarajućeg kupaćeg kostima. U načelu, uvijek je privlačnije ono što je pokriveno nego ono što je otkriveno.
Vrsno ste se pripremili za svoj posao: završili ste dva fakulteta...
- Jesam. Povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu i Tekstilno-tehnološki fakultet, na kojem sada podučavam, uz niz sjajnih kolega profesora, mlade talente. Predajem povijest tekstila i odjeće, Povijest odijevanja, Modu 20 stoljeća, Suvremenu modu, Prapovijest...
‘Kultura odijevanja’ je vaša knjiga. Radi li se zaista o kulturi ili o svakodnevnoj potrebi pa potom i navici, odijevanja?
- Funkcija je primarna, tako govori slavni Roland Barthes. Iskonska je potreba odijevanja kao - zaštite tijela. S vremenom odijevanje dobiva puno slojevitija značenja. Odjeća počinje označavati onoga koji ju nosi, pokazuje nam njegov društveni status pa i klasnu distinkciju. S vremenom i bogatstvo pa i ukus subjekta. Na primjer, na dvoru Louisa XVI. njegovi istomošljenici nose, svi, isti specifičan haljetak plave boje koji se zvao ‘justacorps’. Ostali, koji nisu najbliži kralju, nose druge boje, ružičastu, na primjer.
Muškarci?
- Da, muškarci. Moram vam reći da su se tijekom prošlih stoljeća muškarci mnogo više kitili odjećom i bojama pa i nakitom nego žene. Tek zadnja dva stoljeća žene postaju glavni subjekti mode i modnih promjena.
Kultura?
- Da, vaše pitanje, da li je odijevanje kultura ili potreba? Odijevanje zaista postaje, tijekom milenija i mnogih stoljeća, dijelom kulture. Znate, u povijesti mode dogodile su se dvije vrlo značajne stvari...
Samo dvije?
- U gruboj podjeli povijesti mode od devetog stoljeća do danas, da - samo dvije. Prvi je trenutak u 14. stoljeću kada odijevanje, prvi put u europskom kontekstu, dobiva naziv La mode. I počinje se razlikovati od grada do grada. Razni gradovi, razni stilovi odjeće. To je dakle - moda. To se pojavljuje u Italiji. 14. stoljeće. Počinje se razlikovati muška odjeća od ženske odjeće pa muškarac oblači kratki haljetak i otkriva svoje - noge. Prije toga muškarci nose tuniku, nalik onoj ženskoj. U doba romanike i gotike, kao i u Istočnom Rimskom Carstvu, u Bizantu, muškarci i žene su bili gotovo identično odjeveni. Zatim se odjeća počinje intenzivnije mijenjati, javljaju se ‘modni noviteti’. Time se pokazuje financijska moć. Na primjer, za gornji raskošni muški haljetak od baršuna, u Firenci 14. stoljeća, bilo je potrebno platiti iznos jednak šestomjesečnom prihodu jednog - kneza. To je bilo grdno skupo.
Odjeća postaje kompliciranija?
- Da. Konstrukcija odjeće je sve zahtjevnija. Ranije su se nosile jednostavne tunike. No sad se javlja ideja da odjeća treba prianjati uz tijelo. Počinje se - krojiti. Za spomenuti gornji haljetak trebalo je 35 krojnih dijelova. Tunika je imala samo 4 krojna dijela. Zatim, ispod tog haljetka je košulja, koja čuva tu gornju skupocjenu halju, jer tijelo se prlja, svakodnevno. Na košulju se oblači prsluk, pa haljetak i onda kaput.
Antika, rimsko i grčko doba bilo je puno jednostavnije.
- Tada se tijelo tek omatalo tkaninom. Količina slojeva i nabora te tkanine koja je omatala tijelo pokazivali su društveni status. Jedna rimska toga imala je od 15 do 30 metara tkanine! Rimski govornici su ispod toge imali golo tijelo. Oblačili su ih, to jest omatali, pomoćnici. Nisu mogli sami.
Drugi važan trenutak u povijesti odijevanja?
- To je 19. stoljeće. Industrijska revolucija, tehnološki napredak. Počinje serijska proizvodnja odjevnih predmeta, i to u raznim veličinama. Tako proizvedena odjeća postaje dostupna svim društvenim slojevima. Prije toga moda je bila namijenjena samo višim društvenim staležima. Sada se i sluškinje počinju modno odijevati, odlaze na usavršavanje u krojenju i šivanju u Pariz, London i Beč. Vraćaju se bolje odjevene od svojih gospodarica.
Napisali ste rad ‘Clothing Object As A Work Of Art’. Odjeća može biti umjetničko djelo?
- Odjeća može biti umjetničko djelo i može takvim biti prikazana u muzajskom prostoru. Velike modne revije znaju završavati jednim odjevnim predmetom koji je, zapravo, ‘show piece’ - nositelj ideje, kreativne snage modnog dizajnera, komad koji nije namijenjen tržištu, već funkcionira kao sukus svih stvaralačkih dostignuća kolekcije koja je prikazana na reviji. To može biti umjetničko djelo. Uostalom, ima u svijetu, posebno u Europi, dosta muzeja mode koji prikazuju odjevni predmet kao - umjetnost. Jasno, malo modnih objekata dostiže tu vrijednost, ali ima ih.
Ljudsko tijelo nije uvijek savršeno proporcionalno i skladno, naprotiv.
- Točno. Zato ljudi vježbaju, trče, dižu utege, ne jedu, mršave, pate i - vesele se kad uspiju. No modni kreatori, dizajneri, stilisti, kako god ih mi zvali, imaju rješenja i za to. Tijelom se može manipulirati putem krojeva i umetaka. To se i prije radilo, ne samo danas. Idealne proporcije ljudskog tijela mogu se postići odjećom, i obućom. U razdoblju rokokoa su umetnutim košaricama bili naglašavani ženski bokovi. Zatim ‘Cul de Paris’, ‘pariška stražnjica’ uveličavala je i isticala ‘stranu B’ kod žena... I danas se takvim odjevnim umetcima može pospješiti privlačan izgled žene, a i muškarca... Povijest i sadašnjost odijevanja, mode je tako zanimljiva, fascinantna...