- Imala je uvijek uspravnu glavu i gledala je ravno. Nije znala pravo ni hrvatski, ali nije ju to smetalo da ne bude kategorična i ne reče rečenicu kao zapovijed. Najveći dio žena koje su studirale i završile arhitekturu nikad nisu bile na gradilištu niti su se snašle i savladale sve poteškoće koje struka na gradilištu nosi. Naša struka zahtijeva neku tvrdu upornost, hrabrost. Koja će se žena popeti na skelu? Nijedna. Ali Zoja je. Penjala se gdje god je trebalo na skelu - ovako se Bruno Milić, u duhu vremena, prisjećao arhitektice Zoje Dumengjić. Ona je i jedina žena koja je zastupljena u poznatoj knjizi Tomislava Premerla o međuratnoj arhitekturi, ostalo su sve muški arhitekti.
Iako se u medijima, tek u crticama, spominjala 1995., kad joj je uručena za životno djelo ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....