U Radničkoj galeriji izložena su djela kipara mlađe generacije Maka Melchera pod nazivom “Atelier 07” iz serije “Kiparska platna”. Melcher je pripadnik generacije kipara rođene osamdesetih koja je promijenila pogled na ovaj tradicionalan umjetnički medij i postavila nove temelje suvremenog kiparstva kod nas.
Radovi ovog umjetnika nastaju u galeriji: izradi tlocrt i dimenzije izlagačkog prostora te skice pa realizira rad direktno u samom prostoru, a nakon što izložba završi oni nestaju, umjetnik ih ponovno pretvara u glinu i stvara novo djelo. Ovaj je proces, kaže mi, djelomice uvjetovan i nuždom: “Bio sam primoran tako raditi jer nemam vlastiti atelje, a stvaram u velikim dimenzijama.
Tri tone gline
Hoće li mijenjati način rada kada dobije atelje? “Ne vjerujem. To me je odredilo na neko vrijeme.”
Ne smeta mu netrajnost rada, pitam ga zapravo isto pitanje kao i ulične umjetnike, ne zanima ga pojam umjetnost za vječnost? “Ne, ne smeta mi. Znam da slijedi novi rad. A za mene je svaki moj novi, idući rad, bolji od prethodnog, razvijam se dalje svaki put ispočetka. A kada mnogo radiš, akumulira se i previše radova. Čemu?”
Rad se sastoji od toga da je na drvenu konstrukciju obješeno jutino platno, preko kojega je nanesena glina. Teško je predvidjeti kako će se glina razvijati, sušenjem dolazi do promjena boje, oblika, kompozicije, dolazi do pucanja površine, ukrućivanja pojedinih dijelova, nastaju novi odnosi unutar djela, i ovaj je element spontanosti, nepredvidljivosti, vrlo važan u njegovom radu. Kao i materijal: “Nabavio sam glinu iz Zagorja, nekih tri tone, koja se nalazi deponirana po nekoliko lokacija u Zagrebu, kod moje rodbine i kod prijatelja. Sušim je nakon rada, recikliram ponovno i stvaram novi rad.”
Njegovi radovi pružaju odmak od vizualnog bombardiranja svakodnevnice, od šarenila kakvo vlada i kod dijela kolega njegove generacije, imaju meditativnu notu, nose fizički osjećaj, kao da pružaju utočište: “Ta je meditativna nota svakako nešto što želim pokazati, no ne na svjesnoj razini. To je, naprosto, nešto što dolazi iz mene. Radim radi sebe, svog zadovoljstva, no imam taj jedan unutarnji mir i želim ga materijalizirati, prenijeti na druge.” Kod promatrača želi probuditi emocije, asocijacije, potaknuti ga na razmišljanje.
Rad je apstraktan mada u oblikovnom smislu djelomice podsjeća na draperije kakve su se našle na kipovima Michelangela, ili, kasnije baroknih svetaca: “Tema draperije jedna je od tema koje me trenutno najviše interesiraju u povijesti umjetnosti”, kaže. Skulpture, doslovce, žive svoj život: jednom je ugledao zelenu travku koja je izrasla iz njegova rada.
Prvi su njegovi radovi bili geometrijski, sada su više organički. Izložba u Radničkoj galeriji njegov je do sada najveći iskorak u prostor, u treću dimenziju, rad se nalazi nasred galerijskog prostora. Radio je, prethodno, reljefe, koji su i fizički bili vrlo teški: primjerice, rad koji smo mogli gledati na Trijenalu kiparstva u Gliptoteci HAZU imao je 600 kilograma. Na nedavnoj izložbi “Materičnost u hrvatskoj umjetnosti”, on je bio jedini kipar koji je izlagao uz slikare, izlagao je i na Salonu mladih u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, na kojemu je i nagrađen.
Upoznali smo ga kada je izložio 700 skulptura razasutih ličinki po tlu i veliki crveni trosjed, usred toga svega, za odmor, u Galeriji Vladimir Buzančić. “Da, dio gline u novim radovima još seže od tada, recikliram je.”
Treća dimenzija
Studirao je kod Mire Vuce, svojedobno pripadnika Biafre. Koliko ga je to odredilo? “Bilo je utjecaja, moj je diplomski rad vezan uz temu afričke djece. Miro Vuco je osebujan, dozvolit će vam da se razvijate kako želite. Možda ne bi bio dobar za nekog koga treba usmjeravati, meni je bio odličan, ja sam točno znao što želim.”
I izgleda mi nekako sigurno u to što radi, da je to to, kada je riječ o kiparstvu: “Zapravo, nije to ona klasična priča da sam još od malih nogu znao što ću raditi. Mi smo iz Mostara, moj otac Zlatko Melcher je slikar, predavao je na Širokom Brijegu, studirao u Sarajevu. Ima nekih sličnosti, minimalizam, enformel. Naravno da je utjecalo na mene kada sam ga gledao kako stvara na dnevnoj bazi. No, ja sam znao da me zanima iskorak u treću dimenziju, i u kiparstvo.”
Koji su mu uzori? “Anish Kapoor, Modigliani, Brancusi, Rothko... ta čistoća u umjetnosti, to me interesira”. I upravo autor predgovora Feđa Gavrilović vidi i strukture Glihinih gromača, i oporu teksturu enformela u ovim radovima, ali i sličnu estetiku kakvu je imala instalacija “Uznesenje Anisha Kapoora”, ostvarena 2011. u venecijanskoj crkvi San Giorgio Maggiore, koja se sastojala od uskog stupa dima, koji se vijugavo penjao do polukugle kupole”.