Ivan Prtenjak

‘Kuću pokraj mora u Tunisu koja je dobila međunarodnu nagradu skicirao sam na samoj plaži‘

Ivan Prtenjak, dobitnik Nagrade za životno djelo
 Marko Todorov
Razgovor s dobitnikom nagrade za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata

Arhitekt Ivan Prtenjak, osamdeset jedna mu je godina, upravo je dobio nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za životno djelo. Živi već više od pola stoljeća u Bruxellesu pa zbog pandemije nije mogao doći na dodjelu, no nagrada mu, kaže, puno znači. I kao priznanje domaće struke i zato što nagrada nosi ime velikog arhitekta Viktora Kovačića. Osim zbog pandemije, u belgijskoj prijestolnici ostaje i zbog nekoliko projekata kojima je trenutačno zaokupljen.
Prtenjak je studij arhitekture završio 1965. u Zagrebu, gdje je potom radio na Institutu za povijest umjetnosti, a od 1968. djeluje u Bruxellesu. Radio je u svojoj dugogodišnjoj karijeri na urbanističkim planovima Bruxellesa, projektirao naselja sa socijalnim stanovima u Belgiji, turističke i stambene građevine u Tunisu i Saudijskoj Arabiji, zgradu belgijske kompanije za telekomunikacije u Monsu. Istodobno je djelovao na dubrovačkom području, autor je među ostalim crkve sv. Petra na Boninovu, preuređenja unutrašnjosti dubrovačke katedrale i muzeja u dominikanskome samostanu te preuređenja muzeja Rupe i tvrđave Revelin, da nabrojimo samo neke od projekata.

Mladić koji obećaje
Upoznala sam ga prije desetak godina prilikom njegova rada na Galeriji Šimun u Dubravama pokraj Brčkog. Riječ je o galeriji za koju je umjetnine, djela poznatih hrvatskih slikara i kipara, od Bukovca do Meštrovića, sakupljao fra Stjepan Pavić, a koju je Prtenjak oblikovao minimalistički, no upečatljivo. O svemu smo razgovarali dok smo se iz Zagreba vozili prema Brčkom, Prtenjak, Željka Čorak i ja. Bila je to jedna od ugodnijih vožnji, razgovor isključivo o umjetnosti.
No, od mnogih svojih radova tijekom dugogodišnje karijere Prtenjak će izdvojiti dva koja su po njegovu mišljenju najvažnija. Naime, u obrazloženju dodjele nagrade UHA-e među ostalim, piše: “...distanca između bijelih kupola tuniske Kuće pokraj mora i kamenih terasa dubrovačke Crkve iznad mora, prema riječima samog arhitekta njegova dva najznačajnija rada, na mentalnoj mapi Mediterana postaje fluentno savladiva.”
Na početku našeg razgovora za Globus, arhitekt je, dakle, u Bruxellesu, a mi u Zagrebu, pitamo ga zašto ova dva rada smatra najvažnijima u svojem opusu. Ddio odgovora arhitekt je pisao rukom, a dio smo razgovarali telefonski. Na pitanje o najvažnijim radovima odgovara: “Riječ je o dvije kuće koje su značajno promijenile moju poziciju na međunarodnoj sceni. Od mladog arhitekta koji obećava, od mladog kreatora koji radi inventivne projekte i donosi neočekivana rješenja, postao sam međunarodno ime, a moje su građevine ušle u anale europske i svjetske arhitekture. Od arhitekta koji je do tada bio umjetnik u modi, postao sam međunarodno prepoznatljiv.”

Royal Institute
Crkva svetog Petra je bila kroz nacrte i fotografije pokazana i na izložbi koju je organizirala RIBA, Royal Institute of British Architects u Londonu. “Ja sam izlagao na poziv Ivora Richardsa, koji je predavao modernu arhitekturu na sveučilištima u Walesu i u Oxfordu, a koji je govorio i o mojoj crkvi. Kod nas je Tonko Maroević pisao kako je najvažnije djelovanje u crkvi određeno djelovanjem svjetlosti. No, najbolji tekst ikad u Hrvatskoj o ovoj je crkvi napisala Željka Čorak, među ostalim o tome kako se čini kako je crkva oduvijek bila predviđena takva i na tom mjestu. To mi je veliki kompliment.” Pohvala je bilo još mnogo, u raznim fazama života. “No, možda i najdraža pohvala koju sam dobio u životu jest ona Paola Portoghesija, svojedobno direktora Venecijanskog bijenala i suosnivača Bijenala arhitekture, a glasila je: Našli smo arhitekta koji gradi moderno, a nije modernist. U toj su pohvali sadržani i moderna arhitektura kao kreativna umjetnost s jedne strane, i tvrda moderna arhitektura s druge.”
Ivan Prtenjak rođen je u lipnju 1939. u Plaviću, naselju s niti dvjestotinjak duša, u Hrvatskom zagorju. Našeg sugovornika pitamo koliko ga je odredilo djetinjstvo u tom kraju i je li od malih nogu znao da želi biti arhitekt. “Još od ranog sam djetinjstva bio uronjen u arhitekturu. Moj je otac za mene bio arhitekt. Divio sam se kako je oblikovao, sve što je za nas trebalo, iz velikih nacrta koje je dobivao od mamine tetke koja je živjela pokraj Graza.” S ocem je često odlazio u barokni dvorac, Miljanu. “On je tamo znao među ostalim poslovima popravljati vrata. Želja mu je bila da kako-tako održava objekt, naročito aneks u kojemu je stanovala obitelj Jeger. Bili su veliki prijatelji i ja sam imao privilegiju gledati rokoko freske, koje su, istina, bile u jako lošem stanju. Naročito sam volio Pana koji svira frulu. Znao sam što ću biti kad odrastem: bit ću slikar. Kasnije me otac vodio u Veliki Tabor. Nakon što sam na brdu ugledao veliku utvrdu, bilo je to svojevrsno ‘ukazanje’. Ušli smo, potom, u dvorište, i vidio sam galeriju sa stupovima firentinske renesanse. Znao sam definitivno što ću postati. Rekao sam: Tata, ja ću biti arhitekt. Bilo je to 1946. godine”, govori naš sugovornik, koji je dakle već sa sedam godina znao svoje buduće zanimanje. No, treba dodati da je kasnije magistrirao na povijesti umjetnosti, a bavi se i likovnim aspektom stvaralaštva. Prije toga je studirao na Likovnoj akademiji, na studiju arhitekture kojeg je vodio Drago Ibler, a na poticaj Ivana Meštrovića.

image
Kuća pokraj mora
Ivan Prtenjak

Ovo su sjećanja Ivana Prtenjaka na studij koji je ostao zabilježen u povijesti: “Studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu proizašao je iz slavne Iblerove arhitektonske škole. Nakon velikog uspjeha na Svjetskoj izložbi u Parizu, Ivan Meštrović ga je postavio na čelo Odsjeka za umjetničku arhitekturu kako se tada zvalo. Taj naziv je donio čitav jedan revolucionaran program, arhitekt nije više bio samo graditelj već i umjetnik. Škola je bila protuteža Tehničkom fakultetu na kojem su tada školovani arhitekti. Ta škola nije ušla u povijest samo zbog svojih učenika kao što su Drago Galić, Lavoslav Horvat, Stjepan Planić, Neven Šegić, Mladen Kauzlarić, već i zbog novog sistema obrazovanja.”
Naoko je paradoks da su upravo najznačajniji, spomenuti arhitekti bili i veliki arhitektonski tehničari. “No, oni su bili ‘uronjeni’ u svakodnevno građenje što iziskuje poznavanje materijala i metode rada na gradilištu. Tu su, uostalom, na terenu, vidjeli i socijalne probleme zidara i radnika. Bili su i napredno politički orijentirani. Nije slučajno da je Drago Ibler postao predsjednik ‘Zemlje’, pokreta mladih intelektualaca. No, nakon godinu dana Iblerova je škola zatvorena zbog ‘više sile’, odnosno, zbog političke sile.”

Sonet Željke Čorak
Ivan Prtenjak još od studija pokazuje izniman talent. Jedna od prvih kuća koju je projektirao bila je kuća Skočimiš u mjestu Suđurađ. “Bila je to prva kuća moderne arhitekture na Šipanu, čiji su vlasnici Željka Čorak i Zvonimir Mrkonjić. Bila je to i moja prva objavljena kuća, o njoj je pisao Tonko Maroević u časopisu ‘Arhitektura’. Ušla je i u izbor dvadeset najvažnijih kuća poratnih godina. To je i jedina kuća u Hrvatskoj koja ima svoj sonet, a napisala ga je Željka Čorak.”
Počinje graditi svoju karijeru lokalno, no ipak odlazi u Bruxelles. Tamo i danas živi, tamo je pronašao i svoju ljubav, suprugu Jacqueline, s kojom je već preko pola stoljeća. “Bio sam među prvim suradnicima Preloga i Instituta za povijest umjetnosti. Radi mojeg imena i ljubavi prema francuskoj i flamanskoj kulturi, znali su me zvati i Jean Jacques, prvo na studiju pa na Institutu. Zezali su me prvo da sam zaljubljen u Picassovu Jacqueline, potom u Jacqueline Kennedy. U jednom sam trenutku poželio promjenu i zamolio sam za neplaćeni dopust da odem u Francusku. Rekao sam im u šali da idem po svoju Jacqueline. I uistinu, zadnju večer u Parizu dogovarao sam se s jednom svojom prijateljicom, koja je rekla da će dovesti još nekoga. Nisam, isprva, bio sretan, želio sam da budemo nasamo, jer ta je prijateljica imala sjajan smisao za humor i bilo nam je zabavno. Nije mi se svidjela ideja da s nama bude netko nepoznat. No, došla je Jacqueline, studentica povijesti antike, a potom moderne umjetnosti. Šetali smo Parizom čitavu noć. I nastavilo smo šetati sljedećih pedeset šest godina.”
Njegov je prvi projekt u Belgiji transformacija stare farme u okolici Bruxellesa. No, ne zna točno gdje se nalazi ovaj rad. Kako govori, “Jacqueline je pronašla u mojem arhivu fotografiju vlasnice kako se igra sa svojim psom. Volio bih da mi se javi”.
U Bruxellesu je radio i mrtvačnicu, gdje prvi put primjenjuje motiv kupole u svojem radu. Gradio je poprilično u ovom gradu. “S kolegom sam radio idejni projekt u novoj četvrti zvanoj Manhattan. Taj je miesovski projekt izveden po našoj matrici i danas još tamo stoji. Nakon toga bio sam dio veće ekipe koja je razvijala u detalje Manhattan centar u Bruxellesu. Riječ je o golemom objektu u kojemu se nalaze biroi, hoteli, komercijalni centar, kino... Oblikovao sam i prvi panoramski lift u Europi. Danas je on skinut, no velika betonska kabina postoji još na vrhu glavne fasade.”
I danas stvara, u Aveniji Florida, što je luksuzni kvart u Bruxellesu, obnavlja jedan zaštićeni objekt s početka 20. stoljeća. “Promjene su minimalne, no dobio sam dozvolu prema vrtu podignuti razigranu staklenu fasadu, kroz koju u kuću ulazi sunce na četiri razine. Radim i za jednog poznatog kolekcionara, Franka, iz Bruxellesa, u ovom gradu, i na Šipanu”, govori Ivan Prtenjak.
Za kraj razgovora ostavljamo onaj dio opusa koji je ovaj arhitekt gradio u Africi. Najpoznatija je spomenuta Kuća pokraj mora koja je 1995. godine bila nominirana za prestižnu nagradu Agha Khan za arhitekturu. Riječ je ujedno i o jednom od najvećih međunarodnih priznanja domaćem arhitektu. Kuća je dio šireg turističkog naselja u Kelibiji “El Mansourah” nazvanog po plaži uz koju se nalazi, u neposrednoj blizini Cap Bona. Kaže se i da su to jedne od najljepših plaža na Mediteranu. Kuću pored mora arhitekt, koji tada još nije bio napunio trideset godina, skicirao je odmah, na licu mjesta, na samoj plaži. Bio je to kraj šezdesetih i Prtenjak je bio mlad i ambiciozan. Prije puta proučio je sve što se moglo o arapskoj arhitekturi, ali i lokacijama na kojima se treba graditi. Brzo su ga prepoznali kao stručnjaka i izdvojili.

Svake godine u Africi
“U Afriku sam došao preko Groupe Structures, najvećeg i najznačajnijeg urbanističko-arhitektonskog ureda u Belgiji, gdje sam došao preko Jacquesa Bosereta. U Afriku su iz Bruxellesa uz nas arhitekte išli i političari, investitori, urbanisti. Ja sam bio najmlađi član. U ambijentu kojeg su činili ta golema plaža s bijelim pijeskom, kamene stijene te vegetacija koja je tada bila netaknuta, nije bilo teško naći inspiraciju.” Predviđala se izgradnja samostalnih kuća, kuća u nizu, manjih vila te hotela, restorana i trgovina, no naš je sugovornik želio prije svega sačuvati izvornu prirodu. Zamislio je petnaest “otoka” zaokruženih vegetacijom u koje je uklopio prizemne kuće, a u pozadini hotele, restorane, trgovine, sportske objekte... Kuća pokraj mora suvremena je interpretacija tradicionalne arapske arhitekture, a kupole, govori nije bilo teško podići jer se boraveći u Africi susreo i s podatkom da “jedan tuniski zidar, s jednim radnikom, izgradi jednu kupolu za jedan dan”. Često je kasnije u svojim djelima koristio kupolu. Nažalost, većina je tog naselja danas zapuštena.
“To me jako pogodilo. No, postoji nada da se ipak obnovi. Saša Šimpraga o svemu priprema i publikaciju, u suradnji s kolegicama s Arhitektonskog fakulteta, koja će biti objavljena na više jezika.” U Tunis, kaže, povremeno odlazi, i tamo ima još suradnike s kojima je radio. “Mi smo tamo, zapravo, kao doma. Jacqueline je znala i držati predavanja o antiknoj umjetnosti. Nismo bili otkako se ne smije putovati, no inače smo svake godine u Africi.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. veljača 2023 00:30