"Zašto je sada zgrada žuta, u novom ogrtaču?", pitamo Sašu Randića, arhitekta koji vodi obnovu Meštrovićeva Umjetničkog paviljona, popularno zvanog Džamija, u Zagrebu.
- Da joj bude toplo - odgovara arhitekt u istom šaljivom tonu, pa nastavljamo ozbiljnije o temi novog, konceptualno osmišljenog omotača oko Doma hrvatskih likovnih umjetnika (HDLU).
- Žuta je boja izlazećeg sunca, što bi moglo simbolizirati toplinu koja će se dobiti nakon završetka novog projekta obnove, to je jedna blago žuta boja - dodaje Randić.
Naime, na panoima kojima je sada opasana zgrada ispisan je tekst glasovitog zagrebačkog arhitekta moderne i voditelja Gradskog građevinskog ureda Ivana Zemljaka iz 1938. godine na žutoj podlozi, u kojem se opisuju tehnički detalji nastanka zgrade koja se sad nalazi iza „zavjese”. Zemljak je kao voditelj ureda sudjelovao u izgradnji današnjeg HDLU-a, nakon čega je napisao tekst za Građevinski vjesnik.
S HDLU-a, na kojem je skela za obnovu, skinut je prijašnji rad "Aaaaaa" umjetnice Nore Turato, izložen u sklopu jubilarnog 60. Zagrebačkog salona.
Od danas pa do lipnja, kada se očekuje skidanje skele, na Džamiji će ostati novi rad Saše Randića. Raspona je 130 metara, ali na prvu, dok se ne priđe bliže, ne vidi se o čemu je riječ.
- Dom hrvatskih likovnih umjetnika jedna je od najdinamičnijih građevina novije hrvatske povijesti, koja je kroz razdoblje kraće od jednog stoljeća, od svog nastanka do danas, četiri puta mijenjala svoju namjenu i unutarnji oblik, što je fascinantan podatak, koliko se mogla prilagoditi raznim funkcijama, različitim institucionalnim, ideološkim i programskim okvirima, iako je zgrada izrazito fiksne forme i nije kroz povijest mijenjala svoj vanjski izgled - kaže Randić, koji ovu zgradu smatra jednom od najzanimljivijih u kontekstu Hrvatske, ali i šire.
Tekst Ivana Zemljaka na platnu pretvoren je u privremenu sliku arhitekture, u kojoj slova iscrtavaju vanjski plašt zgrade. Zemljak je u Zagrebu, primjerice, autor zgrade MUP-a u Savskoj cesti, vile Rebar, škola na Selskoj cesti i na Jordanovcu te drugih projekata. Ovom prigodom donosimo skraćenu verziju njegova teksta o paviljonu i metodama njegove gradnje između 1934. – 1938.
"Početne ideje Ivana Meštrovića o izgledu okruglog paviljona djelomično odstupaju od njegove konačne izvedbe, a najveća je razlika u tome što je građevina inicijalno zamišljena kao moderni tolos s nižim i otvorenim središnjim dijelom, a ne kao zatvoreni objekt. Izmjene su nastale u vrijeme gradnje, kad je suradnjom inženjera i arhitekata predloženo novo rješenje, odnosno natkrivanje središnjeg prostora armiranobetonskom kupolom s umetnutim staklenim prizmama. Iako važnih građevinskih dosega, ta je kupola (promjera 19 m i debljine 6 cm) kompromis umjetnikove ideje i građevinske razrade kojom je demonstrirano savladavanje građevinskih problema nastalih iz praktičnih potreba premošćivanja zdenaca i sabirnih kanala.", piše Zemljak.
Prvog prosinca 1938. posvećen je i otvoren, kako se prvo zvao, Dom likovnih umjetnosti Kralja Petra Velikog Oslobodioca, umjetnički paviljon. Kasnije će u NDH biti džamija s minaretima, pa Muzej revolucije, a u novije doba umjetnički paviljon HDLU.
"Zamisao Doma i njegov osnovni plan dao je Ivan Meštrović. Izrada tehničkih nacrta, elaborata, nadzor i obračun gradnje povjereni su Gradskom poglavarstvu, Odsjeku za općinske novogradnje u Zagrebu, a naročito je na razradi bio zaposlen arh. Harold Bilinić. Gradnjom se otpočelo 1936. godine. Razmjerno dugi rok građenja bio je prouzročen nedostatkom novčanih sredstava. Gradnja je financirana doprinosima Akcije za podizanje spomenika Kralju Petru I., Hrvatskog društva umjetnosti, općine grada Zagreba i Savske banovine", piše.
Zgrada je smještena u sredinu trga pa su time dobiveni lijepi i značajni pogledi iz pet ulica. "Novi je Dom umjetnosti u osi triju ulica: Račkoga, Beogradske i Zvonimirove, a izvan osi Boškovićeve i Radišine. Potonjem se nije moglo izbjeći, jer ulične osi nisu u skladu sa simetralama trga.", navodi.
Sondiranje terena, piše Zemljak dalje, pokazalo je slabo nosive gornje slojeve, pa se je, radi osjetljivosti konstrukcije, valjalo odlučiti za temeljenje na šljunku u dubini od oko 5,0 m. Zbog dubine ovog nosivog sloja došlo je u obzir fundiranje na pilotima ili betonskim zdencima. Visina zdenaca kreće se od 2,50 m do 4,15 m. Zbog glavnog sabirnog kanala koji prolazi sredinom ispod zgrade nastali su neki posebni slučajevi prenošenja tereta; na dva mjesta, gdje se nisu mogle razviti simetrične stope, moralo se provesti vezanje gredom ispod kanala.
"Sustav fundiranja pokazao se tehnički besprijekornim, a pritom ekonomičnim. Za temeljenje betonskih zdenaca utrošeno je 500 m3 betona, smjese 1:10. U smislu projekta morali su stupovi kolonade biti u cijelosti od kamena. Vanjski obodni zid morao je prema projektu biti također izvana zidan kamenom.", piše.
Glavne prostorije, a to su centralna i prstenasta dvorana, prekrivene su armiranobetonskim svodovima. Ovi različiti građevni i statički elementi dovedeni su u sklad na taj način da su sve stropne konstrukcije položene na sustav betonskih stupova koji stoje zasebno na bunarima.
"A sve ostalo obodno vanjsko i unutarnje kameno ziđe i ziđe od opeke, osim tambura na 1. katu, leži kao samonosno na betonskim temeljnim svodovima pomoću kojih se prenosi na zdence, neovisno o stropovima i armiranobetonskim dijelovima zgrade.", dodaje.
Armirano-betonski svodovi koji natkrivaju centralnu i prstenastu dvoranu izvedeni su radi rasvjete ovih prostorija sa staklenim prizmama. Primijenjen je, piše, novi proizvod s konveksnim rubom (proizvod Jugosolfak). Raspon prstenaste dvorane iznosi 8,25 m.
Eliptična kupola nad centralnom dvoranom izvedena je u jednom komadu s promjerom od 19,00 m i nadvišenjem od 4,90 m. Debljina stijene svoda jednaka je debljini staklenih prizmi, pa iznosi 5,7 cm po cijelom opsegu. Statički proračun proveden je prema Dischingeru.
"U gornjem dijelu kupole, gdje su uložena stakla, trebalo je armaturu prilagoditi smještanju prizmi, pa je tu armatura izvedena križno. Po našem znanju ova stakloarmiranobetonska kupola predstavlja najveću dosad izvedenu konstrukciju ove vrste u Europi."
Statičke proračune za sve ove konstrukcije izradili su i vodili nad njihovom izvedbom nadzor sa strane građevnog poduzeća ing. arh. N. Molnar, a sa strane građevne uprave ing. arh. Z. Kavurić. Kamen upotrijebljen za izgradnju pročelnih zidova potječe iz Pučišća na Braču. Kamen za unutarnje kamenarske radove, opločenje vestibula, stepenice i podove potječe: za zidove iz Splitske na Braču, a kamen za stepenice i podove iz "Šarene oklade". Ukupno je ugrađeno 2540 tona kamena.", piše.
Ulazeći sa sjeverozapadne strane, iz smjera ulice Račkoga, stupamo najprije u vestibul visok 7,70 m, iz kojega vodi izravan pristup u svaku prostornu jedinicu Doma. Sučelice ulazu vode vrata u centralnu okruglu dvoranu. Nad ulazom nalazi se reljef Kralja Petra I. izrađen od Ivana Meštrovića. Oblik je ove dvorane cilindar s promjerom od 19,0 m i kupolom elipsastog profila. Visina dvorane iznosi 16,75 m. U visini 7,70 m, uz cijeli obod, nalazi se balkon. Ovu dvoranu opasuje u prizemlju, kao kuloar, kružna dvorana široka 5,05 m, vezana sa središnjom dvoranom vratima i izravno pristupna iz vestibula s dva kraja. U mezaninu, koji također opasuje srednju dvoranu, nalazi se dvorana za sjednice, ujedno čitaonica, ured, stan pazikuće i zahodi. Nastavivši uspon stepenicama, dolazimo na prvi kat, u prstenastu dvoranu široku 8,25 m, koja poput prstena obuhvaća centralnu dvoranu. Iz nje vode troja vrata na balkon širok 3,75 m koji strši u srednju dvoranu i ide duž cijeloga njezina oboda.
Suradnice na projektu obnove su, uz Randića, Sanja Ipšić-Randić, Klara Gazda i Barbara Horvatić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....