Na dan uoči Velike Gospe, udruga Cro Unum, kojom predsjedava bivši ministar znanosti Dragan Primorac, poklonila je Šibenskoj županiji tri i pol metara visoki kip Gospe s malim Isusom, djelo kipara Krune Bošnjaka i Vene Jerkovića. Kip se nalazi uz rub parkinga odmorišta na autoputu, nedaleko od Skradina, uz sami kanjon Krke, na uzvisini s koje puca čudesan pogled na riječni kanjon i Prokljansko jezero. Udruga koja ga je financirala poklonila ga je sada pripadajućoj dijecezi, o čemu su dan nakon blagdana izvijestile i sve novine.
Znak UNESCO-a
Samo po sebi to i ne bi bilo čudno da nema jedne neobičnosti. Naime, isti taj kip autora Bošnjaka i Jerkovića na stijeni iznad Krke nalazi se već pune dvije godine, na isti dan uoči Vele Gospe isti su ga ljudi otvorili i blagoslovili još 2009., a kad prema Šibeniku putujete iz pravca Zagreba, na umjetnički značajan kip već vas godinu dana upozorava i smeđi informativni znak. A taj znak, isti onakav kakvim se duž Jadrana označavaju UNESCO-ve jezgre, katedrale i nacionalni parkovi, ono je što u cijeloj priči oko Gospe od puta i najviše muti vodu.
Krajputaška sakralna plastika ne mora nužno biti najveće umjetničke vrijednosti. Diljem sjeverne i južne Hrvatske uz seoske i gradske ceste, staze i kale postoji obilje kapelica, raspela i Gospi građenih za molitvu i zaštitu putnika. Najveći dio njih umjetnički je malo vrijedan, ali pridonosi kulturnom ozračju i čini dio tradicijske kulture. Kip Jerkovića i Bošnjaka umjetnički je malo vrijedan, osrednji figurativni kip koji se od takve pučke plastike razlikuje jedino proporcijama, premda i takve grandiozne proporcije u skradinskom slučaju gube bitku s velebnošću kanjona pa se Gospe s Isusom iznad Krke doima poput vrtnog patuljka. Da su ljudi iz Cro Unuma samo ostavili kip kao mjesto molitve putnika, shvatili bismo to kao dobrodušno priprostu gestu pučke pobožnosti. No, predstavljati Bošnjakov i Jerkovićev rad kao značajan umjetnički doprinos i označavati ga kao znamenitost na koju treba upozoravati turiste, čin je provincijske pretencioznosti koji Hrvatsku pokazuje kao zemlju slabog ukusa i bijedne kulture javne plastike. Što je ona - uzgred rečeno - u međuvremenu i postala.
Nepopularni kipovi
Trometarska (doslovno) Vela Gospe predana je u ruke biskupa Ivasa upravo u tjednu kad se u Zagrebu ne stišava kontroverza oko ciklusa kipova kravata koje je na više lokacija u Zagrebu postavila Academia Cravatica, udruga za promoviranje brenda hrvatske kravate vlasnički povezana s jednim proizvođačem kravata. Koliki je kaos u hrvatskoj politici javne skulpturalne plastike pokazuju i osječki slučajevi Starčevićeva spomenika, makarski Tuđman koji poput zbunjenog nevježe strši među šugamanima na plaži, ali i niz problematičnih i nepopularnih kipova velikana ( Marulića, Radića, Gaja, Tesle…) koji su u zadnjih deset godina osvojili središnji Zagreb. Točku na i te spomeničke kaulerpe taksifolije stavit će Split, gdje Kerum najavljuje invaziju ideoloških kipeka na Rivu sa čak tri pravca. Ukratko, kako je došlo kod nas, kad ti netko spomene kip već se hvataš za nosnice, jer tu mora da smrdi.
Naravno - nisu svi ovi slučajevi isti. U Osijeku i Splitu, nagrizanje javnih prostora kipovima prošlo je regularnu proceduru i legalistički nesporno, ali je sporno u svakom drugom smislu: i zbog nekonzultiranja struke, i zbog kompetencije onih koji su odluke donosili, i zbog voluntarističkog ponašanja politike. U zagrebačkom i skradinskom slučaju stvarne procedure nije ni bilo: umjesto toga, našla se eto dobronamjerna udruga kojoj se prohtjelo unaprijediti naš krajobraz, pa se eto napenalila na glavne gradske trgove i ulice, ili na kanjon u nacionalnom parku.
Sjajna tradicija
Sve to skupa ne bi bilo toliko žalosno da nismo zemlja koja ima sjajnu tradiciju javne skulpture. U neka “nenarodna” vremena hrvatsku su spomeničku i javnu skulpturu, radili neki ozbiljni autori kao Džamonja, Bakić ili Bogdanović, po formi je ta plastike bila posve neprovincijalna, a prostoru se pristupalo ozbiljno. Rekonzervatizacija javnog ukusa, krah “jake države” i oseka kulturne politike stvorili su u međuvremenu prostor koji su ispunili mediokriteti. Ljudi koji u normalnim okolnostima svojim talentom nikad ne bi dobili priliku da se domognu glavne ulice, odjednom su uletjeli u prostor stvoren deficitom vizualne politike, i preko kojekakvih dobronamjernih udruženja, preko političkih klijentizama i ideološke laske osvajaju gradove i značajne prostore. U hrvatskom kiparskom slučaju, doista se treba bojati Danajaca i kad darove nose, jer postoje prostori, urbana i simbolička čvorišta gdje je katkad bolje da bude i ništa, nego (takvo) nešto.