StoryEditor
IVA KOERBLER

Kustosica 55. zagrebačkog salona: ‘Nije nam bila bitna zvučnost imena, već je li rad autentičan‘

Večeras se u Tehničkom muzeju otvara 55. Zagrebački salon, izložba suvremenog stvaralaštva s dugogodišnjom tradicijom
 Iva Koerbler
 Dragan Matić/Cropix

Večeras se u Tehničkom muzeju otvara 55. Zagrebački salon, izložba suvremenog stvaralaštva s dugogodišnjom tradicijom čije je ovogodišnje izdanje posvećeno primijenjenim umjetnostima i dizajnu. U organizaciji ULUPUH-a Salon će predstaviti 133 autora i grupa autora te 250 radova koje je odabrao žiri, uz pedesetak pozvanih, a središnju temu Salona pod nazivom “Puls Trenutka ili što vas pokreće” osmislila je Iva Körbler, kustosica i autorica koncepcije.

Tema ovogodišnjeg Salona je "Puls trenutka ili što vas pokreće". Možete li pojasniti koja vam je bila ideja pri izboru te teme?

- Kako je Salon ipak trogodišnja smotra recentnih radova na području primijenjene umjetnosti i dizajna, koji obuhvaća grafički i produkt dizajn, smatrala sam da to nije mjesto i prigoda za forsiranje bilo kakvih uskih, specifičnih kustoskih koncepcija i nametanja umjetnicima svojih osobnih viđenja ili svjetonazora.

Prateći neke ranije salone svih vrsta, ali i druge bijenalne ili trijenalne izložbe toga tipa kod nas, imala sam povratnu informaciju kako zbog previše uskih kustoskih koncepcija mnogi kvalitetni umjetnici ne uđu u izbor ili njihovi radovi ne korespondiraju s idejom kustosa. Trijenalna revijska izložba ovakvog tipa ne smije si dopustiti previše uska filozofsko-teorijska viđenja. Stoga mi se intuitivno nametnulo kako treba zadati jednu široku temu koja je istovremeno aktualna, poticajna i rezonira s trenutkom sadašnjosti u kojemu živimo, i u kojoj će se svi umjetnici moći prepoznati.

Ovogodišnji Salon posvećen je primijenjenoj umjetnosti i dizajnu. Koji su trendovi s obzirom na pristigle radove?

- Čini mi se da smo konačno kroz presjek nekoliko generacija umjetnika prerasli forsiranje nekih trendova što se tiče stila i morfologije ili kopiranja vanjskih trendova. To se posebno vidi u grafičkom i produkt dizajnu gdje se može dosta dobro prepoznati rukopis pojedinih autora koji su se već ozbiljno etablirali i na međunarodnoj sceni. Osobno mi je najdraže kada vidim da pojedini umjetnik ima svoj čvrsto formulirani stil i pečat na koji ne utječu bilo kakvi trendovi.

Koji su vam bili kriteriji pri selekciji radova?

- Idealna je situacija bila da umjetnik napiše dobar opis svojeg koncepta, odnosno, odgovora na temu Salona i preda jednako tako dobar rad ili radove, iako čak nisam niti tražila da pišu svoju interpretaciju moje teme Salona. Ali, mnogi su umjetnici osjetili da imaju što reći na tu temu pa su se u opisima radova u prijavnici fenomenalno raspisali. Nismo se u žiriranju rukovodili zvučnošću imena pojedinih umjetnika, već samo time koliko je rad dobar i autentičan. Na žalost, neki su umjetnici napisali odlične male eseje na temu toga što ih pokreće u stvaranju i kako percipiraju stvarnost s obzirom na nedavni potres, koronu i nemogućnost plasmana i prodaje svojih djela, ali radovi nisu uvijek kvalitativno korespondirali s time. Na žalost, morali smo takve neke radove ostaviti sa strane.

Koje biste autore izdvojili kao nove nade koje treba pratiti i čime se bave?

- Uvijek je osjetljivo ako izdvojite u tako velikoj masi primljenih i pozvanih umjetnika neka imena, a druga ostavite po strani. Nije niti fer prema drugima. Reći ću samo da sam oduševljena hrvatskim produkt dizajnom koji nam kronično nedostaje, i da bi dizajnerske timove poput Grupe, Prostorie i Regular company trebalo posebno pratiti i subvencionirati od države na sve moguće načine jer rade svjetski dizajn na zasadima i tradiciji hrvatskog dizajna pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina na najbolji mogući način.

Na ovom Salonu nisam ovaj put uopće forsirala i pozivala ilustratore jer nam se taman preklapa termin izložbi s Bijenalom ilustracije koji rade kolegice u Klovićevim dvorima, tako da će kod nas u Tehničkom muzeju biti svega par ilustratora. Pozvala sam na Salon dizajnera i tipotekta Ranka Novaka iz Ljubljane, kojeg ne treba posebno predstavljati, zatim međunarodno afirmiranu grafičku dizajnericu Dalidu Karić-Hadžiahmetović iz Sarajeva, redovnu profesoricu na ALU u Sarajevu na Odsjeku grafičkog dizajna, i umjetnicu Jelenu Blečić iz Beograda koja radi grafički, produkt dizajn, skulpture i nakit, i vrlo je cijenjena umjetnica izvan naših okvira te je do edavno također predavala na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, prije nego što se odlučila za samostalnu karijeru.

Kako vidite današnju dizajnersku scenu u Hrvatskoj?

- Rekla bih s dosta velikom sigurnošću da je ona velika, brojna, raznovrsna i kvalitetna. Od grafičkog dizajna svih vrsta do produkt dizajna koji se sve više nameće po važnosti. Postoji velika generacijski šarolika scena grafičkog dizajna sa zvijezdama dizajnerima koji polako prepuštaju mjesto mlađima. Posebno mi se dopada što mnogi naši grafički dizajneri imaju osviještenu važnost tipografije i bave se grafičkim dizajnom na način tipotekata i tipografa, nečega što su kod nas razvijali Mihajlo Arsovski ili Ranko Novak još prije mnogo godina. A opet, ima kiča i pretjerivanja i kod dizajna ambalaže za industrijske proizvode, ali to je posljedica onog fenomena kad vam se klijent miješa u dizajnersku koncepciju, a vama kao dizajnerima treba posao pa trpite "kreativne" sugestije klijenta na svoju štetu.

Pripremali ste Salon u vrijeme korona krize. Jeste li uopće mislili da će se Salon i otvoriti i kako su izgledale pripreme?

- Bilo je vrlo neizvjesno još na početku svibnja kada je već debelo trebalo raspisati natječaj. Zato smo i toliko kasnili. Izašli smo umjetnicima u susret time što smo ove godine ukinuli kotizaciju za predaju radova. Time je Salon izgubio lijepi budžet, zato neće na otvorenju biti pića ili cateringa, smanjen nam je jako fond i za nagrade umjetnicima, ali smatrali smo na razini Upravnog odbora ULUPUH-a i tima koji je radio Salon da umjetnicima treba maksimalno financijski olakšati sudjelovanje na ovom kriznom Salonu.

S druge strane, nitko nije očekivao koronu i potres pa je tema Salona zadobila "u hodu" sasvim novo značenje i pokazala se odličnom za preludu stvarnost koja nas okružuje. No, u trenutku kada smo sredinom svibnja raspisali natječaj, počeli su nam stizati radovi u neočekivano velikom broju, kao da su umjetnici jedva dočekali da se ponovno aktiviraju nakon tromjesečne pauze.

Što ćemo na Salonu sve vidjeti i na što bi posebno trebali obratiti pažnju?

- Presjek radova obuhvaća teme i dizajn blizak djeci do dizajna koji je usko namijenjen odraslima. Neću o detaljima, neka to bude iznenađenje za otvorenje. Salon se održava na tri lokacije, u jednom lijepom prostoru u glavnoj zgradi Tehničkog muzeja gdje je smještena keramika, porculan i tekstil/moda, dok je grafički i produkt dizajn smješten u susjednoj hali 5 iza glavne zgrade. U tom prostoru su postavljena i dizajnerska rješenja muzejskih postava koja su iznenađujuće zastupljena na ovom Salonu, ali i ambijenti i instalacije koje svojim karakterom pripadaju pod koncept tzv. primijenjene umjetnosti. Nakit i satove sam smjestila u Galeriju ULUPUH u Ilici 13, s obzirom da su to vrijedni mali predmeti koje je jako teško nadgledati i čuvati u velikoj hali 5 ili dvorani Tehničkog muzeja.

Koji autori od etabliranih imena sudjeluju na ovogodišnjem Salonu i s kakvim radovima?

- Na Salonu sudjeluju vrlo zvučna i etablirana imena svih generacija, ali sigurno će se neki začuditi zašto neka razvikana ili poznata imena jednako tako nedostaju. Za to postoji više razloga: neki zaista nemaju radove s kojima su zadovoljni u zadnje tri godine pa su smatrali da nema smisla da nešto sad na brzinu rade za Salon i to poštujem. Neki su primadone koje je specijalno trebalo tetošiti i pozivati i moljakati da izlažu, što mi je dosta iritantno. Takve su situacije uvijek na koncu autogol za takve umjetnike. Neki su otvoreno rekli, kad su vidjeli tko su članovi žirija, da nema šanse da prođu tako strogi i "grozni" žiri pa nisu se htjeli prijaviti, što je istovremeno tužno i komično.

S druge strane, neki su umjetnici koji su sa mnom ranije surađivali i znali da jako volim i poštujem dijalog i "brainstorming" s umjetnicima te da nemam kustoski ego, otvoreno pitali za savjet koje bi radove iz nekih svojih serija ili ciklusa prijavili ili poslali kao moji pozvani autori, što je idealna situacija. Neki su opet automatizmom zbog poznanstva sa mnom poslali slike u akrilu ili ulju, misleći da ću na to zažmiriti, ali to je kao da na Trijenale grafike pošaljete skulpture radi prijateljstva sa selektorom ili kustosom. Moram pohvaliti jednu umjetnicu koja je htjela predati crteže, ali sam joj otvoreno rekla da s time neće proći.

Ona je u nepuna dva tjedna uzela mentora za keramiku i prvi put napravila radove u keramici koji su izazvali jednoglasno oduševljenje žirija. To je njezin autentičan rukopis, samo u drugom mediju. Dakle, može se kad se hoće i takve umjetnike poput nje obožavam. Oni su inspiracija za svakog kustosa. S druge strane, žao mi je kad umjetnik ne vidi da je vaša ideja postava njegovog djela bolja od njegove zacrtane fiks ideje. I kad ne vjeruje da mu tako rad bolje dolazi do izražaja, makar to potvrdila i cijela prateća i tehnička ekipa. Takve situacije se malo reflektiraju na kustosku koncepciju postava, koja onda nije po vašem viđenju savršena, ali morate računati na takav ljudski faktor.

Prvi ste put selektorica Salona. Kako biste opisali to iskustvo?

- Imala sam izvrstan prateći tim podrške, bez toga ne bih mogla u tako kratkom roku napraviti Salon na koji se do sada prijavilo najviše umjetnika, njih 247, a niti moja lista od pedesetak pozvanih autora baš nije mala. Tajnica Salona Maruša Stamać, povjesničarka umjetnosti i stručnjakinja za medije, bila mi je desna ruka, a jednako tako sam imala smireno i odlično vodstvo i asistenciju ravnateljice Salona i predsjednice ULUPUH-a Ivane Bakal.

Ekipa za tehnički postav izložbe pod vodstvom Hrvoja Đukeza je nevjerojatna: samo su u dva navrata rekli da se neke stvari ne mogu baš tako postaviti, i da je to tehnički apsolutno nemoguće radi sile teže ili sličnih argumenata. Žao mi je da nismo imali prostor Muzeja Mimara koji je bio predviđen za izlaganje prije potresa, no kako je Mimara dosta stradala, to nije bilo moguće. Zato nam je ravnateljica Lada Ratković Bukovčan bila u svakom trenutku na raspolaganju za posudbu postamenata i okvira iz njihovog depoa, tako se simbolično odužujući za partnerstvo na ovogodišnjem Salonu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2020 08:54