Profinjeno apstraktno slikarstvo slikara Ljubomira Perčinlića, koje u pojedinim etapama podsjeća na kompozicije Marka Rothka, moglo bi bez pretjerivanja ući u svjetske preglede povijesti umjetnosti.
A da je kojim slučajem Perčinlić bio Amerikanac ili Francuz, za njegova djela nadmetali bi se možda i svjetski kolekcionari na nekoj od važnih aukcija poslijeratne umjetnosti - uz bok slikarima obojenog polja, primarnog slikarstva, minimalistima i drugim predstavnicima tih i sličnih umjetničkih poetika. No za Perčinlića ne samo da ne zna svjetska javnost, što je na žalost sudbina gotovo svih umjetnika s ovih prostora, izuzev njih svega nekoliko, nego i u Hrvatskoj, izuzev struke, gdje je proveo posljednje godine života i gdje je njegova umjetnost prema mišljenju povjesničara umjetnosti Ješe Denegrija dosegla svoj vrhunac. Perčinlić je relativno kratko bio prisutan na hrvatskoj umjetničkoj sceni - od 1993. kada u jeku rata iz rodne Zenice dolazi u Zagreb pa do smrti 1998. godine.
Tamni oblik, 1996., kombinirana tehnika
Opozicija Berberu
Vraćanje Perčinlića na umjetničku mapu kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu cilj je galerista Gorana Margete. Namjera mu je, kaže, početi s Perčinlićem u čijim radovima vidi veliki potencijal za plasman na inozemno tržište, a nastaviti i s drugim “zaboravljenim“ umjetnicima kroz seriju samostalnih izložbi (u suradnji s portalom Prvi Kvadrat). Perčinlićeva izložba otvorena u četvrtak u Galeriji Libar u Ulici kneza Borne prava je poslastica za ljubitelje umjetnosti. Svojevrsna retrospektiva u malom gdje se kroz postav od tridesetak radova u raznim tehnikama može pratiti razvoj stvaralaštva ovog umjetnika. Od “Sive slike” iz 1962. godine, preko monokroma iz kasnih sedamdesetih, do ciklusa “Polja” iz devedesetih.
Ljubomir Ljubo Perčinlić rođen je 1939. godini u BiH u obitelji od sedmero djece. Studij slikarstva završio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu u klasi Nedeljka Gvozdenovića nakon čega se vraća u Zenicu gdje osniva grupu Prostor - Oblik, a od sedamdesetih godina predaje na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Njegov zenički atelje bio je svojevrsno društveno okupljalište u koje su zalazili ljubitelji umjetnosti, ali i mladi ljudi koji su od Perčinlića došli po savjet. Prema svjedočanstvu Koste Bogdanovića, svojedobno kustosa Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, Perčinlićev rad bio je u Bosni i Hercegovini shvaćen kao neka vrsta opozicije prema tadašnjoj umjetničkoj klimi - onoj koju je predstavljao Mersad Berber i njegovo slikarstvo.
Marijan Susovski u Perčinlićevoj monografiji donosi vrlo iscrpan pregled slikareva stvaralaštva, kao i neke zanimljive detalje uz umjetnikova života. Navodi među ostalim kako je Ljubo Perčinlić bio osoba čiji se fizički izgled i senzibilna narav čine kao dva antipoda. “Bio je visok, snažan, markatnog izleda kojeg se nije moglo ne primijetiti, ali je u njemu živio veoma osjetljivi i rafinirani umjetnički nerv. Ova suprotnost - vanjski izgled i njegova unutrašnja narav - stvorit će umjetničke prevrate u svojoj okolini kao i djela do tada neviđena u Bosni i Hercegovini”. Perčinlić je prema svjedočanstvima obitelji bio ljubitelj klasične glazbe, a posebno je volio prirodu i vrijeme je najradije provodio na planini Smetovi iznad Zenice gdje je imao planinsku kuću.
Linearno polje - B, 1995., kombinirana tehnika
Bijele i sive slike
Njegove slikarske kompozicije pretežno su svijetlih, sivih i bijelih tonaliteta bez obzira kada su nastale. Naglasak na sivoj kolorističkoj gami prisutan je već u njegovim najranijim “bosanskim” pejzažima te mrtvim prirodama pod utjecajem “geometrijskog intimizma” i Giorgija Morandija iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća da bi u vrijeme minimalističkih tendencija, siva i bijela boja postale jedan od glavnih nositelja slike uz apstraktne, plošne, anorganske oblike.
Šezdesetih godina 20. stoljeća Perčinlić paralelno uz figurativna djela, počinje s postupnim apstrahiranjem i pronalazi svoj prepoznatljivi stil, na tragu minimalizma i redukcionizma, kojem ostaje vjeran do kraja. U stvaranju “slike radi slike”, gotovo ili sasvim monokromnih provršina bez aluzija na predmetni svijet, koja ne predstavlja ništa drugo osim sebe same, blizak je zagrebačkim kolegama, prije svega umjetnicima okupljenim oko Gorgone. Susovski primjerice njegove minimalističke i monokromne radove iz 80 -ih i 90-ih stavlja u relaciju s Vaništinim crtežima “koji su jasni, precizni, dani minimalistički, ali su ipak unutar svog medija - izrazito bogati i tonski različiti.”