Lovro Artuković živi u Berlinu. Nakon nekoliko godina, koliko nismo imali prilike gledati njegov rad, otvara izložbu u Zagrebu. Izložba se još na proljeće trebala otvoriti u Umjetničkom paviljonu, no odgođena je prvo radi koronavirusa, a poslije radi potresa. Kako je paviljon oštećen u potresu i nije u funkciji, Artuković izložbu otvara u studenome u Modernoj galeriji. Iz Berlina nam je, za naš intervju, poslao nekoliko fotografija na kojima su ga snimile dvije autorice u njegovu ateljeu. Na jednoj od njih je u narančasto-plavoj radnoj kuti na veće pruge. “Ovaj bademantel je specijalno za vas napravljen, zove se Ernst Ludwig Kirchner”, poručio nam je Artuković. Identičan takav, naime, ima njemački ekspresionistički umjetnik, na poznatom Autoportretu s modelom.
Izložba koju ćemo imati prilike gledati u Zagrebu podijeljena je u nekoliko poglavlja: Noćna svjetla, Odrazi, Posjet ateljeu i Izlet. Kako nam je rekao Lovro Artuković: “Na ovim slikama radim od 2014. godine, otkad sam imao izložbu u Laubi”. Hiperprodukcija je ovom umjetniku stran pojam, rijetko izlaže, slike nastaju kroz dulje razdoblje: “Da, velika produkcija je nešto što mi je potpuno nepoznato, ne mogu tako stvarati. Izložba se, inače, zove ‘Usporavanje”, zadnjih par godina sve sporije radim”. Nove slike donose i nova Artukovićeva umjetnička istraživanja: “Ja nisam manifestni umjetnik. Stvarao sam kako me život nosio, odnosno život je utjecao na način na koji sam slikao. Zadnji su radovi bogatiji detaljima, puno više je toga na njima. Uostalom, slike i jesu za gledanje. Razbijati glavu oko slika nikada nije bio pravi cilj slikarstva”, govori.
Na svojoj zreloj fazi intenzivno radi uoči zagrebačke izložbe, a sljedeća izložba nakon “Usporavanja”, dodaje u šali ovaj umjetnik, zvat će se”Labuđi pjev”. S Artukovićem razgovaramo telefonski, dok je u svojem berlinskom ateljeu: “Naš je posao takav da u pravilu već u mladim godinama dođemo u žižu. Nakon toga treba znati pronaći svoj stvarni umjetnički jezik i razviti ga u dobrom pravcu. U srednjim se godinama čovjek, naime, počne pitati do kuda je stigao sa svojim slikarstvom, gdje se nalazi. A mnogo je slikara u svojim poznijim godinama napravilo svoja najvažnija djela!”, kaže.
Slika gigantskih proporcija
Ovaj umjetnik još od prve samostalne izložbe 1985., koju je obilježila slika gigantskih proporcija “Tulum”, na kojoj su elementi trash kulture i banalni momenti iz svakodnevice pretvoreni u umjetničko djelo, preko “Abecede narcisoidnosti” i dalje redom, postaje omiljeni slikar i kritike i kolekcionara. Kako iz današnje perspektive gleda na radove koji su nastali osamdesetih godina, koji su na neki način i lansirali njegovu karijeru, pitamo Artukovića.
“Povijest će im suditi. No, ja na tim slikama više ne prepoznajem mentalno stanje, nije mi dvadeset godina koliko sam imao dok su ove slike nastajale. Danas sam sasvim druga osoba. A potreban mi je još dulji odmak kako bih ih mogao ispravno sagledati”, odgovara.
Neke od ključnih slika Lovre Artukovića nastale u sljedećem desetljeću, devedesetih godina, ukradene su u Madridu zajedno s vozilom Ministarstva vanjskih poslova u kojem su bile transportirane. Teško je prebolio nestanak tih slika, tim više što su među njima bile i neke ključne za njegovo stvaralaštvo u navedenom razdoblju. Među dvadeset i tri ukradene slike našli su se i portreti njegovih kolega koje je naslikao, umjetnika Jaspera Jonesa, Josepha Beuysa, Anselma Kiefera, Igora Rončevića i Ivana Kožarića.
Podsjetimo, Artuković je imao izložbu u Lisabonu, nakon čega je kombi sa slikama ukraden u Madridu. Slike su jednostavno nestale. I nikad više nije čuo za njih, izgubio im se baš svaki trag. “Ta krađa jest bio hendikep. Nakon toga sam se počeo razvijati u jednom posve drugačijem smjeru. No, žao mi je da nemam niti jednu sliku iz tog životnog razdoblja. Na jedan su dobar način reflektirale devedesete godine i važan su dio moje prošlosti”, govori nam naš sugovornik. I inače, kaže, njegovo slikarstvo naizgled nema razvojnu liniju, već sve izgleda “cik-cak”.
Jednu od prijelomnica u njegovu slikarstvu predstavlja slika “Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj (Tko je naručio pivo?)”, s mnoštvo živopisnih likova, od kojih su mnogi njegovi berlinski prijatelji. Nastala je jedne zime tijekom zajedničkih druženja u Artukovićevu ateljeu, poziralo je za sliku njih dvadesetak. O slici je Igor Mirković snimio film “L.A. nedovršeno”. Iako mi se čini da je slika sjajno prošla, barem u njezinoj medijskoj percepciji, Artuković mi govori da ju nisu svi njegovi kolege dobro primili. “Tu sliku ne bih niti naslikao da nisam bio u Berlinu pa sam bio slobodan od razmišljanja što se misli o slikarstvu u Hrvatskoj. Nije me, ukratko, zanimalo što lokalna scena misli o meni.”
U njegovo se doba, kada je stasao na sceni, govorilo o smrti slikarstva, o pojavi novih medija. Povijest je sve to demantirala, a danas se sve više mladih umjetnika bavi slikarstvom, mnogi od njih novim realizmom, kako je definiran pravac u kojemu djeluju. “Mladi su umjetnici preko društvenih mreža puno više informirani što se zbiva u umjetničkom svijetu od nas koji smo na sceni stasali osamdesetih. Da, smatralo se da će slikarstvo s pojavom fotografije nestati. No, zapravo je obrnuto, fotografija je pomogla slikarstvu. Danas umjetnici koriste nove medije u svrhu slikanja. To nitko nije očekivao. Koliko mogu pratiti iz Berlina, u Hrvatskoj vidim smjenu generacija, imamo puno novih, dobrih umjetnika”, govori Artuković koji u Berlinu živi već devetnaest godina.
Odlazak u Berlin
Kaže da slika “Potpisivanje deklaracije...” ne bi nastala da nije otišao u Berlin. Zašto? “Odlazak u ovaj grad za mene je bio oslobađajući. Mislim da kod umjetnika uvijek postoji mala doza oportunizma. U želji da se afirmiraš na sceni, malo se ulizuješ, radiš kompromise. Primjerice, dok sam bio u Zagrebu naslikao sam seriju slika ‘Umjetnici u prirodi’ koja je bila jako hvaljena. Serija je nastala u trenutku kada sam bio u kontaktu s tadašnjim kolegama, razmišljao o tome kako bi moje slikarstvo, u sklopu lokalne scene, trebalo izgledati. Danas razmišljam drugačije.”
Atelje Lovre Artukovića je u berlinskoj četvrti Kreuzberg. Kvart opisuje na sljedeći način: “To je kvart koji je bio na lošem glasu. Danas je jako hype. No, kada sam ja u njega došao, moja ulica, Hasenheide, bila je mračna rupa u kojoj su se nalazili ponajviše dućani u kojima su se prodavali ukradeni mobiteli. Moj je atelje u industrijskom dvorištu, gdje su nekad bile radionice tvornice strojeva. Sad je sve puno ateljea i studija za jogu. No, zbog visokih cijena mnogi se sele pa ću možda i ja”.
Kako bi opisao tamošnju scenu, pitamo ovog umjetnika? “Berlin nije kao Zagreb, teško je znati što se sve događa na sceni. Ovdje, rekao bih, ima više umjetnika nego što Karlovac ima stanovnika. Često se dogodi da se u javnosti priča o nekoliko imena, no ta imena koja su se tako brzo uspela na ljestvici budu brzo zamijenjena nekim drugima. Čisti neoliberalni kapitalizam. Postoje, naravno, superzvijezde poput Gerharda Richtera, no mi se ostali moramo boriti za svoj kruh.” Gerhard Richter i sam je rekao da su cijene njegovih djela prenapuhane? “Ulaganje u umjetnine postao je oblik investicije. Čini mi se da i u Hrvatskoj ima malo kolekcionara koji misle da će među ostalim i zaraditi s umjetnošću, izuzev možda Tomislava Klička i još nekolicine. Meni je osobno razlog zašto čovjek hoće imati neku sliku vrlo tajanstven. No, drago mi je da želi jer od toga živim.” Živi, dakle, isključivo od svojeg slikarstva? “Da. I nije uvijek veselo, dosta novca ode u njemački porezni sustav. A sam sve plaćam, od ateljea pa nadalje.”
Atelje u četvrti Kreuzberg ima u najmu još tri godine. Nakon toga će, govori, razmišljati što i kako dalje: “Naravno, od onog Berlina koji me fascinirao, u koji sam došao 2001. godine, nema više ništa”.
Lovro Artuković školovao se u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, pa je s dvadeset i četiri godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Nakon radnih iskustava, kao grafički dizajner i predavač u Školi primijenjene umjetnosti, na ALU postaje docent. No, nakon niza nezadovoljstava na Likovnoj akademiji, sprema svoje stvari i odlučuje otići put obećane zemlje, Amerike. Zastaje u Berlinu te tamo i ostaje. Kako mi je rekao u razgovoru koji smo vodili prije devet godina: “Nisam u Berlin došao uspjeti, pa već sam ulazio u četrdesete godine, trebao sam samo promjenu”. U istom mi je intervjuu rekao: “Živim na relaciji kuća-posao-posao-kuća-posao-birtija”. Tada je radio u istočnom Berlinu, u četvrti Weissensee. U doba pandemije život se u ovom gradu, kao i u drugim gradovima, drastično promijenio: “Jaka je klupska scena, mnogo se koncerata znalo održavati u ovom gradu, no sada sve stoji. Poneki se koncerti održavaju u berlinskim parkovima. U Berlin smo svi došli radi kreativnog stvaralaštva, no ovih je dana sve drugačije”. U atelje odlazi svakodnevno. U ovom gradu ima svoj krug ljudi s kojima se druži, mahom to nije umjetnička scena, osim rijetkih izuzetaka poput primjerice Nike Radić, koja također djeluje u Berlinu, s još nekolicinom autorica i autora mlađe generacije. To što nije neprekidno okružen slikarima i kiparima, kao što je bio u Zagrebu, to mu je oslobađajuće, govori Artuković.
Plesačica Ari
Ljudi koji posjećuju njegov atelje često mu završe i kao modeli na slikama. “Tako radim zadnjih desetak, možda i petnaestak godina. Zapravo, nema osobe koja je bila u mojem ateljeu, prijatelja ili poznanika, a da nisam naslikao njegov portret ili neku inscenaciju. Rijetko mi poziraju u klasičnom smislu. Odemo, primjerice, na neki izlet, ja ih fotografiram i potom slikam. Uglavnom, nije to kako većina ljudi zamišlja, da sjede satima i poziraju, nije to poziranje mučenje. U pravilu, smislim nekakav igrokaz za fotografiju. Bude to uglavnom uvečer, družimo se, pijemo fino vino. Prostor je dobar, pa ljudi dolaze i fascinirani prostorom”, kaže Artuković i u šali dodaje: “Htjeli to ili ne, oni mi na kraju i poziraju”.
Jedan od modela koji nam je poznat s njegovih slika plesačica je Ari. “U jednom trenutku napravim hrpu materijala i od toga jednu sliku. Tako je bilo i s Ari. No, onda sam nakon pet, šest godina gledao arhivu fotografija, naišao na Ari u plastičnoj haljini, i nastala je na temelju toga jedna nova slika”, objašnjava nam Artuković. I inače ovaj umjetnik na pojedinoj slici zna raditi više godina, vraća joj se dok ne smatra da je sasvim dovršena, može tako proći i po pet godina.
Vraćamo se na mnoge detalje, na razrađenost njegovih slika. Nema hiperprodukcije, no nema niti minimalizma? “Nema. Upravo suprotno. Nekad su nas učili da stariji umjetnici s iskustvom eliminiraju stvari. No, ja sam shvatio da stariji umjetnici slikaju manje detalja jer im, naprosto, popušta vid. Danas je drugačije sa svim tim pomagalima koja postoje, lakše je raditi”, kaže Artuković, dodajući da u svojem slikarstvu od samih početaka vidi horror vacui, strah od praznog prostora. “Slika je estetski događaj, ona je za gledanje. Ono što me fascinira jest to da likovna scena ima puno slijepaca. Moraš imati dar za gledati sliku, za slušati muziku. Odlučio sam slikati za one koji znaju gledati. Za moju sliku treba vremena, volim da slika smeta, da privlači. Ne zanima me da moje slike stoje negdje kao ukras.” Ljudi, govori, ponekad imaju strah od pogleda, od figure na slikama: “Ja trebam te ljude na slikama. Ne znam apstraktno misliti. Bio sam uvijek slab iz matematike”.
U ovoj kasnoj fazi, zaključit će naš sugovornik, “pokušavam pronaći ono što je stvarno moje, što bi bio neki moj mali doprinos. Teško je nakon 20. stoljeća u slikarstvu doći do nečeg uistinu originalnog. Našao sam malu skromnu nišu koja bi trebala biti moj mali odmak. Dosad sam samo intuitivno stvarao, ništa nisam sumnjao, nisam imao problema sa smislom. Danas je puno sve informativnije, puno je mogućnosti slikanja. Drago mi je da ima sjajnih umjetnika na svijetu, ali ne pratim previše što se sve događa, sve me to ponekad zbunjuje”.
Umjetnik danas ima šezdeset i jednu godinu. Sebe je jednom u prošlosti naslikao kako će izgledati sa 64. Bit će to, za tri godine, zanimljivo vidjeti...