StoryEditor
IZLOŽBA U MODERNOJ GALERIJI

MAGIJA GRADA KAKO JE VIDE UMJETNICI Od erosa i popa u megalopolisu, preko grada kao sudbine, do urbane paranoje

 

Trebalo je devet godina kustosu Moderne galerije Željku Marcijušu da napravi nastavak hvaljene izložbe “Ikonografija grada I”, koja je 2010. izazvala tolik interes publike da je više puta produživana. Prethodna je izložba bila datirana do 1950., nova čiji je puni naziv “Ikonografija grada II (1950.-2000.+), Vizije grada”, ponovno u Modernoj galeriji, interpretira suvremena ostvarenja. Marciuš je izložbu kontekstualizirao kroz petnaest poglavlja kao što su Pop grad, Čovjek u gradu, Rat u gradu, Grad kao sudbina, Eros grada, uključeni su svi mediji, slike, kipovi, performansi, fotografije, video, instalacije, film. Ima više od pet stotina umjetnina, 515, na dva je kata galerije i ako želite izložbu dobro pogledati, predlažemo da odvojite konkretno vrijeme, nekoliko sati.

Postav, dakle, nije kronološki, no po datumima među prvim je djelima na izložbi poslijeratni plakat Borisa Dogana, “Mladost, stvaralaštvo, socijalizam”, na plakatu koračaju mladići i djevojke, drže se za ruke, lica su im ozarena, vjeruju u bolju budućnost, i u gradovima i u selima.

Važne prekretnice

Zajedno su u postavu fotografija Željezare s nadrealnom svjetlošću nad njom, jedan od najboljih radova Milana Pavića, potom distopijski prizor Željezare s potpisom Sergija Glumca, koji se u prijeratnim godinama među ostalim afirmirao mapom litografija iz Pariza po uzoru na filmove Fritza Langa. U istom su poglavlju, nazvanom Utopija/Distopija, inače prvom poglavlju na izložbi, i futuristički prizori gradova i usamljenog pojedinca u njima, jedna od novijih tematskih preokupacija strip autora Danijela Žeželja.

Tanja Deman pak prikazuje distopijske megalopolise na svojim fotomontažama, a Robert Šimrak strojeve koji preuzimaju i grad i čovjeka. Marciuš se potom bavi temom Mit o megalopolisu, tu je i djelo koje je prekretnica u poslijeratnom slikarstvu, “Highway” Ede Murtića, slika nastala nakon umjetnikova boravka u Americi, dok Milan Pavić, inače poznat po poslijeratnim fotografijama obnove zemlje, snima šezdesetih godina izgled njujorškog Times Squarea.

Temom New Yorka bavi se i Miljenko Horvat, gorgonaš koji je gotovo svoj čitav radni vijek proveo u Kanadi. Od suvremenijih autora na ovu temu megalopolisa istaknimo Nenada Voriha. Bavi se, potom, izložba i naslikanim prijevoznim sredstvima tipičnima za grad, tramvajem ili metroom, ali i kontrastima centra i periferije, što kroz opus Zlatka Boureka, što kroz djela mlađeg Stipana Tadića. U poglavlju posvećenom melankoliji, osjećaju koji će kod nas nekad izazvati i sam grad i život u njemu, nezaobilazan je melankolični šetač gradom noću s cigaretom u ruci iz kista Zoltana Novaka.

Tema pak socijalno angažirane pozornice jedna je od najdojmljivijih, među njima su “Ljudi s vrećicama” Mladena Stilinovića, snimljeni s leđa, pogrbljeni, kako nose plastične vrećice, vizualno dojmljiv prikaz siromaštva, potom Boris Bućan ispisuje riječ Laž, u istom su poglavlju i Slike za siromašne Ivice Malčića.

Laži i istine

Mirko Ilić igra se pojmovima laži i istine na početku dvijetisućitih, nekoliko godina prije sintagme postčinjeničnog doba. Poglavlje posvećeno ratu u gradu počinje Murtićevim hommageom Dubrovniku, izložene su i snimke Nove Gradiške Antona Maračića, fotografije Josipa Vranića nakon raketiranja Zagreba. Ima nekoliko zanimljivih dosjetki, primjerice čistačica u interpretaciji umjetnice mlađe generacije Snježane Ban u postavu je uz čistačicu koja gleda u Picassovu sliku na fotografiji Mladena Tudora i sl.

To je dio koji se nalazi u poglavlju interijeri gradova.

Gorile

U istom je poglavlju i slikovnica Milana Trenca Noć u muzeju po kojoj je snimljen poznati film, uz stripove Igora Kordeja. Eros grada obuhvaća i fotografiju Mije Vesovića golmana Milana Šarovića koji je nag izašao u Poletu svojedobno i uzburkao duhove. Poglavlje pak Urbana paranoja najbolje predstavlja gorila, rad “Novi američki video” Borisa Bućana iz 1979. godine, ali i gorila Danijela Žeželja iz novijeg doba.

Odabrali smo za vas deset radova s izložbe:

SLAVKA PAVIĆ, DOLAZI NOVI GRAD, 1960.

 

Buđenje Novog Zagreba i odlazak čovjeka na biciklu, s konjem

Ovu fotografiju koja je na izložbi pod nazivom “Dolazi novi grad”, poznajemo i kao “Odlazak, Novi Zagreb”. Prizor je to skromnije odjevenog mladića koji vozi bicikl i usput, sa strane, vodi konja sa sobom. Iza njihovih leđa ostaju upravo izgrađene novozagrebačke zgrade. Slavka Pavić jednom je rekla da je to bio prizor koji je sve rekao, dolazi novo, odlazi staro. Ovaj čovjek nema više što raditi u tom prostoru, seli se, mora ići dalje. Kao i ova, mnoge su fotografije ove autorice dobro pogođeni simboli vremena i prostora. Slavka Pavić ima onu rijetku sposobnost da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme.

EDO MURTIĆ, HIGHWAY, 1952.

 

Boje megapolisa

Highway je po svojoj prilici najpoznatija slika Ede Murtića iz ciklusa “Doživljaj Amerike”. Taj je ciklus prekretnica u poslijeratnom slikarstvu, otklon je od poetike socrealizma i anticipira Murtićev apstraktni ekspresionizam. Motivi su viseći nadvožnjak i uz njega vertikale nebodera, boje i svjetla velegrada, snažan kolorit i ritam boje velegrada. Kustos izložbe uspoređuje sliku s jazz improvizacijama. Slikareva je to zadivljenost, u svakom slučaju, američkim megalopolisima.

MILAN PAVIĆ, TIN UJEVIĆ, 1953.

 

Pjesnik u legendarnom Blatu

U dijelu izložbe nazvane Interijeri grada nalazi se portret književnika Tina Ujevića. Ujević sjedi za stolom u gostionici, pali, očito, cigaretu za cigaretom. Ispred su njega čaša i boca s vinom. U pozadini se vidi prozor gostionice s natpisom “VINA...”. Milan Pavić, poznati fotograf poslijeratne obnove zemlje, susreće pjesnika i snima ga u boemskom atmosferi, u legendarnom Tip-Topu (Blatu). Ujević na glavi ima šešir, nije ga skinuo u gostionici, sa strane je torba. Ne vidimo tko sjedi preko puta njega, no vidimo da mu je čaša prazna.

JADRANKA FATUR, TELEFONSKA GOVORNICA, 1972.-1973.

 

Opsesija telefonskim govornicama

Jadranka Fatur, naša najpoznatija hiperrealistična slikarica, bila je i u majstorskoj radionici Krste Hegedušića i on je prvi pohvalio njezine slike na temu telefona i telefonskih govornica. Ovako je umjetnica opisala nastanak slike: “Telefon je postao moja opsesija jer sam često morala ići u telefonsku govornicu. Vidjevši jednom prilikom, na tadašnjem Trgu Republike, u govornici čovjeka sa psom, rodila se ideja za sliku. No, u mojoj naslikanoj telefonskoj govornici nalazio se samo pas, zatvoren, a na staklu je zalijepljena moja fotografija. Sve je naslikano i nisam primijenila kolaž”.

KRSTO HEGEDUŠIĆ, PATER NOSTER, 1965.

 

Kloniranje jedinke kao na traci

Krstu Hegedušića poznajemo kao suosnivača grupe Zemlja, lijevo orijentirane, nacionalno osviještene grupe. U razdoblju Zemlje slika prizore iz teškog seoskog života, od rekvizicije pa nadalje. No u poslijeratnom razdoblju Hegedušić slika mnoge prizore iz grada. Slika Pater Noster jedna je od simptomatičnih za navedeno razdoblje, klonirane su to jedinke na pokretnoj traci, slični su jedni drugima, malo im je ostalo od vlastitog identiteta. Simbol je to, kako umjetnik vidi, ljudi koji gube identitet u gradu.

IVAN KOŽARIĆ, NAZOVI JE KAKO HOĆEŠ, 1971., FOTOMONTAŽA SKULPTURE

 

Golema skulptura u Vukovarskoj

Javna skulptura iz 1971. godine Ivana Kožarića, kako je zamislio umjetnik, bila bi visoka oko trideset metra i stajala na raskrižju između Vukovarske i Savske ulice. Tramvajske tračnice, kao i cestovni promet, prolazili bi između njezina dva kraka. Iako je nastala prije skoro pet desetljeća, po svojim organskim oblicima podsjeća na forme kakve su kasnije radili proslavljeni arhitekti Zaha Hadid ili Frank Gehry. Skulptura se inače zove “Nazovi me kako hoćeš”, a njezin bi je karizmatični autor mogao gledati i s prozora svojeg stana. On je, uostalom, i autor naših najboljih plastika: “Prizemljenog Sunca”, djela koje je nastalo iste godine kada i zamišljena gigantska skulptura, i A. G. Matoša.

VLADO MARTEK, ŠTO JE LJEPOTA PREMA OVOM BIĆU

 

Ljepotica na trgu u Veneciji

Jedan od najpoznatijih Matekovih radova snimka je lijepe djevojke Andreje na glavnome venecijanskom trgu, Trgu svetog Marka, na kojemu se snimaju svi turisti, a pokraj koje piše: “Što je umjetnost prema ovom prekrasnom biću?” Umjetnost je na ovoj fotografiji relativizirana naspram ljepote mlade djevojke. U vrijeme kad je fotografija nastala Martek je član buntovne Grupe šestorice. A kasnije je Željko Badurina, u doba kada je Kerum bio na čelu Splita, napravio parafrazu ovog rada, s Kerumom u glavnoj ulozi.

TOMISLAV GOTOVAC, AKCIJA ZAGREB, VOLIM TE, 1981., SNIMIO IVAN POSAVEC

 

Nagi muškarac ljubi asfalt

Nagi golemi čovjek hoda, leži, ljubi asfalt svojeg grada. Jedan od najpoznatijih performansa Tomislava Gotovca “Zagreb, volim te” snimili su Ivan Posavec, Mio Vesović i filmski snimatelj Boris Turković. Na izložbi je Posavčeva fotografija. Nakon ovog performansa u trajanju od sedam minuta Gotovac postaje ikona performansa.

ŽELJKO KIPKE, ZAMELI GA VJETAR I PRAŠINA, 1999.

 

Magijske kletve i zazivanja

Magijska kletva Zameli ga vjetar i prašina parafraza je znamenitog filma Zameo ih vjetar. U trenutku kad je slika nastala, krajem devedesetih, Francuski paviljon bio je napušten i gotovo potpuno devastiran (danas je, srećom obnovljen). Slika je siva, zamućena, preko nje su ispisana bijela slova. Slika je dio serije Kletve i brojevi, riječ je o Kipkeovoj reakciji na rad državnih i gradskih ustanova u Zagrebu. Preko Ministarstva kulture, tada na Trgu burze, ispisao je Ne pomakli ni prstom više, na Muzej suvremene umjetnosti Ne probudili se do daljnjeg i slično. Umjetnik je među ostalim objasnio: “...zazivam nepokretnost, dodajem još malo djelotvornosti, a za desert poslužujem pospanost i tome slično”. Kletve je bacio na šest ustanova, većinom kulture, kao, kako je tumačio, simbole upravljačke i programske nedjelotvornosti.

STIPAN TADIĆ, MOTIVI IZ OKOLICE, PODSUSED, 2017.

 

Predgrađa Zagreba

U sklopu poglavlja Kontrasti centra i periferije u Modernoj galeriji nalazi se i jedna od slika iz ciklusa “Motivi iz okolice” Stipana Tadića. Riječ je o ciklusu niza motiva koji čitaju urbanistički kaos predgrađa i rubnih dijelova Zagreba. Rukopis se Tadiću naslanja na najbolje od hrvatske naivne umjetnosti. Podsused je jedna od lokacija koje je obišao tijekom svojih slikarskih istraživanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 00:58