Nije se teško složiti da mnogi povjesničari umjetnici, na direktne probleme koja se tiču njihove struke, ne reagiraju javnom kritikom kada je potrebna, već se zatvaraju u pitanja koja se usko tiču njihove struke, ili se izgube u retorici koja je većini nejasna. Teoretičar umjetnosti Zvonko Maković, čiju izložbu o Kniferu gledamo u MSU, nije takav čovjek. Novi predsjednik Društva povjesničara umjetnosti nema dlake na jeziku, zbog čega se zamjeri mnogima.
Novi ste predsjednik DPUH. Kada smo o tome, ranije, razgovarali, rekli ste da ste prihvatili mandat da vratite društvu relevantnost koju je imalo u doba Radovana Ivančevića?
- Smatram da bi Društvo moglo odigrati ulogu stanovitog korektiva u općoj kulturnoj i političkoj klimi. Sjetio sam se kako je isto to društvo vodio Radovan Ivančević, moj profesor i prijatelj. On je u svojem mandatu inaugurirao žive tribine na kojima se nije raspravljalo samo o struci, nego i o društvu i politici u cjelini, istupao je u javnosti, prozivao niz nezgrapnih poteza tadašnje politike, osobito kulturne. A bila su to teška vremena Surađivao sam tada s njim i bili smo na istoj strani barikada. To me je motiviralo da se prihvatim mandata i da našu struku učinim prisutnijom u društvu, da bude agilan promotor nekih bitnih ideja koje aktualna vlast marginalizira ili potpuno iskrivljuje.
Jesu li u međuvremenu propuštene neke važne teme na koje je trebalo na vrijeme reagirati?
- Moje dvije prethodnice, Ivanka Reberski i Irena Kraševac, učinile su mnogo u konsolidaciji nekih važnih organizacijskih pitanja. Ojačale su nam struku, rekao bih, iznutra, a ja je želim učiniti prisutnom na općoj sceni, pokazati da nismo nikakva skupina građana i stručnjaka koja je pasivna pred teškim stanjem koje nam svima nameće aktualna kulturna politika.
U tijeku je izrada novog Zakona o muzejima. Također i novog Zakona o kulturnoj baštini. Prema podacima koji su vama dostupni, koliko je struka uključena u donošenje odluka u vezi sa ta dva Zakona?
- Nitko se nije obratio na adresu našeg društva da sudjelujemo o tako važnim stvarima. Dolazim iz akademske i znanstvene zajednice i znam da je isto tako i ondje. Sve mi izgleda da će se dogoditi ono što se već događalo, a to je da će u Ministarstvu kulture pripremiti nacrte zakona, staviti ih na svoje internetske stranice i u kratkom roku poslati na usvajanje u Sabor gdje se, logikom većine, usvaja nešto nepripremljeno iz čega mogu biti teške i dugoročne posljedice. To ne bi bilo prvi put da ova ekipa u Ministarstvu prosljeđuje nedefinirane dokumente na sjednice Vlade i Sabora gdje ih se onda i prihvaća. Njihovo je ponašanje od početka karakteriziralo izigravanje elementarnih normi, pa i zakona. Kada struka šalje svoje primjedbe na adresu Ministarstva, te se primjedbe rasplinu, iščeznu. Nitko ih ne uvažava.
Koje sve mogu biti negativne posljedice ukoliko ova dva Zakona budu pogrešno postavljena?
- Posljedice mogu biti strašne, jer je riječ o iznimno osjetljivim područjima na koja otpadaju veliki postoci proračunskoga novca. Zna li se da je sadašnje Ministarstvo kulture doseglo sramotni rekord s najnižom stopom izdvajanja iz državnog proračuna ikada, onda je situacija teža. Nisu u pitanju samo sredstva, nego čitav niz manipulacija koje zadiru u organizaciju muzejskih i konzervatorskih ustanova. Recimo, pomoćnica ministrice kulture koja vodi sektor muzeja, galerija i arhiva prije nego što je došla na tu visoku funkciju radila je u marketinškoj službi jednoga uglednoga muzeja. Ona nema stručnoga znanja o muzejskoj, galerijskoj, da ne kažem arhivskoj djelatnosti, međutim ponaša se na svim tim područjima autoritativno. Njezina je, pretpostavljam, ideja da se u stručna vijeća muzeja postavljaju tehničari, djelatnici iz marketinga i PR-a, dakle osobe koje nisu kvalificirane za struku o kojoj trebaju donosti odluke. Da stvar bude gora, oni mogu i napredovati u muzealskoj struci, ali ne, recimo, i bibliotekari koji su visokokapacitirani, vode vrlo osjetljive, pa i muzealske poslove. Sudi se, dakle, po sebi, a što taj “ja” nema kapaciteta, to je irelevantno.
Da li je trenutačna postava ravnatelja rezultat loše kulturne politike?
- Što se ravnateljskih mjesta tiče, a koja su u ingereniciji Ministarstva kulture, birali su se obično kandidati koji ili nisu imali kvalifikacija, ili su bili loši. To se dogodilo s Galerijom Klovićevi dvori, s Muzejom turizma u Opatiji, s Državnim arhivom i Muzejom Slavonije u Osijeku, Muzejima Hrvatskog zagorja itd. itd. Donedavno je ravnateljsku dužnostvažnog muzeja na Vučedolu obnašao čovjek koji je po struci profesor hrvatskoga jezika, ali je, kao i u većini slučajeva, član HNS-a, strančice iz koje se regrutiraju visokopozicionirani dužnosci u kulturnim intitucijama. U Muzeju Slavonije na natječaj su se javili stručnjaci koji uživaju ugled u struci, no izabran je raniji ravnatelj čijeg su ranijeg lošega poslovanja posljedica milijunski gubici. Također, s mjesta ravnateljice Muzeja Hrvatskog zagorja maknuta je iznimno agilna stručnjakinja Goranka Horjan, koja je iz vanjskih fondova dobila 20,286.466 kn za Galeriju Augustinčića, isti iznos za koji na stranicama MK stoji da se njime treba rješavati sudbina tri hrvatska muzeja u gradnji, a što plaćaju porezni obveznici.
A što je s Dubrovnikom, za koji bi se moglo reći da je grad-slučaj (moguće ispadanje s liste UNESCO-a, golf, zidine...)?
- I tamo je stranka koja drma kulturom HNS. Najeksplicitniji je primjer bio kada su pokušali Društvu prijatelja dubrovačke starine oduzeti upravljanje zidinama. Ne zaboravimo niti nametanje Vesne Delić Gozze, ravnateljice Umjetničke galerije.
Koja je sudbina povijesnog muzeja?
- Hrvatski povijesni muzej dobio je zgradu bivše Tvornice duhana u Zagrebu, a za koju je Vlada Adris grupi platila 9,8 milijuna eura. U mandatu ministra Biškupića počela je intenzivna adaptacija postojeće zgrade i do dolaska ministrice Zlatar Violić iz državnoga proračuna potrošena su dobra sredstva. Predviđeno je da Vlada izdvoji, osim onih 9,8 milijuna eura za zgradu, daljih 230 milijuna kuna kako bi Hrvatska konačno dobila svoj najznačajniji muzej. Radovi su 2012. obustavljeni. Govorilo se o modelu privatno-javno poduzetništva, no zainteresirane strane nema. Na taj se muzej više ne računa.