Duško Večerina, sudski vještak za umjetnine, naš je čest sugovornik na temama vezanim uz crno tržište na ovom području. Međutim, povod našem razgovoru ovaj put je druge prirode.
On prikuplja djela hrvatskih i stranih umjetnika koji su slikali uz jadransku obalu, poput Mencija Klementa Crnčića, Naste Rojc, Branka Šenoe, Gottfrieda Seelosa te mnogih drugih. Sakupio je, na temu Jadrana, a Pula, Dubrovnik, Opatija i Rijeka među gradovima su uz obalu koji se češće pojavljuju, popriličan broj umjetnina. Osamdeset četiri odabrane izložit će od 4. studenoga, u Kotoru. Izložba “Zbirka Večerina. Jadran nadahnuće” bit će u Galeriji solidarnosti, a u organizaciji je Ministarstva vanjskih poslova.
Na umjetnine je ponosan, pokazuje nam i rješenje da je zbirka pod preventivnom zaštitom, do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra.
Obavještajni posao
Razgovaramo u njegovom stanu u centru Zagreba, dan prije nego što će spakirati umjetnine za nadolazeću izložbu. Mnoge su još na zidu dnevnog boravka. Zbirku je, govori, počeo sakupljati slučajno. Radio je godinama u Ministarstvu unutarnjih poslova. Kako kaže: “Uvijek sam bio ljubitelj umjetnosti. No, tada nije bilo inspektora za umjetnine, taj se posao kasnije pojavio, već su me često, kad bi bila takva tema, dolazili pitati za savjete. U MUP-u sam radio obavještajni i protuobavještajni posao. Devedesetih sam se godina bavio i pitanjem otuđenja umjetnina za vrijeme rata. Dobio sam potom status sudskog vještaka koji imam preko dvadeset godina. Moje je temeljno zanimanje inspektor, no vjerujem da mi taj interdisciplinarni pristup zapravo pomaže u kolekcioniranju”.
Na koji mu način pomaže, nastavlja: “Morao sam pratiti i strano i domaće tržište, i aukcije, sve što se događa u svijetu na ovom području. Malo-pomalo počeo sam primjećivati da se pojavljuje mnoštvo djela koja pripadaju našem prostoru, a imaju relativno niske cijene, za neka od njih nisu se znali autori niti lokacije na kojima su djela nastala, no uspio sam ih identificirati. Imam i mnoštvo potpisa pojedinih autora, na temelju koje ih prepoznajem. Prvo sam o takvim aukcijama obavještavao pojedine hrvatske muzeje, no morate reagirati odmah, donijeti odluku preko noći, nemate vremena čekati. A muzeji moraju prvo dobiti razna odobrenja. I tako sam ja počeo sakupljati umjetnine, u skladu sa svojim financijskim mogućnostima. Za sliku Naste Rojc, primjerice, nisam imao dovoljno novaca, pa sam je otkupio na aukciji koja se održala u Hamburgu popola, sa svojom prijateljicom i suradnicom, i kasnije otplatio. Prizor je to iz Tivta, iz Boke kotorske, jedini koji je, koliko je poznato, na ovoj lokaciji naslikala”, kaže.
Francuzi i englezi
Slike koje sakuplja nastale su u razdoblju od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Kad je zbirka bila manja, izložio ju je u Muzeju turizma u Opatiji: “Bila je to jako posjećena izložba, zanimljiva i turistima, koji su se mogli informirati kako je ovaj grad izgledao bez i jednog hotela, pa s jednim hotelom, pa s njim par, razvoj grada, uglavnom”. Ima i poprilično stranih autora u njegovoj zbirci: “U pravilu su to bili Francuzi, Englezi, Mađari, često su dolazili na Jadran i slikali impresionirani onim što vide.”
U stanu ima i neke druge umjetnine koje nisu vezane uz Jadran, no, kako kaže, one koje su nastale na tu temu, njegova su temeljna preokupacija. “Kupujem većinom u stranim aukcijskim kućama. Ne, Christie’su i Sotheby’su jer su njihove cijene previsoke za mene. Imam prijatelje od Amerike, do Austrije, koji mi kupuju umjetnine. Često se na tim djelima i ne prepoznaje lokacija, već ju ja naknadno atribuiram. Primjerice, na aukciji u Bostonu kupio sam akvarel koji pokazuje Amfiteatar u Puli, a datira u 1866. godinu, autor je Arthur Glennie. Kada je bila slika ponuđena na aukciji, nisu prepoznali autora, motiv je bio pod upitnikom. Na kraju je, doduše, dostava slike koštala više od same slike. No, snalazite se kako možete. U ovom trenu pokušavam kupiti, na nadolazećoj aukciji sljedeći tjedan, jedan prizor iz Pule koji datira u 18. stoljeće. Ne želim javno reći koja kuća drži aukciju, jer sliku želim za sebe”.
Pula i dubrovnik
U zbirci su i Josef Mahorcig “Pula - ribarenje u Verudi”, oko 1880., Nikola Mašić “Na brodu”, oko 1880., Theodor Blätterbauer “Opatija - Villa Biedermann”, 1892., potom slikarica koja je živjela u Rijeci, a čiji je opus tek nedavno valoriziran, Leontine von Littrow, njezin rad “Krovovi Opatije”, 1910., Louis-Charles Aubrée “Dubrovnik - Stara luka”, 1936... Svoj posao sudskog vještaka Večerina tumači: “Bavim se isključivo činjenicama, i na temelju njih donosim tezu. Moja je funkcija pomoći sudu da donese odluku, ja ne donosim krajnje zaključke”. Koji mu je najneobičniji slučaj s kojim se do sada susreo, pitamo ga? “Svašta se događa, ljudi su znali biti prevareni putem televizijskim aukcija, grafika im je prodana pod sliku i slično. No, najneobičniji je slučaj imućnog čovjeka koji je mislio da je prijatelj s jednim umjetnikom. Tražio je da mu nabavi Murtića, Vaništu... razne autore. Postalo mu je malo-pomalo sve to sumnjivo, što god da bi tražio, ovaj bi u kratkom roku nabavio. Tražio me vještačenje. Poredao sam sve slike, koje je od njega kupio pokraj bazena, jednu pokraj druge. Prošla je, slučajno, čistačica, i ona je i sama rekla da je to sve jedan te isti rukopis. I njoj je bilo jasno. Ne mogu govoriti o imenima jer ovaj slučaj nije nikad nije dospio na sud. Čovjek se previše sramio.”
Bili su to, zapravo, loši falsifikati? “U Hrvatskoj niti nema kvalitetnih krivotvorina. Naprosto smo premala zemlja da se to isplati, a to je posao u kojemu je najvažniji novac. Obično to budu krivotvorine koje se prepoznaju na prvi pogled. Ako bude sumnji, onda djela idu na daljnja istraživanja. No, za strane autore treba potvrda od stranog stručnjaka koja je često skupa, i ljudi tu u pravilu odustanu, tako priča završi.” Kaže kako ne postoje kvalitetni krivotvoritelji kod nas. No, govorilo se puno o radionici lažnih Bukovaca u Pragu? “To je zato što je Bukovac tamo živio”.