U svojim izložbama iz ciklusa “Umjetnik kod Meštrovića”, ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, Andro Krstulović Opara, ističe kako je dosad suočio čitav niz značajnih umjetnika s velikim kiparom, vodeći prije svega računa o njihovom integritetu. No to nije bio slučaj s Marijom Ujević Galetović. Dovodeći njezinu umjetnost u Meštrovićevo okrilje, nije je imao potrebu “štititi” od Meštrovića. Naša najveća živuća kiparica, akademkinja, posljednjih godina i slikarica, uspjela je svojim skulpturama ostvariti vrlo uspješan dijalog s veličanstvenim, ali i zahtjevnim prostorom Meštrovićeve nekadašnje splitske rezidencije gdje se danas nalazi njegova galerija, kao i sa stilski posve različitim djelima kakva je stvarao jedan od najvećih hrvatskih kipara svih vremena.
Dva autora i dva vremena
Krstulović kaže kako vitkost i elegancija “Mački” Marije Ujević korespondira s Meštrovićevim izduženim stupovljem i gracioznošću “Dalekih akorda”. Tu je, dakako, i njezin moćni “Val” na središnjem platou vrta koji dominira cijelim postavom.
“Ova je izložba na kojoj autor mora sam sebe sagledati, nije samo izlaganje već se vodi dijalog s Meštrovićem. Na neki se način suprotstavljamo, na neki se način određujemo u vremenu i prostoru. Dva autora, dva vremena”, kaže kiparica te priznaje da joj je izlaganje uz bok Meštroviću veliki izazov. “Mi se kipari, znate, volimo uspoređivati. Ego je najvažniji kod umjetnika, a tko kaže da nije tako, ne govori istinu. Danas gledano, umjetnost je zadnje pribježište individualizma.” Meštrovića je Marija Ujević još kao djevojčica imala priliku i osobno upoznati. Posjećivala je njegov atelje s ocem Matom Ujevićem, čuvenim enciklopedistom i leksikografom. “Ne sjećam se mnogo, osim da je bio jako sitan i da je imao veliku bradu.”
U opoziciji
Kasnije na Akademiji bila je kao većina njezinih kolega u kiparskoj klasi u opoziciji Meštroviću. “Bili smo đaci Grge Antunca koji je jako cijenio Meštrovića i koji je puno pričao o njemu, što je kod nas stvorilo otpor. Ludovali smo za Mooreom.” Na nju je, prisjeća se, u vrijeme studija na Akademiji jako utjecao “onaj inteligentni Hegedušić sa svojim inzistiranjem na individualnom pristupu”. Danas, međutim, Marija Ujević govori o Meštroviću s puno poštovanja i divljenja.
“Volim voditi dijalog s autorom ‘Zdenca života’ i autorom ‘Joba’, a kada su ta djela nastala, nije mi uopće važno. Taj teror o datumima obično je zanovijetanje. To je ono zanovijetanje koje izlazi iz nemoći da se govori o bitnom smislu nekog djela. Djelo s vremenom izgubi datum. I ne može nam se ništa lošije dogoditi nego da za sebe mislimo da smo umjetnici, a da se nitko ne može sjetiti jednog našeg djela niti nas može citirati.”
Priča o Evi
Na njezinoj splitskoj izložbi, prvoj kiparskoj u tom gradu, Marija Ujević Galetović izložila je i slike te nekoliko skulptura novijeg datuma poput “Bijega iz raja”, u kojoj se referira na čuvenu Niku sa Samotrake i Picassa, a prikazuje ženu koja trči. “To je biblijska priča o Evi, no zapravo je i priča o vitalnosti žena”, kaže umjetnica. Nakon vrlo uspješne slikarske faze, Marija Ujević Galetović otkriva da se vratila kiparstvu. “Povratak kiparstvu omogućio mi je novi atelje. U starom nisam više mogla raditi, pa sam odlučila slikati, što sam uvijek željela, ali nikad nisam imala vremena. No zbog hladnoće starog ateljea posvetila sam se u jednom trenutku slikarstvu. Imala sam potrebu živjeti građanskije, ljudskije. Život ti uvjetuje mnoge stvari. Nije to bila neka svijest.”