IZLOŽBA U GLIPTOTECI HAZU

Marijan Kocković: 'Bio je omiljeni Titov umjetnik, a već je desetljećima posve zaboravljen i zanemaren'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 28.01.2013. u 07:30

Naš je apartman smješten na jugu Lapada. Tu je i galerija Marijan, pa možete provesti praznike u umjetničkom okruženju od 50 mramornih i brončanih skulptura. Ovdje se nalazio atelje Marijana Kockovića, jednog od najvažnijih kipara u bivšoj Jugoslaviji čija se djela mogu pronaći i u Americi”, ovako se otprilike na jednoj web stranici reklamira apartman u kojemu je djelovao kipar Kocković, a danas žive njegovi nasljednici koji su ovdje otvorili i galeriju.

U turističkoj ponudi

Mnoge stranice koje nude svoje usluge turistima nastoje poljepšati svoje ponude, no u ovom slučaju, iako moram priznati da je i moje znanje o umjetniku bilo vrlo oskudno, autor reklamnog teksta ne navodi na krivi trag. Jer, iako Kocković zasigurno nije autor nekog prijelomnog stila u našoj povijesti umjetnosti, ima sasvim dovoljno solidinih radova da bi ga povijest samo tako pregazila.

Izložba Marijana Kockovića koja je otvorena u Gliptoteci HAZU ovu nepravdu donekle ispravlja. “I mene je zaintrigirala činjenica da je opus ovog umjetnika slabije prisutan u kolektivnoj svijesti”, kaže autorica izložbe Vesna Mažuran Subotić.

Na mnogim je fotografijama Kocković s Titom ili s Titom i Jovankom, kako obilaze njegov atelje i umjetnički vrt i dive se umjetninama. U tekstu o izložbi, nadalje, navodi se kako je kipar napravio najmanje deset skulptura Tita i bio je jedan od rijetkih umjetnika kojemu je Josip Broz pozirao, i to tri dana zaredom po nekoliko sati. Moglo bi se reći i da je uz Augustinčića bio omiljeni Titov kipar.

Brojna odličja

No, na izložbi u Gliptoteci, pak, nema ni jednog od Titovih portreta. Zašto?

“Dobar je dio tih skulptura ostavio Beogradu, Muzeju 25. maja i Igalu. Titove skulpture koje su ostale ovdje nisu dovoljno relevantne da bi bile na izložbi. Željela sam pokazati samo njegove najjače radove. Uz Tita je Kocković bio jako vezan, upoznao ga je na još na samom početku rata, dok je bio u partizanima. Ležao je ranjen, u bolnici, a Tito je obilazio ranjenike, to je bio njihov prvi susret, koji ga se duboko dojmio”, navodi kustosica izložbe.

U doba kad su se upoznali, Kocković je bio mornarički kapetan, zbog hrabrosti odlikovan nekoliko puta, i koliko je poznato, nije još razmišljao o likovnoj karijeri (mornari koji postaju likovni umjetnici, čini se, tradicija je u našoj umjetnosti, od Voje Radoičića, preko Gorana Petercola, nadalje, ima ih zapravo cijeli jedan niz).

Izbačen s ALU

Akademiju je, dakle, Kocković upisao u svojim kasnim dvadesetima, i to s lakoćom.

Napravio je i nekoliko poslijeratnih javnih socrealističkih skulptura. Mnoge su, nažalost, u međuvremenu uništene. Među tipičnim prizorima je spomenik koji je napravio za Gacko: isklesana su dva kršna muška lika, jedan je ranjen, drugi na nosilima. Uklapa se u trend socrealističkih spomenika nastalih neposredno poslije rata, kakvi se mogu vidjeti i na izložbi koja pokriva razdoblje socrealizma “Refleksije vremena 1945. -1955.”, koja je trenutačno u Klovićevim dvorima. Tamo su, također, dosta zastupljene njegove poslijeratne skulpture, među njima i meko modelirana glava partizanke te, mnogo oporiji, portret Save Kovačevića.

Jedna ga je od ovih socrealističkih skulptura koštala i formalnog obrazovanja, barem u njegovom rodnom gradu. Naime, još dok je bio na samom početku studija na Likovnoj akademiji, 1949. godine, pobijedio je na natječaju za spomenik u Sisku koji prikazuje žensku figuru uzdignute ruke s puškom. No, zbog rada na spomeniku nije stigao dolaziti na Akademiju i tako popuniti broj sati koji bi barem donekle zadovoljio njegove profesore, izbacuju ga pa odlazi u Ljubljanu, gdje diplomira s odličnim uspjehom (akt Kupačice njegova je diplomska radnja).

Krajputaši i stećci

Odlazi zatim u Sarajevo kao profesor, najviše ga inspiriraju, znao je isticati, djela starobosanske umjetnosti, stećci i takozvani krajputaši, što se može vidjeti u njegovom opusu s kraja pedesetih i početka šezdesetih, koji pokriva veći dio izložbe. Bavi se i tapiserijom te uređenjem interijera, primjer je hotelski kompleks Babin kuk u Dubrovniku. Radi i apstraktne skulpture.

Njegov opus i na izložbi varira, ne samo u mediju i načinu prikazivanja, već u kvaliteti. Kustosica izložbe posebno ističe njegovu portretistiku, u kojoj je kaže, najbolji.

Među uspjelijima je svakako portret skladatelja i revolucionara Mikisa Theodorakisa, najpoznatijeg po glazbi za film “Grk Zorba” kojeg je Kocković upoznao nakon što je preselio u Dubrovnik 1966., gdje je sagradio kuću i malu galeriju. Theodorakis mu pozira više puta, a zajedno izdaju i jedan proglas koji umjetnike poziva na veći društveni angažman.

Osim u Dubrovniku, gdje portretira i Sophiju Loren, često boravi u Americi.

Nažalost, zbog bolesti supruge i zbog osjećaja vremena koje nadolazi, Kocković je sebi oduzeo život 1991. Dan nakon njega umire i njegova supruga, Slobodanka Đokić, likovna umjetnica koja se bavila tekstilom i odijevanjem. Iza njih su ostala dva sina, tada maloljetna.

Izdvajamo