Pet prostornih lađa u Modernoj galeriji u Ljubljani pokazale su se idealnim okvirom za priču o jednoj umjetničkoj sudbini koja je označila 60-e i 70-e prošloga stoljeća na tlu bivše države i šire. Riječ je o Marku Pogačniku, bivšem propulzivnom članu grupe OHO koji je s istomišljenicima ( Matjaž Hanžek, Milenko Matanović, David Nez, Iztok Plamen, Tomaž Šalamun i dr.) razvijao filozofiju “reizma”, odnosno svojevrsnu doktrinu “antihumanizma”. Po njoj je ljudska jedinka samo dio planetarne konstelacije, ništa manje vrijedna ili pak važnija od objekata koji je okružuju. Pokazat će se da je sličan stav bio presudan za razvijanje specifične konceptualne prakse na tlu bivše Jugoslavije. Ideološki dušobrižnici te države od samih su početaka istu praksu proglašavali nepoćudnom, ideološkim crnilom i slično. Grupa je u konačnici otišla živjeti u dolinu Šempasa, u komunu jer je široki front kontra liberalizma krajem 60-ih bio u znaku malih seoskih zajednica.
Umjetnost življenja
Nakon psihodelično-mističnog perioda, u trećoj, zemljanoj fazi umjetničkog programa grupe OHO, Pogačnik je mogao komotnije razvijati doktrinu “reizma”. Nije stoga čudno da je jedini iz grupe ostao živjeti u dolini Šempasa. Od te činjenice polazi retrospektivna izložba u ljubljanskoj galeriji. Njezin koncept u širokom luku obilazi uobičajenu strategiju povijesnog pregleda te bi se slobodno mogao označiti sintagmom “pogleda iz budućnosti”. Sličnom je sintagmom slovenski filozof Slavoj Žižek nedavno u sklopu 5. Subversive Festivala u Zagrebu nastojao disciplinirati neoliberalističku stvarnost. No, za razliku od popularnog filozofa, Pogačnik je praktičar koji umjetničku sintezu prilagođuje stanju stvari na terenu.
Naziv izložbe “Umetnost življenja - življenje umetnosti” dio je te strategije po kojoj se nešto što je nastalo u prošlosti u znatnoj mjeri prilagođuje aktivističkom karakteru suvremene umjetnosti.
Pogačnik je u izdužene prostore Moderne galerije postavio frizeve od ranih i starih crteža, nizove svojih knjiga na stranom i slovenskom jeziku o podizanju energetske razine urbanih i ruralnih prostora. Također seriju zemljopisnih karata, impresivno svjedočanstvo o putovanjima tijekom kojih je širio pagansku ideju o iskonskoj vezi čovjeka i prirode.
Povjerenje u prirodu
Čovjek iz Šempasa tvrdi kako nema namjeru liječiti Zemlju - sve što nastoji je neagresivnom metodom (litopunkturom) ljudima vratiti povjerenje u prirodu i nevidljive struje njezine energije. Pri tom je jednako strpljiv i suzdržan kao u ranoj OHO fazi kada je artikulirao crteže pop predznaka ili kasnije, kada je u dolini Šempasa zajedno s domicilnim stanovništvom podizao spomenike palim borcima - u formi megalita manjih proporcija - te je na taj način harmonizirao slovensku dolinu.