Matko Vekić ima atelje na platou jednog nebodera na Prisavlju. Tamo se nekoć nalazila banka koja je nestala u tranzicijskom procesu, a zatim deset godina nitko ovdje nije boravio. I zato izvana, s rešetkama na ulazu, ne izgleda kao radni prostor slikara.
Unutra je druga priča: kao što je Vekić punokrvni slikar, tako je prostor pretvoren u pravi atelje.
Nekoć je 41-godišnji umjetnik slikao u jednom od prostora Učiteljske škole na Selskoj, a ono što mu nedostaje iz bivšeg ateljea, kaže, visoki su stropovi. Vjerujem mu za klaustrofobiju jer njegove nove, velike slike (2x3 metra) doslovce dodiruju strop. Tri su već izložene, na dvjema radi trenutačno, u pripremi su i nove. Sve ćemo ih vidjeti u galeriji Kranjčar na proljeće.
U prostoru je sve što umjetniku treba: onoliko slika koliko ih stane, kistovi, kuhinja, mali CD player, fotelja, katalog venecijanske zbirke Pinault, instalacije-silikonski janjci s njegove posljednje izložbe...
Većinom je riječ o novim radovima, ali tu je i slika kojom je počeo slikarsku karijeru. Nakon što je završio Likovnu akademiju, izložio je slike gigantskih kukaca, a najdražu je sačuvao: sliku uvećanog skakavca.
Sad slika novi, kompleksni ciklus koji je narativniji od ostalih jer su u prvom planu ljudi, najčešće majka i dijete. U pozadini su i dalje slike iz medija i simboli kao i u ranijim ciklusima: Titanic, Put na mjesec, Ralje, Prohujalo s vihorom - u novim odnosima.
Radi punom parom nakon stanke od pet mjeseci kad je slomio nogu pa je ideje bio smišljao kod kuće.
Dok počinje slikati nikad ne znam što ću naslikati
Nove se slike čine narativ-nije i ima više boje?
- Posljednje slike koje sam radio bile su pesimistične, već mi je postajalo mučno. Tada sam počeo novi ciklus i boja se počela otvarati. Ne znam što će još biti do kraja, slike mijenjam dok radim na njima. Ciklus se zove ‘Magnetsko breme vremena’, što je parafraza ‘mag-netskog brda vremena’ o kojemu je pisao Tin Ujević. To je zapravo nakupina misli i osjećaja koje nas žive u ovom trenutku. A zimski su mjeseci, pa je i došlo vrijeme da se okrenemo unutra, prema sebi.
Na novoj slici je majka prekrivene glave s dvoje djece, jedno joj se otima, a na drugoj je slici obitelj... Povratak ljudskog lika?
- Ljudski su likovi u službi priče koja govori o nemogućnosti da se riješimo misli i osjećaja, o tome kako se sve uvijek ponavlja u krugu, i dobro i loše. Djevojčica u centru slike koju sam upravo dovršio tihi je promatrač, s njezine lijeve strane je nagon, a njega predstavlja King Kong. Žena kojoj se dijete otima ima pokrivenu glavu jer se brani od navirućih misli, u pozadini je Minotaur, labirint našeg mozga. Malo dijete (umjetnikova kći, op. a.) vidi kao u Andersenovoj bajci da je car gol, nije inficirano ovim svijetom koje je u stanju reći da je plavo zeleno i dovoljno dugo to ponavljati da uvjeri i ostale.
Promijenili ste razne motive: automobili, štakori, teroristkinje i bodybilderi, manekenke, nogometaši... No, uvijek je važna simbolika?
- Simbol je poveznica s vječnosti, znak je njegov surogat, još niža razina je amblem, a najniža ornament koji isključuje čak i emociju koju još amblem ima, i onda postaje puka dekoracija, uljepšavanje okruženja. Počeo sam cijelu priču sa znakovljem od kojih su građeni kavezi.
Vi ste prije svega slikar, ali u vašem su ateljeu i silikonski janjci koje ste izložili na posljednjoj samostalnoj izložbi ‘Okrutnost kruga’.
- Janje je silikonsko, na njemu piše Made in China, na njemu su otisnuti žigovi različitih simbola EU, petokraka... Janje ima simboliku svuda u svijetu. Ponekad je i janje, ono uz prometnice JI Europe, prizor na koji neki iz Zapadne Europe gledaju kao na pojam drugog, divljeg, dok sebe žele vidjeti kao nešto različito. Ta je njihova emocionalno- mentalna slika stvarna kao i janje napravljeno u Kini.