MILJENKO JERGOVIĆ PIŠE UOČI VEČERAŠNJEG OTVORENJA RETROSPEKTIVNE IZLOŽBE Slikarstvo od smrti i mašte, i od čiste i bezrazložne ljepote svijeta

Bio je četvrtak, četiri dana pred otvorenje, izložba je već bila postavljena. U Zagrebu zaparina pred kišu, nema se što disati, u Hrvatskom narodnom kazalištu komemoracija za iznenada preminulog kazališnog redatelja. Žurim da stignem na Gornji grad, jer me popodne čeka let za Beč, i prelazak iz jedne u drugu zbilju. Obilazak izložbe potrajao je malo dulje od sata, uz pokoju riječ s autoricama postavke i teksta za katalog: nemam pitanja, samo gledam, i prolazim ispred slika, prebrzo, jer bi se trebalo vraćati još barem onoliko puta koliko je potrebno da se svaka slika vidi i doživi cijelim očima. Ali ta mi žurba, zapravo, godi.

Poslije u avionu mislim o slikama Nives Kavurić Kurtović, promiču mi ponovo, izobličene i reducirane u sjećanju, jer oči držim zatvoren...