U kasnu jesen 1912. otvorila se izložba Miroslava Kraljevića u Salonu Ullrich. “Bila je čudesna atmosfera, na prstima se hodalo kroz izložbu, iz poštovanja”, sjećao se Milivoj Uzelac. On će kasnije, zajedno s Trepšeom, Gecanom i Steinerom, izložbu uzdići na mitsku razinu, kao i njezina autora.
Iako se njegov drugi kolega Ljubo Babić nije uvijek slagao s Kraljevićem, zapanjila ga je u tom trenutku loša recepcija izložbe, no ujedno ga je uvjerila u ispravnost Kraljevićeva mišljenja: “Zgražanje publike dalo nam je novi dokaz i učvrstilo vjerovanje da, kao obično sve što je dobro, nije se publici svidjelo.”
Frivolna stvarnost
Sto i jednu godinu kasnije nad Kraljevićem se nitko neće zgražati, imamo neka nova imena da to činimo njima u slučaju da su ispred svog vremen...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....