Petnaest godina od smrti jednog od najpoznatijih povjesničara umjetnosti, esejista i pisca Matka Peića, nije razjašnjena najveća dilema iz njegove ostavštine: gdje su misteriozno nestali akvareli Slave Raškaj.
Ni maratonski sudski postupak oko utvrđivanja tko će naslijediti Peićevu ostavštinu, koji nije imao direktnih nasljednika, neće razjasniti nestanak pravih bisera slavne slikarice. Akvareli nisu pronađeni u trenutku kada je Peić umro, nema ih nigdje ni do danas, iako se s vremena na vrijeme na crnom tržištu pojavi neki za koji novi vlasnik tvrdi da je rad Slave Raškaj.
Kompletni tajac u vezi s Peićevim slikama trajao je sve donedavno, kada je kontaktiran jedan od eksperata za Slavino stvaralaštvo s molbom da utvrdi autentičnost jednog akvarela. Ekspert je to odbio nakon što je čuo o kojoj se slici radilo. “To je akvarel Matka Peića, odakle vam to?”. Nakon odgovora da se umjetnina našla na Britanskom trgu, prestala je svaka komunikacija. “S ukradenim djelima ne želim imati posla”, rekao je ekspert.
Akvareli Slave Raškaj, od kojih su neki i najbolji radovi slavne slikarice, bili su u vlasništvu Matka Peića još od pedesetih godina prošlog stoljeća. Slikama se izgubio svaki trag od 1999. do kada se vjerovalo da su u stanu Matka Peića. Bio je to hendikep i za veliku retrospektivu Slave Raškaj u Klovićevim dvorima. Ali, začudo, nitko javno nije pitao gdje su djela velike hrvatske slikarice iz Peićeve zbirke, a koja su vrlo značajna u opusu umjetnice koja je umrla od tuberkuloze 1906. godine. Osim usputnog spomena u tekstu kataloga, i to samo jedne slike za koju se navodi da se nekad nalazila u zbirci Matka Peića, ostala je šutnja o sudbini drugih za koje se znalo tko je njihov vlasnik. Peićeve Slave popisala je, međutim, u katalogu jedne ranije slikaričine retrospektive, one održane u Ozlju 1996., autorica izložbe Branka Stergar, kao djela nedostupna za izlaganje.
Na fotografiji: Pastel ‘Melana’ i akvarel ‘Stari mlin s konjem’ bili su u Peićevoj zbirci
Nina Gazivoda iz Zavoda za zaštitu spomenika koja je bila u komisiji koja je popisala Peićevu imovinu kaže da su ona i kolege ostali poprilično iznenađeni kada u njegovu stanu nisu vidjeli radove Slave Raškaj, s obzirom na to da se dobro znalo koja je djela posjedovao. Sve do danas, ističe Gazivoda, nije naišla na njih. Nejasno je i kako su uopće, pod kojim okolnostima i kada Peićeve Slave mogle nestati - je li to bilo još za njegova života ili je netko tko je znao što se nalazilo u stanu iskoristio situaciju nakon Peićeve smrti i uzeo umjetnine prije nego što je komisija imala priliku popisati predmete u profesorovu stanu i kabinetu na ALU. Neki od Peićevih poznanika pretpostavljaju da su umjetnine mogle biti odnesene nakon smrti Peićeve supruge dok je i sam zbog ozljede i bolesti bio smješten u bolnicu iz koje se nikada nije ni vratio.
Akademik Matko Peić, rodom iz Požege, završio je Akademiju likovnih umjetnosti i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a objavio je niz knjiga i radova iz područja umjetnosti, te brojne eseje i putopise. Studirao je i na Sorboni u Parizu, usavršavao se u Londonu, bio izuzetno svestran, pa ga je zaokupljalo i kolekcionarstvo. Tako je došao u posjed akvarela Slave Raškaj.
Peić je sve svoje Slave objavio u luksuznoj monografijiji u izdanju Spektra 1985. Među ostalim, riječ je o akvarelima “Zaokret u pejzažu”, “Djevojčica iz Ozlja”, “Stari mlin s konjem”, “Interijer” te pastelu “Melana”.
Svaku je sliku Peić detaljno i opisao, a u tekstu monografije osim o djelima pisao je i o životu nesretne slikarice. Za pastel “Melana” napisao je, primjerice, da je jedan od najljepših pastela našega slikarstva na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Osim na reprodukcijama u spomenutoj knjizi, Peićeve slike mogle su se vidjeti i na prvoj retrospektivi Slave Raškaj davne 1957. godine. Prilikom priređivanja izložbe kojom se obilježavala 90. obljetnica smrti slikarice, 1996. godine, međutim, Peić se nije htio odazvati pozivu tadašnje ravnateljice Zavičajnog muzeja u Ozlju Branke Stergar pa slike nisu ni tom prigodom pokazane.
Oni koji su poznavali Peića kažu da je imao svašta, pa čak i neka djela spornih atribucija poput Račića. No, radovi Slave Raškaj su sasvim nešto drugo. Peić ih je mogao nabaviti direktno od obitelji kada je 50-ih godina popisivao djela gluhonijeme slikarice. Djela u svom vlasništvu uvrstio je i na spomenutu prvu slikaričinu retrospektivu, koja je održana u Zagrebu i Beogradu, no poslije ih je rijetko pokazivao, uglavnom krugu najbližih prijatelja kada bi ga posjetili u njegovu domu.