StoryEditor
‘PUKOTINE‘

Mladen Ožić: ‘Prvu knjigu o potresu izdao sam kao samizdat dok je sve još aktualno‘

U knjizi arhitekta Mladena Ožića sve fotografije su crno-bijele, jer je tematika, kaže, dokumentarna
Mladen Ožić
 
 Goran Mehkek/CROPIX

“Lagano je padao snijeg, bilo je hladno. Od svog ureda u Vinogradskoj do Trga bana Jelačića sreo sam nula ljudi. Nikoga nije bilo na ulicama, ni stanovnika, ni policije, ni vatrogasaca. Sve sam to fotografirao”, priča arhitekt i građevinski vještak Mladen Ožić o jutru dan nakon potresa u Zagrebu i trenutku kada je prvi put izašao na teren. Kao čovjek koji inače voli fotografirati i koji, kako kaže, ima taj jedan osjećaj prolaznosti vremena i melankolije, atmosferu u gradu u vrijeme pandemije i neposredno prije i nakon potresa zabilježio je svojim mobitelom i te svoje fotografije objavio ovih dana u knjizi koju je nazvao “Pukotine”.

“Ova je knjiga pokušaj osobnog, subjektivnog prikaza disfunkcionalnog vremenskog isječka u životu jednog grada i jedne obitelji kroz višestruku prizmu obiteljskog čovjeka, stanovnika Donjeg grada, arhitekta, građevinskog vještaka, svjedoka i sudionika”, zapisao je na početku svog foto-eseja zagrebački arhitekt koji već dvadeset godina ima ured za građevinska vještačenja i po prirodi posla odlazi na oštećene objekte.

Strah i zbrka

U nedjelju 22. ožujka snimio je i prvu fotografiju nakon potresa, dvije minute nakon drugog udara, a na njoj su njegov sin i supruga. Fotografija je popraćena i osobnim zapisom: “Virus, potres, neizvjesnost, strah… Koja zbrka! Zašto nije mogla biti samo obična nedjelja“. Knjiga počinje i završava fotografijama protesta građana na Trgu, prva je snimljena je 1. veljače, a posljednja 30. svibnja.

“Inače često fotografiram i s vremenom mi se nagomilalo što obiteljskih fotografija, što fotografija zgrada, pa sve do profesionalnih očevida. Naravno, te očevide nisam u knjizi navodio detaljno, oni su samo ilustrativni. Ima tu razrušenih podova, stropova, stepenica. Ima tu svega. Naknadnim pregledom stotina snimljenih fotografija, priča se sama uobličila i nametnula kao nužnost”, kaže Ožić. Pukotine iz naslova ritmički se ponavljaju kroz knjigu kao lajtmotiv, no one su zapravo, objašnjava autor, metafora jednog stanja u našem društvu, gradu i u našim životima koje su izazvali i korona i potres.

image
Mladen Ožić

“To je pokušaj šire priče, ali nisam to, kako bi se reklo, nabijao na nos, nego sam pokušao kroz knjigu to provući lagano”. Knjiga je crno-bijela jer smatra, budući da je tematika dokumentarna, da je crno-bijeli motiv najbolji za dokumentarni prikaz, a i svi ti događaji su jako sumorni, nisu baš optimistični. Ipak, nije htio, kaže, da knjiga bude potpuni crnjak pa je u nju uvrstio i tri fotografije u boji koje ističu da i u tim crnim trenucima ima i lijepih stvari, da se treba oko sebe osvrnuti i da ima još optimizma.

Tri su fotografije stoga u boji: “Na jednoj je unutarnji vrt gdje smo se okupljali i još uvijek se okupljamo za vrijeme korone. Prva slika u boji je cvat trešnje ispred naše kuće koja je snimana tri dana prije potresa. Cvjetanje trešnje je i simbol, da treba obratiti pažnju na sreću u tom trenutku i to cvjetanje traje vrlo kratko i zapravo je vrlo važno. Japanci imaju i ime za tu pojavu, sakura”, objašnjava arhitekt. A s obzirom da su sve fotografije trenutka smatrao je, dodaje, prikladnim da na par mjesta stavi haiku.  

“Ima jedna fotografija u boji, livada u cvatu u parku Jelenovac. Dosta smo provodili vremena u tim šetnjama u prirodi i livadama, kada je sve bilo zatvoreno. Po tim šumama su se počeli okupljati ljudi, postale su utočište. Mislim da se haiku savršeno uklopio s obzirom na tu atmosferu”. Sve fotografije snimao je mobitelom.

“Neke stvari su čak snimane iz auta, ali mislio sam da su toliko dokumentarno vrijedne i da ocrtavaju dobro atmosferu da trebaju ući u knjigu bez obzira na tehničku nesavršenost”. Na jednom mjestu u knjizi je crtež slikara Zoltana Novaka i zapis pisca Tahira Mujičića, ljudi s kojima se autor i privatno druži i s kojima kako nam kaže dijeli neke zajedničke likovne i književne interese.

- Pokazao sam im radnu verziju knjige te su i jedan i drugi izrazili želju da nečim pridonesu. Nazvao sam te njihove priloge ‘Nešto kao predgovor’.

Sudbine

Ožić je knjigu posvetio svojoj obitelji i izdao u vlastitoj nakladi i vlastitim sredstvima.

“Htio sam da to što prije izađe, i da bude up to date. Nisam htio gubiti vrijeme na sponzore i izdavače što bi cijelu stvar prolongiralo. U post scriptumu uvoda knjige navodim da je rukopis dovršen 1. lipnja i da je u tom trenutku korona oslabila, da novozaraženih gotovo i nema, a sad vidimo da i nije tako. Da je knjiga izašla u dvanaestom mjesecu, ne bi imala tu aktualnost i taj osjećaj trenutka”.

image
Mladen Ožić
Jl Urednici

Što ga je kao građevinskog vještaka koji je nakon potresa obilazio razrušena mjesta po gradu najviše šokiralo?

“Spoznaja o zapuštenosti grada, koja je zapravo još iz vremena prije potresa. Ima zgrada koje izvana nemaju niti jednu pukotinu, a iznutra su potpuno devastirane i postoji opasnost za život i zdravlje ljudi”.

Danas ga pak dodatno pogađa što ispod radara prolazi činjenica da su mnoge obitelji izbačene iz svojih života i u groznoj su situaciji.

“Ne priča se o tome, samo se statistički konstatira koliko je ljudi recimo smješteno u studentskom domu. Ima stvarno teških ljudskih sudbina iza tih fasada. S obzirom na opću zapuštenost grada, imali smo zapravo i jako veliku sreću u toj čitavoj priči”. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. kolovoz 2020 23:19