Franka Horvata, fotografa rođenog u Opatiji koji svoj radni vijek stvara najviše u Parizu, a koji je nedavno napunio devedeset godina života, dva sam puta imala prilike intervjuirati. Vođena novinarskom znatiželjom pitanja sam temeljila na modnoj fotografiji, naslovnicama Vougea, reklamama za Givenchy šešire, često reproduciranom snimkom Coco Chanel, revoluciji koju je uveo u modnu fotografiju snimanja modela na ulici i sl., koje su se nekako nametnule s vremenom u prvi plan. Pristojno mi je odgovarao kako je to jedan od segmenata njegova opusa, kako je za njega mnogo važnija i kako mu je oduvijek bliža reportažna fotografija.
Izložba Franka Horvata koja je otvorena u Galeriji Fifty One u Antwerpenu pod nazivom “New York osamdesetih”, a bazira se na snimkama koje ovaj autor bilježi na njujorškim ulicama, i inače ih prvi put izlaže, jasno ukazuje zašto. Nepogrešiv reporterski duh, naime, pokazuju snimke mnogih lica New Yorka osamdesetih godina kada datiraju ove fotografije, preciznije kroz četiri godine, od 1982. do 1986.
To su snimke narkomana koji se jedva drži na nogama, naguranih ljudi u podzemnoj, dama odjevenih po posljednjoj modi u Central Parku, beskućnika u potrazi za mjestom za spavanje ili već zaspalih, pokrivenih samo plastikom, praznih izloga napuštenih dućana, majke s kolicima na praznoj ulici, baka koje se sastaju na tjednoj bazi i zajedno se na klupicama sunčaju komentiraju i sl. Motivi koji ukazuju na drukčije lice grada koji zaljubljenici u likovnu umjetnost i glazbu često prepoznaju kroz prizmu Studia 54 i Andyja Warhola.
Horvatov je New York, dakle, grad čovjeka i ulice. Kako bi jasno ukazao na fokus interesa čitav ciklus fotografija on naziva “New York uzduž i poprijeko”. S jedne strane snima glamur, no češće bilježi sirovu realnost grada u kojemu je osamdesetih kriminal u porastu, a u neke se od zabilježenih kvartova nije uopće preporučivalo odlaziti.
Također, iako je poznatiji po crno-bijeloj fotografiji, ovo je njegov prvi čitav ciklus u boji, pa je i po tomu vrlo bitan za njegov opus. Uz izložbu se mogu pročitati i njegova dnevnička zapažanja, npr. kada se vozi podzemnom, 1984. godine: “Rijetke će fotografije preživjeti moje uređivanje, kritike moje supruge, primjedbe prijatelja. No, dok nasumce silazim na stanicama podzemne, slijedeći nekog putnika zanimljive fizionomije, ne mogu se ne upitati: jesu li one fotografije koje sam okinuo uistinu važnije od onih koje nisam imao prilike okinuti, samo radi nekih okolnosti.”
Frank Horvat, jedan od rijetkih živućih fotografa koji je izlagao na izložbi koja je promijenila tijek fotografije, “Obitelj čovjeka” u njujorškoj MoMA-i 1955. proputovao je čitav svijet, bilo kao fotoreporter za Life, Picture Post ili Paris Match, bio kao freelancer. Snimao je pariške ulice, ali i poslijeratne reportaže iz Indije i iz Kine. Svo se to iskustvo očituje u njegovoj njujorškoj fotografiji. Mnogo je fotografa, naime, snimalo ovaj višemilijunski grad. Horvatova je prednost da uspijeva iznenaditi, pronaći drugačije, nove motive.