DIOKLECIJANOVI PODRUMI

MOJIH PEDESET GODINA SAMOĆE Velika obljetnička izložba Marka Trebotića

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 07.12.2018. u 16:08

Ronald Goršić / CROPIX

 

Poznati umjetnik na izložbi koju otvara točno pola stoljeća nakon svoje prve izložbe, izlaže nove slike, crteže i instalaciju “Manifest zlatnog križa”

Matko Trebotić prvo je studirao arhitekturu u klasi dva velika imena arhitekture Nikole Dobrovića i Bogdana Bogdanovića, nakon čega odlazi u Düsseldorf na doškolovanje i odlučuje se za likovnu umjetnost.

U arhitekturi je u rodnoj Milni na Braču 1964. napravio hvaljeno djelo, restoran koji je nažalost prepušten propadanju, što je bilo među temama jedne njegove izložbe. U svakom slučaju, brzo se okreće umjetnosti, među ostalim i pod snažnim utjecajem žive scene suvremene umjetnosti, kao i karizmatičnog Josepha Beuysa. Beuysa je upoznao tijekom školovanja u Njemačkoj, zajedno su napravili jedan rad, a dijelili su i zajedničkog mecenu Petera Lüchla. Za crtanje i slikanje od malih je nogu imao i veliku podršku majke, što nije odmoglo u konačnoj odluci.

 

Samoća ateljea

Trebotićeva je prva samostalna izložba otvorena 7. prosinca 1968. u Galeriji Ruhruniverziteta u Bochumu. Kako nam kaže ovaj umjetnik: “Šezdesetih sam godina polazivši od prizora krajolika slikao tamne, enformelističke slike koje sam potom palio vatrom, i to izložio”.

Na pedesetu obljetnicu, točno na dan, praktički i na sat, Trebotić će večeras u Dioklecijanovim podrumima otvoriti izložbu “Pedeset godina samoće”, a u organizaciji Muzeja grada Splita i Galerije umjetnina Split. Naziv je parafraza znamenitog romana Gabriela Garcije Marqueza “Sto godina samoće” koji je prvi put tiskan 1967., dakle, godinu dana prije Trebotićeve prve samostalne izložbe.

No, naslov se odnosi na, kako nam kaže ovaj umjetnik rođen 1935. godine: “samoću ateljea kojoj sam čitavo vrijeme prepušten, na ovo istodobno zastrašujuće i plodonosno razdoblje, bez docenture, profesure, akademije i sl., razdoblje u kojemu smo samo umjetnost i ja. Vjerujte mi, nije to lako. No, vjerujem da sam uspio”.

Predgovor pišu Branko Franceschi, koji se već bavio Trebotićevim opusom kroz prethodne izložbe i, prvi put povjesničarka umjetnosti Blaženka Perica, koja je dulje vrijeme živjela i u Njemačkoj, te njemačku, kao i hrvatsku likovnu scenu jako dobro poznaje.

Šezdesetih godina Trebotić je slikao tamne, enformelističke slike

 

Referenca na Stilinovića

Kako nam kaže Trebotić: “Blaženki su se najviše svidjeli moji noviji radovi na kojima radim posljednjih desetak godina. Ja i danas puno stvaram, i u svojim zrelim godinama, vjerujem da radim i bolje i intenzivnije nego ranije, i to sam također želio pokazati novom izložbom na kojoj su radovi nastali u proteklih deset mjeseci.

Ne postoji ograničenje godina ako radite nešto u čemu uistinu uživate. I jako mi je drago da me mlađe generacije sve više otkrivaju”, kaže. Izložit će dvadesetak novih slika, sedamnaest crteža i instalaciju pod nazivom “Manifest zlatnog križa”. Rad dva puta dva metra nastao je u kombiniranoj tehnici na platnu, preko zlatnog križa glagoljicom je ispisano: “Ja govorim hrvatski, ja sam umjetnik” i zauzet će centralnu poziciju u Dioklecijanovim podrumima.

Jasna je to referenca na jedan od najpoznatijih, međunarodno priznatih radova Mladena Stilinovića s tekstom “ An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist/Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”, iz 1994. godine. Kako piše Branko Franceschi, “Stilinovićeva cinična implikacija o potrebi prilagodbe kanalu dominantne jezične komunikacije, u ostvarenju međunarodne karijere, kod Trebotića se izvrće u pragmatično odbijanje kulturnog imperijalizma...”

Sam umjetnik će također reći kako je to njegov protest “protiv imperijalizma u umjetnosti”, a nastavljajući se na rad “koji je kvalitetan, koji cijenim, nastavljam kontinuitet u umjetnosti. Znao sam, u prethodnim djelima, citirati i Beuysove radove”.

'Manifest zlatnog križa'

 

Bijele slike

Oblik istokračnog križa čest je u opusu Trebotića, kojemu je križ i “vjerski simbol, ali i umjetnička poveznica s avangardom i umjetnicima poput Kazimira Maljeviča i Josepha Beuysa”.

Noviji radovi, koje naziva i bijelim slikama, imaju pokrivne slojeve slike bijele boje ispod kojih izbijaju uglavnom plavičasti, hladni tonovi donjih slojeva boje, često simbolički snažno nabijeni, pročišćeni su, gotovo meditativni.

S njima je, kako je jednom rekao, dosegao točku “apsolutne sreće stvaranja i sigurnost da je na pravom putu”. Nije, kako kaže, umjetnik koji će stati u svojim istraživanjima, neprekidno traga za novim. Ove, bijele slike, često su vezane uz Mediteran, “Mediteran u mojim slikama je Mediteran vjenčanja i sprovoda, života i smrti ili, kako je Viktor Žmegač naslovio esej u monografiji, to je umjetnost života i smrti”.

Izdvajamo