Stražnjice hrvatskih misica koje fotograf snima iz donjeg rakursa, a u novinama su potpisane kao “naličje hrvatske ljepote 1992.”; ispod njih prizor sumorne zagrebačke zime, tračnica prenatrpanih snijegom, ljudi u tamnim kaputima koji se nestrpljivo naginju, čekaju tramvaj koji nikako ne dolazi, niti izgleda da će tako skoro stići.
Zatim, fotografija desetak nasmiješenih Tuđmanovih pristaša koji u rukama drže plakate za koje je neki propagandni stručnjak smislio da je najbolji slogan “Sami odlučuju o sudbini Hrvatske”, no lica su im lažno nasmiješena kad poziraju fotografu, pa ako gledate samo lica, ako se fokusirate samo na izraze tih lica, čini vam se da reklamiraju kakav deterdžent za izbljeljivanje, a ne politička uvjerenja.
Onda jedan loš novinski naslov, isprazna fraza: “Oživljava kulturno ljeto” iz 1992., a ispod prizor napuštenog, razrušenog grada. I tako nizom.
Riječ je o tri od gotovo dvije stotine kolaža Josipa Vanište. Kolaži su iz novina, nastajali su na bijelom papiru veličine A4, u razdoblju između 1990. i 2000. godine.
Radove smo mogli vidjeti u Poreču u sklopu projekta “Umjetnik na odmoru”, zatim u zagrebačkom MSU, a sada su u Ludwig muzeju u Budimpešti gdje se na izložbi “Tranzicija i tranzicija” koja se otvara u subotu predstavljaju Vaništa, ruski autor Oleg Kulik i sibirska umjetnička grupa Plavi nosevi. Riječ je o izložbi iz Kolekcije Marinko Sudac i Muzeja avangarde.
Vizualni paradoks
Vaništini su kolaži nastali kao odgovor na rat koji je bjesnio:
- Tih sam godina bio deprimiran, rušio mi se svijet. Nitko od mojih nije stradao u ratu, no ono što sam vidio u novinama koje sam čitao, ali i na novinskim stranicama kojima su se zamatali razni predmeti, bilo je jezovito. I puno paradoksa. Izbacio sam sve religije i sve svjetonazore, gledao sam samo zlo - govori nam Josip Vaništa, u povodu nadolazeće izložbe.
- To su radovi koje sam slao svojim prijateljima - dodaje, dok izložbu prati njegov slikovit opis: “Ovih stotinjak papira uz vijesti zamagljenih značenja čine novinske fotografije mrtvaca koji leže na cestama nesahranjeni provaljenih, pa zapaljenih kuća, svega uništenog do čega je ljudska ruka mogla doći. Društvo poistovjećeno sa smrću...”.
Radovi su društveno angažirani. Na njima nema niti jednog detalja viška. Riječ je, naposljetku, o umjetniku kojeg je njegov crtež naučio da ne govori mnogo, da više odbacuje nego što unosi na list papira. Prisutan je i duh Gorgone, apsurd i praznina.
Izvor tog vizualnog paradoksa svakodnevice bile su dnevne novine, tjednici, ponekad i žuta štampa.
Nižu se, dalje, prizori mrtvih ljudi koji leže na ulicama, domovi koji su srušeni, ali i bizarne situacije, primjerice voditeljica Vlatka Pokos koja preporučuje poeziju brigadira Tolja, ili ženski poluakt koji, u tamnim halterima i podvezicama, pozira na groblju.
Čini se kao fotomontaža? “Ne, nije koliko se sjećam fotomontaža, tako je bilo objavljeno u novinama”.
Ironija i mračni humor
Zatim, Ankica i Franjo Tuđman plešu na balu, a ispod su prizori razrušenih ulica Vukovara, pa uz fotografiju Slobodana Miloševića piše “Bespravni graditelj”, a na istom je kolažu nečija srušena kuća.
Puno je ironije i mračnog humora. Jedan od bizarnijih radova je poruka Gospe iz Međugorja objavljena poput oglasa, zatim oglas za erotsku masažu, ali i da netko prodaje sliku Salvadora Dalija za dvije tisuće eura, te zidni tapet Srce Isusovo. Sve zajedno, potresan i moćan ciklus.
A Vaništa nam se referira i na kolege s kojima izlaže: “Oleg Kulik, to je čuveno ime, on na neki način igra ulogu danas koju je igrao Salvador Dali u nadrealizmu tridesetih godina, sa svojim brkovima. Kulik je ozbiljan i inteligentan umjetnik.”