VLADIMIR VELIČKOVIĆ

NADREALIST IZ BEOGRADA S VELIKOM PARIŠKOM KARIJEROM Suradnik Svijeta bio je na izložbi pokojnog slikara kojeg uspoređuju s Francoisom Baconom

    AUTOR:
    • Feđa Gavrilović

  • OBJAVLJENO:
  • 17.01.2020. u 10:57

Žarko Vijatović

 

U Landerneauu, gradiću u francuskoj Bretanji nedaleko od Bresta, ovoga je prosinca otvorena retrospektiva Vladimira Veličkovića, srpskog i francuskog slikara, koji, nažalost, njezino otvorenje nije dočekao jer je ovoga ljeta preminuo u Splitu (naime, iz Splita je njegova supruga).

Izložbu je organizirala fundacija obitelji Leclerc (Fonds Hélène & Édouard Leclerc pour la Culture) u bivšem kapucinskom samostanu. Édouard Leclerc bio je francuski poduzetnik, rodom iz Landerneaua, koji je nakon Drugoga svjetskog rata otvorio lanac trgovina i supermarketa. Jedan od njih je bio upravo u ovom bivšem samostanskom prostoru, u kojemu se danas održavaju izložbe. Kroz godine njegovo je poslovno carstvo raslo i širilo djelatnosti, a danas broji supermarkete diljem Francuske i Europe.

Édouardov je poslovni imperij 2012. naslijedio njegov sin Michel-Édouard Leclerc koji je i otvorio Veličkovićevu izložbu te održao mali razgovor s njezinim kustosom Jean-Luc Chalumeauom i Veličkovićevim starijim sinom Vukom, također slikarom, koji živi u Parizu. Srdačni Leclerc je jedan od najbogatijih Francuza, a ima i istinski interes za kulturu. S umjetnicima s kojima surađuje i čije radove kupuje voli razgovarati bez posredovanja ikakva savjetnika, što je rijetkost u milijunaškim krugovima.

Čak i činjenica da je centar obiteljske fundacije otvorio u malom gradu i u prostoru, obadvoma povezanima s njegovom obiteljskom poviješću, svjedoči o tome. Fundacija je u istom prostoru od 2012. održala izložbe brojnih značajnih umjetnika 20. stoljeća: Joana Miróa, Jeana Dubuffeta, Alberta Giacomettija, Pabla Picassa i Henryja Moorea, tako da se Veličković našao u jako dobrom društvu.

Vladimir Veličković rodio se 1935. u Beogradu gdje je i završio arhitekturu 1960. Katalog izložbe u Landerneauu ističe kako je kao dječak s roditeljima otišao u Pariz i u Louvreu vidio petnaestostoljetnu, kasnogotičku sliku “Pietà iz Villeneuve-lès-Avignona” na kojoj tanki i izlomljeni likovi suzdržanih emocija oplakuju mrtvog Krista ispred zlatne pozadine. Veličkovićeve prve i posljednje slike odišu sličnim mirom.

U Beogradu je Veličković bio među značajnim, tada mladim, srpskim umjetnicima koji su bili članovi nadrealističke grupe Mediala. Napajali su se na bogatim izvorima srpskog nadrealizma, pokreta koji je nakon Bretonova manifesta iz 1924. u Beogradu pustio izuzetno jake korijene i obilježio srpsku umjetnost do danas. Prvu generaciju srpskih nadrealista, koji su krajem 1920-ih počeli stvarati u tom duhu, činili su pjesnici poput Marka Ristića, Aleksandra Vuča, Milana Dedinca, Koče Popovića i Oskara Daviča. Na toj je snažnoj tradiciji godine 1957. osnovana Mediala.

Visuel7ok
Žarko Vijatović
 

Njezini su članovi bili brojni umjetnici: Leonid Šejka, Olja Ivanjicki, Miro Glavurtić, Ljuba Popović, Miodrag Dado Đurić i drugi. Uz eksperimentalnog muzičara Vladana Radovanovića koji trenutačno živi u Beogradu, jedini je živi član Mediale danas Miro Glavurtić, slikar, pjesnik i kršćanski mistik koji je grupaciji dao ime i koji živi u Zagrebu, nažalost gotovo potpuno zaboravljen od hrvatske javnosti. Ime grupe sugerira sredinu i posredovanje, spajanje suprotnosti, odnosno riječima koje je Mirko Kovač u romanu “Kristalne rešetke” pripisao liku koji je modeliran prema Glavurtiću: “Ta kristalnost unutar čovjekove prirode dokazuje da je sve krhko i da se u istom ogledalcu odražavaju vizije Boga i đavla, da su svi svjetovi lako promjenjivi, jer su doista mješavina mistike i pakla, genijalnosti i ludila”.

To je bilo početno umjetničko okruženje Vladimira Veličkovića. Njegov je opus obilježen i studiranjem u Zagrebu, u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, gdje je došao 1962. Godine 1965. nagrađen je na Bijenalu u Parizu, a već sljedeće godine odlučio se definitivno preseliti u francusku prijestolnicu. Ugled koji je tamo stekao izniman je: od 1983. do 2000. predavao je na pariškoj Likovnoj akademiji (poznatoj École Nationale Supérieure des Beaux-arts), a godine 2005. postao je članom francuske Akademije lijepih umjetnosti (što je pandan našoj tituli akademika, ali, dakako, s popudbinom francuske kulture, gdje je tu titulu puno teže steći).

Žarko Vijatović
 

“Jedna od najvećih vrijednosti École Nationale des Beaux-arts njezin je internacionalni karakter. Takav je bio i atelijer profesora Vladimira Veličkovića”, prisjeća se slikar Bogdan Pavlović, rođen u Beogradu, koji je studirao kod Veličkovića u Parizu gdje i danas živi. “Njegova je klasa bila okrenuta prvenstveno crtežu i slikarstvu, ali dijapazon likovnih pristupa u njoj protezao se od apstrakcije, fantastične i lirske figuracije do fotorealizma i novih ekspresivnih tendencija, a bilo je i čisto fotografskih pristupa.

Iako je mainstream tih godina, na Akademiji i na tržištu umjetnosti, bio video umjetnost i instalacije, Veličkovićev atelijer na Beaux-Artsu je bio najveći. Brojao je oko 40 studenata, kada je prosjek broja studenata u drugim klasama bio između 8 i 12. Profesor Veličković imao je povjerenja u nas i mi u njega. Najbolji primjer ovog uzajamnog poštovanja bila je proslava organizirana u povodu njegova odlaska u penziju. Više generacija njegovih studenata okupilo se u njegovoj klasi, a na kraju večeri, nakon koktela i banketa, najjači među nama su podigli svog profesora na ramena. Vlada Veličković bio je izuzetna osoba i pružio nam je mnogo, a prije svega pozitivan stav prema umjetnosti i životu. Često je govorio: ‘Trebate naći svoj likovni put i svim se srcem baciti u ovaj divni pakao koji se zove slikarstvo’.”

Slike i crteži prikazani na ovoj retrospektivi obuhvaćaju Veličkovićevo stvaralaštvo od kraja 1950-ih do posljednjih slika, velikih platna dugačkih pet metara. Odjeci egzistencijalističke filozofije koja ljudsku poziciju u svijetu doživljava tragično izrazito su očiti kod ovog slikara. Pitam se koliko je ta tragika bila potaknuta i podržana, između ostaloga, i studijem u Zagrebu, kod Hegedušića, slikara koji je također inklinirao egzistencijalnom pesimizmu u prikazu svakodnevnih ljudskih tegoba.

Žarko Vijatović
 

Jedini put kada sam uživo razgovarao s Veličkovićem (bilo je to u Rijeci, 2013., na zasad posljednjoj tamošnjoj Međunarodnoj izložbi crteža na kojoj je sudjelovao na posebnoj izložbi uz Davora Vrankića i Tomislava Čeranića), pitao sam ga je li kod Hegedušića razgovarao s Krležom, no iako je pisac tamo često navraćao, Veličković i drugi studenti nisu imali većeg kontakta s njime. Ali njegovi su me motivi uvijek više od svega podsjećali na Krležina nemilosrdna naturalistička prekapanja po čovjekovu tijelu i njegova nimalo manje mračna prekapanja po ljudskoj duši. Ako bi se jedna Krležina pjesma mogla usporediti s opusom ovog slikara, bila bi to “Sectio anatomica” iz “Balada Petrice Kerempuha” u kojoj barokni liječnik prekapa po ljudskim iznutricama i nigdje ne može pronaći komadić ičega transcendentnog. A ipak, čovjeka pokreće nešto što ostaje neimenovano i što se ne može odrediti isključivo biološki.

Motivi dobrog dijela Veličkovićevih slika i crteža su organske nakupine ili ljudske figure bez glave koje hodaju, koje se penju ili skaču i padaju. Njima se posebno bavio Danilo Kiš u eseju “Zašto Veličkovićevi trkači nemaju glavu”, objavljenom u beogradskim Književnim novinama 1981. U njemu elaborira tezu kako ovaj slikar prikazima ljudi koji trče, skaču i padaju želi prikazati čistu, gotovo apstraktnu, ideju pokreta, dinamike i brzine, ideju pomicanja ljudskog tijela kroz prostor.

Toj težnji pomažu linije i strelice na radovima koje ističu smjer kretnje, kao i izražena muskulatura likova, ali lica i facijalne ekspresije bi samo odvraćale pažnju od jedinoga što je bitno, a to je pokret, piše Kiš. Uz ljude slikar je prikazivao i štakore uz alate za seciranje, studije tjelesnih otvora i dijelova tijela, kuke, konopce i ostale elemente koji sugeriraju neku torturu. Iako je ideja pokreta, ili u drugim slučajevima ideja boli, ono što najintenzivnije djeluje s njegovih radova, ne bih ih sveo na pokušaje vizualnih invokacija apstraktnih pojmova. Jer i pokret i bol su kod Veličkovića elementi ljudskog života i često mučne prisutnosti u stvarnosti.

I ponovno se vraćamo na pitanje iz spomenute Krležine pjesme, što je to što nas nepobitno pokreće, odnosno što nas ganja da skačemo iako znamo da ćemo pasti, da hodamo iako ne vidimo smjer i što u svom tom besmislu postojanja navodi umjetnika da uopće stvara? Iako je bio ateist, Veličković je od početka 2000-ih slikao i crtao cikluse raspela, inspirirane poznatim raspećem s “Isenheimskog oltara” Matthiasa Grünewalda iz 16. stoljeća.

Žarko Vijatović
 

S ekspresivnog izvornika ovaj je umjetnik preuzeo ekspresiju izmučenog razapetog tijela, koje može sugerirati ljudsko stanje u svijetu. To je pasija bez nade u uskrsnuće i bez metafizičke nagrade za muku. Oko figure Krista na nekim platnima kruže vrane, sugerirajući kako je to tijelo samo lešina koja se raspada. Ali, prihvatiti takvo beznađe znači i potvrdu vlastite svijesti koja taj svijet spoznaje i koja mu jedina može dati smisao. Taj smisao ponekad može biti upravo mračna fascinacija ovakve umjetnosti.

U pariškom Centru Pompidou upravo traje izložba slavnog engleskog slikara Francisa Bacona s kojim su često uspoređivali Veličkovića: tijela svedena na spletove linija u praznim prostorima ili lica izobličena u stilizirane grimase i krikove nemoguće je odvojiti od tjeskobe koja hvata suvremenog čovjeka, u svijetu u kojemu je metafizička sigurnost u nekakav smisao bespovratno mrtva. Veličkovićevu sam izložbu pogledao dan nakon Baconove te mi je ostao dojam kako je srpski umjetnik zaista u rangu sa svojim slavnijim engleskim kolegom i suvremenikom, pa čak i da je od njega manje repetitivan u kompozicijama i u odnosima elemenata forme na svojim radovima. Povijest figurativne umjetnosti 20. stoljeća nezamisliva je bez Bacona, ali i bez Veličkovića.

Iako je tijekom cijele karijere crtao i slikao izmučena i ekspresivna tijela u duhu Grünewaldova raspela, nedavno se, pred kraj života, vratio tihom tugovanju koje predstavlja “Pietà iz Villeneuve-lès-Avignona”, kojoj se divio u djetinjstvu. Njegove su posljednje slike pusti krajolici. Nad njima, kao i oko njegovih Kristova, nadlijeću crne ptice, gavranovi ili vrane, a njihovi prostori tonu u izmaglici. Formati su golemi, što još podvlači dojam praznine.

Ograde i krateri koji se naziru, kao i mrtvačka glava na žičanoj barijeri na njegovoj posljednjoj dovršenoj slici “Danger”, označavaju nekadašnju ljudsku prisutnost i možda ljudsku odgovornost za pustoš pred nama. Ovdje je čovjek svoj grč i svoje nemire, svoje krikove i bjesove izbacio na svoju okolinu i, konačno, poništio sebe: na tim slikama nema uspravnog čovjekova lika niti čovjekova jednako agresivnog i proždrljivog pratitelja, psa, čestog Veličkovićeva motiva. Ipak, priroda je na njima smirena. Ona ne poznaje tragedije i očajanje. U savršenom spokoju ona očekuje vlastitu obnovu (koja je neupitna), ali i nove (jednako neupitne) katastrofe. Zašto bi se ljudski životi razlikovali od nje?

Veličkovićeva je velika želja bila izlagati još jednom u Zagrebu gdje je posljednju izložbu imao prije rata, 1988., u Umjetničkom paviljonu. Posljednjih je nekoliko godina kontaktirao s brojnim ovdašnjim muzejskim i galerijskim institucijama, ali sve su ga redom odbijale. Kada sam postao voditelj Galerije Forum, obratio sam mu se s idejom da mu tamo organiziram jednu, makar i manju izložbu. Planirali smo je za ovo proljeće, a prijatelji bliski njemu kažu kako joj se silno veselio. Njegova nas je smrt pretekla pa su planovi odgođeni, ali ne i obustavljeni. Nadam se da će i građani Zagreba za godinu dana ili malo više vidjeti radove jednoga od najvećih slikara druge polovine 20. stoljeća, čija je biografija snažno vezana s tim gradom.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo